Julije Knifer: Bez kompromisa, kontinuiteta i kronologije
Meandar je njegov prepoznatljiv i osnovni znak. Izvodi ga u različitim tehnikama- olovkom, uljem na platnu, kolažem, muralima. Njegov oblik reduciran je na jednoličan ritam i kontrast crnog i bijelog, kao i na kontinuirane forme. Tragajući za krajnjom redukcijom svih izražajnih elemenata, Julije Knifer došao je do nje u nekoliko mjeseci „takoreći do kraja, to jest do crno-bijele slike (koju sam nazvao anti-slikom), do meandra od kojeg se dalje ne može.“ No što je taj meandar i što njemu znači? U likovnoj umjetnosti postoji kao sinonim vječnog protjecanja života, u geografiji je zavojito korito rijeke koje krivuda u obliku S, u matematici zavojita zatvorena krivulja koja presijeca liniju više puta. Knifer ju nadopunjuje svojim individualnim značenjima, stvarajući taj oblik krajnjim i suprotstavljenim sredstvima, istodobno i najjednostavnijim. Logikom meandra tretira svoj umjetnički proces i razvitak. Nema mjesta kronologiji i kontinuitetu, one nemaju nikakvo značenje. Ponavlja jednu te istu rečenicu: „Vjerojatno sam svoje posljednje slike već načinio, a prve možda nisam“, i sve u krug, to jest meandar.
Jedan od dijelova izložbe uključuje seriju Autoportreta, zanimljiv projekt u kojem je Knifer, u periodu od 1949. do 1952. godine, svakodnevno u ritualnom ponavljanju iscrtavao svoj lik shvativši jednu važnu činjenicu- da njegovi crteži nisu autoportreti, već beskonačan niz istih ritmičkih pomaka. To je bio jedan od začetaka njegove ideje antislike i „eskalacije jednoličnosti i monotonije.“
Studirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, bio je jedan od osnivača i istaknuti član grupe Gorgona čija su polazišta u filozofiji egzistencijalizma, apsurdu i zenu. Sudjeluje na prvoj izložbi „Novih tendencija“ u Zagrebu, a 1973. zajedno s kiparom Ivanom Kožarićem sudjeluje na Venecijanskom bijenalu u Sao Paulu. Od početka sedamdesetih do kraja osamdesetih često radi i izlaže u Njemačkoj, a početkom devedesetih odlazi u Francusku gdje se nastanio do kraja svoga života.
Uz ključna djela iz fundusa MSU-a, pridodana su ona posuđena iz privatnih i javnih kolekcija među kojima su najznačajnije MoMA, Centar Georges Pompidou u Parizu i Mamac u Ženevi. Neka od njih još nisu bila izložena u Hrvatskoj. Uz glasovite meandre našli su se i radovi koji su im prethodili, crteži-skice za slike i murale, dokumentarne fotografije, publici manje poznati performansi. Zanimljivi su i njegovi dnevnički zapisi koji su ispisani na bilježnicama, ukrašenim različitim bojama, pravilno raspoređeni u kvadrate ili meandre iskazujući svoje zamisli i ideje o ljudskoj egzistenciji koje su utjelovljene znakom meandra.
„Nešto sam što nisam. I zato sam sada to što jesam. A nisam ništa.“
