Uvod u supkulture – nekadašnji nositelji promjena postupno nestaju
Borba za različitost oduvijek je prisutan društveni fenomen koji stavlja na kušnju kolektivnu dobrobit. Nepisano je pravilo da svaki pojedinac mora težiti općoj sreći te biti spreman zanemariti vlastite aspiracije. Istina je da se društveni sklad postiže kada svi članovi žive prema istom modelu, no nemoguće ga je stopostotno ostvariti. Povijest je pokazala (a i danas svjedočimo tome) da želje i emocije mogu snažno motivirati pojedince da krenu u borbu za slobodu. Većina takvih pothvata ne ugleda svijetlo dana jer budu ugušeni jednostavnom sigurnom zonom u kojoj mnogi vegetiraju.
Budući da je kultura nametnula pravila, svi neskloni pukom slušanju uputa morali su pronaći rupu u njoj. Jedan je tip „rupe” upravo supkultura. Po definiciji, to je kultura unutar kulture. To bi značilo da osoba poštuje vrijednosti dominantne kulture te participira u njoj kao i ostali, no član je i izabrane kulture koja promiče sve ono što pojedinac osjeća i čemu želi pripadati. Svatko može biti dijelom bezbroj supkultura. Svaka od njih ima odrednice po kojima se točno zna kako bi pripadnik trebao razmišljati i izgledati. Od dominantne se kulture razlikuje u tome što ju osoba sama izabire, te se ne očekuje da joj trajno pripada.
Kratki društveno-povijesni pregled
Razni izvori navode da proučavanje i klasificiranje supkultura počinje 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, kada se čikaška škola pozabavila grupiranjima. Supkulture su u početku smatrane društvenim pokretima koji negiraju „normalu” i traže promjenu. Kako su udruženja istomišljenika jačala, sociolozi su ih definirali kao delinkventna udruženja. Tako je došlo do podjele na sljedeće vrste grupa:
- kriminalna supkultura koja podrazumijeva krađe,
- konfliktna supkultura koja koristi nasilje za stjecanje reputacije
- kultura povlačenja za koju je karakteristična konzumacija narkotika.
Ovakva podjela proizašla je na temelju snažnog obrambenog mehanizma „delinkvenata” koji su postali društveno neprihvatljivi. Vjerojatno se radilo o trenutku, no i sekunda nepažnje dovoljna je da ti više nitko ne dopusti da objasniš ili skineš automatsku etiketu. Svaka se sitnica može koristiti protiv tebe u nedostatku argumenata. Tako su sociolozi izvlačili negativne osobine pripadnika te ih klasificirali kao usvojen obrazac ponašanja poželjan u određenoj grupi. Kradu i osobe koje nigdje ne pripadaju pa se taj čin ne generalizira na cijelo društvo. Valjda vidiš i neke dobre strane.
Ne smijemo zaboraviti da u svakom udruženju postoje različiti ljudi s unikatnim stilom života pa takav „znanstveno” utemeljen dokaz nema smisla. Čak i znanost odstupa od vlastitih zakonitosti kada ju se kroji uz prisutnost subjektivnosti. Ljudi vole biti u pravu, a ako nisu, smislit će kako da budu.
Vrhunac otpora supkulturama nastupio je prilikom izjednačavanja pojmova ‚supkultura’ i ‚kontrakultura’. Ti su pojmovi postupno odvojeni, no mnogi i dalje ne shvaćaju po čemu se razlikuju. Naime, pripadnost kontrakulturi znači pokret i otpor usmjeren prema društvenim normama. Pripadnici odbijaju ispuniti očekivanja okoline, buntovni su i izolirano žive u vlastitoj viziji svijeta. Najtočnije bi bilo reći da smo svi ponekad dijelom kontrakulture jer odbijamo stvari koje su u kategoriji „moraš”, iako u tom slučaju nismo članovi udruženja. Ali, ovdje se ipak radilo o netrpeljivosti prema ljudima koji su društvu, u najmanju ruku, čudni i neshvatljivi.
Raskorak između obične zajednice i supkulture
Puno toga ovisi o percepciji okoline. Koliko god pojam zajednice zvuči toplo i sigurno, toliko je ograničavajuć i često sputava. Mnogi smatraju da je nužno tuđe izbore ocijeniti kao dobre prije nego uđu u uporabu. Priča se o visokoj razini individualnosti, a i dalje guramo nos u tuđe dvorište. Frustrirajuće je da se netko, nepozvan da komentira, uporno nameće i iznosi stav ili samo misaono analizira, a reakcije izbijaju na licu. Problem s neprihvaćanjem različitosti nastao je zato što drugi ne mogu podnijeti da netko želi biti poseban. Sve je to rezultat duge težnje ka zajedništvu koja je neostvariva ako nema ultimatuma.
Zajedništvo je prihvaćanje i suradnja uz milijun mogućih prepreka.
Tijekom istraživanja supkultura, sociolozi su se vodili razlozima ekspanzije raznih stilova. S obzirom na to da su stilovi djelovali ekstravagantno (što fizički, što misaono), u njima su vidjeli opasnost. Smatrali su da takva udruženja internaliziraju nemoral kao sredstvo sreće te da su skupine predodređene za vlastitu i kolektivnu propast.
Hipiji, gotičari, pankeri i mnoštvo drugih… Svi oni imaju „program”, odnosno spajaju ih identični interesi koje slobodno mogu razmjenjivati unutar grupe. Često je to glazba, sukladno preferencijama i smjerovima koji su se razvijali. Tako je lakše naći zajednički jezik jer istim očima gledaju na svijet. Upijaju sadržaje koji ih čine sretnima i ukalupljuju se u priču koja ih zadovoljava. Razumiju se i osjete da negdje pripadaju.
Svoje stavove i emocije iskazuju stilom odijevanja. Šarenilo ili pak prevladavajuća crna boja, uredna ili raščupana kosa, veseli nakit ili simboli smrti… Sve je to dio imidža koji asocira na ono što pripadnici supkulture uistinu jesu. Problem je u tome što ih upravo fizički izgled sputava u ostalim područjima života.
Površno promatranje dovoljno je za svrstavanje osobe u kategoriju dobrog ili lošeg, stoga su pripadnici supkultura konstantno na meti predrasuda i stereotipa. Rijetko tko će si dopustiti ili uopće poželjeti upoznati osobu koja ne izgleda kao većina. Tako su nastala raznovrsna nagađanja o pripadnicima grupa, a zapravo se radi o sasvim običnim ljudima koji samo vole ono na što mi nismo navikli. Šteta je što kod nas nije normalno biti različit, a ako se slučajno usudiš, riskiraš i gotovo uvijek gubiš.
Supkulture tonu u mješavini stilova
Možda se pitaš gdje se skrivaju ti drugačiji ljudi? Naravno, supkulture postoje i danas, samo su količinski reducirane. Ne bih rekao da ih je dotukao naš sistem razmišljanja i da su se odlučili sakriti. Uvijek ima hrabrih ljudi, bez obzira na to kakve su moguće posljedice. Jednostavno, dogodila se globalizacija.
Svijet se sve više razvija i supkultura gubi funkciju. Više nije potrebno ići unaprijed i odmah razumjeti, prihvatiti i osjećati promjene koje dolaze. One nas sve iznenada dočekaju i lako se na njih navikavamo. Teško je skrojiti stil koji bi trajao bar jedan kraći period jer brzo zaboravljamo trendove i u trenutku se okrećemo novima. Svijet je previše fluidan da bi naše razmišljanje bilo buntovno i time se istaklo.
Događa se ono što je pojava supkultura pokušala spriječiti – svi postajemo identični. Spajamo nespojivo i tako nastaje miks trendova. Ranije se točno znalo tko je tko. Makar uz bezbroj pratećih predrasuda i uvreda, ali moglo se prepoznati tko što zagovara. Sada je na snazi mješavina stilova, ali i razmišljanja.
Svatko od nas stalno je ili povremeno biće puno kontradikcija. Imamo neka konzervativna, a neka liberalna razmišljanja. Ponekad se odijevamo neslužbeno i cool (interpretiraj po želji), a nekada težimo eleganciji. Okrećemo se kako vjetar puše. Možda to i je slabost karaktera, ali mislim da razdoblje u kojemu živimo možemo hendlati samo fleksibilnošću. Tek sada, dok pišem ovaj odlomak, shvaćam koliko je zapravo teško živjeti za sebe i ono unutarnje, a supkulture su to uspjele. I još uvijek uspijevaju. Šarenilo će uvijek postojati, samo ne dolazi u grupi, već pojedinačno.
Na kraju, samo želim dodati da smo odlučili potražiti pripadnike raznih supkultura i pitati ih što im ona predstavlja, kako ih ispunjava i s kakvim se problemima susreću jer žive po svom. Nepotrebno je da napamet pišemo članke o onome što nismo iskusili, a vjerujem da većina ne zna kako i o čemu razmišljaju pripadnici pojedinih supkultura te što ih motivira. Lijepo je dati priliku drugačijima od sebe, barem ovako na daljinu, kasnije je lakše procijeniti je li sigurno otvarati vrata različitosti. Stoga, stay tuned!
Više o supkulturama:
