„Muzz” (Muzz): Od ove supergrupe očekivala sam malo više superalbum
U zadnje vrijeme teško je ne zamijeniti sve veću prisutnost superbendova i raznih nadgrupa koje za cilj imaju okupiti što veći broj glazbenih imena na jedno mjesto.
Jedan od takvih bendova je i Muzz pod čijim imenom je frontman Interpola Paul Banks okupio Matta Baricka (bubnjar Jonathana Fire* Eatera i The Walkmana) i producenta Josha Kaufmana koji je poznat po radu s izvođačima The National, Bob Weir, The Hold Steady i The War on Drugs. S prvim albumom istoimenog naziva uspio je probuditi nostalgiju njujorške Noughties scene.
Dašak nostalgije
Album je u meni probudio nostalgiju, no ne nostalgiju za zlatnim dobom njujorške glazbene scene s početka ovog milenija kako sam očekivala, već više nostalgiju hipijevske Zapadne obale. Zvuk albuma je prilično inspiriran 60-im, kroz cijeli album se osjeća prisutnost Dylanove gitare koja se glatko prevrće s laganijom psihodelijom začinjenom dozom jazza.
Dok je većina Banksovih suvremenika krenula u nešto eksperimentalnije vode, on je odlučio ostati vjeran konzervativnijem zvuku koji ga je pratio kroz karijeru od najranijih dana. Upravo takvog smo ga zavoljeli.
Igra s ponekim puhačkim instrumentima i udaraljkama je prilično dobar odmak od klasičnog Interpola. Dojma sam kako je Banks uvijek više fokus stavljao na pisanje teksta, nakon čega bi razvijao melodiju, uz iznimku satkanu u „Our Love to Admire” (po meni najpoetičniji Interpolov album gdje je naglasak na melodiji i tekstu podjednak). Upravo sam „Our Love to Admire” uzela kao primjer jer me cjelokupan dojam albuma neodoljivo podsjeća na „Muzz”. „Muzz” je, jednako kao i „Our Love to Admire”, objedinjen u sinergiji melodije i teksta.
Retro i istovremeno suvremen
Kada si bolje razmislim, fraza ”retro i istovremeno suvremen” bi možda najbolje opisala album. Imam osjećaj da je album bačen u 60-te i isplivao u 2020. godini. S jedne strane tu su prisutne klasične folk balade Bad Feeling, Evergreen i How Many Days koje kontriraju minimalističkoj pomalo mračnoj Patchouli, oštroj poput mirisa pačulija.
Na nju se nadovezuju Knuckleduster i Red Western Sky, stvari prožete prepoznatljivim zvukom Interpola koji je, da ne bi ostao bazičan, oplemenjen groove ugođajem. Broken Tamburine ima Dylanov ugođaj, čak je i naziv pjesme svojevrsna posveta Mr. Tambourine Manu.
Školski odrađen album
„Muzz” je fino odrađen, školski produciran, no usprkos tome, album ne sjeda na prvo slušanje. Dapače, meni je tek sjeo na trećem slušanju. Razlog tome je što je album u cijelosti pomalo monotono odrađen, nedostaje napetosti i uzbuđenja i iz tog razloga teško privlači pozornost slušatelja da bude s njim od prve do zadnje minute.
Ovakav album je prihvatljiv ako je riječ o bendu koji iza sebe ima već na desetke albuma i vjerne fanove kojima je dovoljan samo novi album. Banks, istina, ima impresivnu povijest s Interpolom, no ovo je njegov novi projekt i kao takav ipak se očekuje odlazak u neke, njemu izazovnije, glazbene vode. Dajem pohvalu za vokal koji je mnogo suptilniji i nježniji nego u Interpolu.
Za blagu dozu eksperimenta je najviše zaslužan producent Kaufman koji je dodatno začinio album i omogućio pjesmama da se uzdaju u poistovjećivanje sa slušateljem. Na tu kartu su najbolje odigrale pjesme Everything Like It Use To Be i All Dead To Me. Zatvaranje je prilično nevidljivo jer nas ispraća Trinidad za koji imam osjećaj kao da je stavljen samo kako bi zaokružio All Dead To Me. Osim nekolicine stvari s prve polovice albuma ostalo je sve prilično neuvjerljivo i nedorečeno. Da ne stoji iza Muzza već prilično etablirano glazbeno ime, album bi vjerojatno završio ispod radara.
