“Odstraniti životinju” (S. Bukovac): Ima li sretnih knjiga?
„Nema sretnih knjiga!” – viknuo je netko u filmu kojeg sam nedavno gledala. Mali princ je bio siroče, a Beth u „Malim ženama” umre od šarlaha. Kao član book cluba koji se naziva ‘Klasičar’, rekla bih da je to istina – nema sretnih knjiga. Umjesto da pokušam dokazati suprotno, i sama najčešće posežem za crnilom. Zašto toliko uživamo u drami? Uče li nas knjige kako se nositi s patnjom u stvarnom životu?
Loše stvari događaju se nekom drugom
Čitam „Odstraniti životinju” Slađane Bukovac, novinarke iz Pule, navodno poznatoj po dramatičnim prikazima svakodnevice. Knjiga sadrži deset kratkih priča, pisanih u prvom licu, od strane jedne protagonistice ili više njih – ne zna se. Sjećanje na štene koje drhti, na trenutak kad nestane dijaloga između čovjeka i njegovog tijela, sjećanje na ženu jezero, prijateljicu koju žele osloboditi idiotske fraze koja će zasjeniti dva sunčana dana i koja kopni neutješnom brzinom, potreba da se čovjeka ne svede na bolest, da se bolest odstrani, priča o čudnovatom obiteljskom trokutu unutar kojeg se odvija neprekidna borba za naklonost, o bijegu i kući koju treba ustupiti nekom drugom… Želudac se grči već na prvim stranicama. No, dobro, te se loše stvari ne događaju meni. Nekom drugom se događaju.
Tuđa mačka s crnim jastučićima na šapama, pa vuk samotnjak, kujica terijera ispod stepenica, rak protiv kojeg se bije najstarija borba koja postoji – u svakoj priči prisutan je taj neki višak, ono bez čega bi se moglo, bez čega bi bilo lakše. Čovjek ne podnosi animalističko, iako je ukorijenjeno u njemu.
Koliko ste jaki – provjerite čitajući “Odstraniti životinju”
Na koricama se spominje raskoš priča Slađane Bukovac, ali ne bih rekla da je ovo zbirka priča – jer „Odstraniti životinju” je čista poezija. Mučna, doduše. Ispunjena strahom, doduše, poput noćne more u kojoj nastojimo pronaći izlaz iz bezizlazne situacije. Ali, poezija. Ljepota. Jezik, sladak i gust poput meda, u kojem se utapamo. Rečenice, složene – jesam li vam ikad rekla da mi je zarez omiljeni interpunkcijski znak? – iscrpljujuće. Igra riječima (izmještanje pomoćnog glagola na mjesto koje mu u rečenici prirodno ne pripada dugo me mučilo) – igra sa životom.
O ovoj sam knjizi čula samo pohvale. No, ne bih je nužno preporučila. Ako ne želite upasti u beznadno raspoloženje ili doživjeti čitateljsku blokadu nakon čitanja, ne uzimajte ovu knjigu Slađane Bukovac u ruke. Neka vas ne zbuni niti podatak da je ova književnica dobitnica raznih nagrada – ako ste u ovo pandemijsko vrijeme slabiji sa živcima, nećete moći probaviti akumuliranu težinu kojom Bukovac uvjerljivo barata u „Odstraniti životinju”. Nije ovo izazov, tek upozorenje. Just don’t do it, da parafraziram poznati marketinški slogan.
Pa nije vrag da ne postoje sretnije knjige.
„Ja nisam, niti ću to ikada biti, u stanju izvući osigurač na ručnoj bombi, staviti pod pazuho, i, što je najgore od svega, nakon toga čekati, mirno čekati da prođe taj određeni broj sekundi, koliko je potrebno da eksplodira. U savršeno kontroliranim uvjetima, u automobilu, u zatvorenoj garaži, u diskreciji koja istovremeno ukida mogućnost kolateralne štete, ozlijeđenih promatrača, ili prolaznika. Ali istodobno s tim što se ispostavilo da nisam kao otac, i to u ključnim pitanjima, upravo kad se radi o životu i smrti, odjednom je postalo nužno da postanem otac na način na koji to prije nisam bila dužna. Jer sam bila jedino što je od njega preostalo, jedini način na koji je još mogao postojati.
U tom je smislu možda prirodno ako kažem da mi zapravo nije ni preostalo ništa drugo , nego da poštujem odluku, premda se to dugoročno pokazalo ne samo neugodnim nego i psihološki opasnim: s godinama, u mojoj su memoriji nastajale sve veće rupe, obiteljske uspomene, osobito one ugodne, bespoštedno su odstranjene iz pamćenja, kao i sve što je na bilo koji način moglo dovesti do preispitivanja, ili čak osuđivanja odluke.”
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
