Recenzija – ‘Sebi jesi meni nisi’ u režiji Pogavranjena: ‘Baš tu gdje si sad razum prestaje’
Daleka su vremena kada smo na black metal glazbenom području imali nekoliko bendova koji su mogli biti slušani ne samo na gradskom i nacionalnom nivou. Prvi bend na ovom području koji je takvu pažnju privukao bio je riječki Castrum, koji je u razmaku od dvije godine (1998.-2000.) za njemačku kuću Folter Records izdao dva albuma. Ubrzo nakon toga bend se raspao, ali je podario život mnogim izdancima (Gortaur’s Wrath, Unholy Inquisition, Death Of Folk, Svitogor) tamošnje riječke black metal scene. Ni jedan bend nije opravdao očekivanja.
Kako se scena razvijala, te jačala i u ostalim središtima – dva glavna motiva koja su se uspjela ustaliti kod nas ostala su ona na kojima se sam black temeljio te prema kojima je i postao kontroverzan – poganizam i sotonizam. Nekad zasebno, no često u kombinaciji, ova dva motiva udarila su temelj našim nekreativnim bendovima koji su reciklirali davno opjevane ode sotoni. Iste su u početku služile kako bi se postigao efekt šoka u javnosti, kako bi se privukla pažnja prema kompletnoj pozadinskoj ideologiji black metala, no iako su to počeli raditi minimalno deset godina nakon drugog povijesnog vala black metala, i dalje su dosadni i zatvoreni fundamenti žanra usmjeravali naše bendove u krivom pravcu.
Pogavranjen je jedna od rijetkih iznimka. Predvođeni Matejom Pećarom (gitara/bas) i Ivanom Erorom (lirika/vokal), uspijeli su u dva EP-a („The Void Transmission“ i „Povijest Trovanja“) započeti tranziciju svijesti da black metal može biti izveden bez ridikuloznih konvencija žanra kojima se i klinci u osnovnoj već pomalo smiju. Upravo je prošle godine izašao njihov debi album „Raspored Užasa“ koji nam je nekako promakao, međutim koji je započeo ono što ove godine slušate na genijalnom „Sebi Jesi Meni Nisi“ – negativan, moderan i depresivan black metal. Takva je esencija žanra, sve ostalo je ili glupost ili dobra gluma.
Album počinje s odličnim klavirskim instrumentalom naslovljenim Tkivo Svemira, moguće da po istoimenom književnom naslovu Briana Greenea, koji se bavi prostorom, vremenom i postankom svemira općenito. Tema je sama po sebi teška, no intro odaje koliko će težak biti ostatak albuma.
Barutana Pogavranjen naslov je koji nekako prirodno nastavlja Tkivo Svemira, međutim, kao naslovna traka albuma i nije toliko oduševljavajuća. Najveći dragulj je posljednja pjesma naslovljena Strigoi, koja svojim minimalističkim pristupom i utučenom DSBM atmosferom zaokružuje album i podaruje avangardni završetak. U pjesmu je predivno ukomponiran i polagani izlazak iz albuma, dok vokal, odlična lirika, glazbeni minimalizam te jaka atmosfera ispunjena klavijaturama i efektima neopisivo dobro surađuju.
Kompletna atmosfera dobivena je ne samo navedenim kombinacijama, već i repeticijom te gitarom Nike Potočnjaka, alfe i omege benda Seven That Spells. Niko je i sam u nedavnom inervjuu pohvalio album na kojem je sudjelovao te najavio još suradnji s Matejom Pećarom.
Album je, zajedno s prethodnikom, nešto revolucionarno na domaćoj black metal sceni, no istovremeno i nešto što će se sasvim odlično uklopiti u sve brojnije moderne black metal krugove. Vokal na albumu je genijalan, Ivan Eror sa svakim albumom radi sve bolji posao, isprobava različite stilove, eksperimentira. Međutim, bend koji se bazira na lirici i vokalu, puno gubi na vanjskom tržištu gdje upravo to ne može doći do izražaja. Iako, to ne mora biti pravilo, u black metalu je lirika uvijek bila sekundarna stvar, osim na albumima gdje je bila genijalna. Erorova zaista zaslužuje biti nešto na čemu će bend prosperirati.
Glazbi se ne mogu nadiviti, tu ima toliko toga osim klasičnih rješenja karakterističnih za žanr. Ekipa koja je snimala album proširena je za klavijature i genijalno gostovanje Nike Potočnjaka, koji je, vjerujem, zaslužan za popunjavanje i finiširanje atmosfere, koja leži na odličnim riffovima i bass dionicama. Bubanj je toliko nekarakterističan, ali isto tako vrlo dobro funkcionira u sporijim kao i u bržim dijelovima. Međutim u trenucima poželite da vas glazba instrumentalno ponese na isti način kao i vokalno.
Konačno smo u ovome žanru dobili ekipu koja će isti razvijati, a ne reciklirati. Iskreno, na prvo slušanje ovaj uradak može biti previše, jer toliko toga se dešava, vokal je gotovo uvijek prisutan, sve zajedno u nekim trenucima može biti previše. Međutim, ako malo utonete u izvedbu, ako rascjepkate kompletnu kaotičnu atmosferu na segmente, čut ćete nešto divno. Upravo sam to čuo ja kada sam odlučio recenzirati album skoro pola godine nakon što je izašao. Slušajte „Sebi Jesi Meni Nisi“ – odličan je.