Retropetak: Koji predivan osjećaj (“Singin’ in the Rain”, S. Donen i G. Kelly)
U vrijeme kada su filmski mjuzikli bili više od pukih adaptacija uspješnica s Broadwaya, Hollywood je odlučio posjetiti svoj stariji period kada su filmovi iz nijemih prelazili u filmove sa zvukom, a koji je bolji medij za to od dvosatne šarene, blještave i glazbom ispunjene zabave. Uposlivši veterane poput Genea Kellyja, koji je zajedno sa Stanleyjem Donenom mahao i redateljskom palicom, i Donalda O’Connora te dajući priliku tada još relativno nepoznatoj Debbie Reynolds da gledatelja povedu u priču o velikoj tranziciji u svijetu filma, pomiješanoj s ljubavnim zavrzlamama i spletkama šefova filmskih studija, Singin’ in the Rain uspio je doseći titulu legendarnog i vječno voljenog filmskog mjuzikla.
Iako ga se danas nakon više od 60 godina i dalje (zasluženo) kuje u zvijezde, Singin’ in the Rain imao je relativno skroman početak, sa samo dvije nominacije za Oscara, ne odnijevši nagradu ni u jednoj kategoriji. Publika je, međutim, ostala vjerna ovom filmskom dragulju te mu se često vraća kao jednom od filmova koji zasigurno mogu popraviti i najtmurniji dan.
I bi zvuk!
Don Lockwood (Gene Kelly) i Lina Lamont (Jean Hagen) velike su zvijezde nijemog filma koje se redovito pojavljuju na filmskom platnu glumeći ljubavne parove, zbog čega ih njihovi šefovi iz filmskog studija tjeraju da ljubavni par glume i u stvarnom životu, odnosno za medije. Don nije pretjerano oduševljen tom idejom, jer ne može smisliti svoju partnericu, dok Lina zapravo praznoglavo vjeruje u njihovu ljubav čisto zbog toga što je o tome čitala u časopisima. Snimanje novog filma prekine im uspjeh novih filmova snimljenih sa zvukom, poput filma The Jazz Singer, i ideja da se i ovaj njihov film snimi na isti način.
Nakon što im je film ismijan na pretpremijeri zbog komičnog glasa i izgovora glavne glumice Line, Donov najbolji prijatelj Cosmo (Donald O’Connor) predlaže da se od filma napravi mjuzikl, a Don u sve uvlači i mladu glumicu Kathy (Debbie Reynolds) kao glas koji bi naknadno pripojili liku Line Lamont na platnu.
Otrcanost u najljepšem ruhu
Iako naizgled vrlo jednostavna, priča je zapravo dvoslojna – jedna linija prati priču o snimanju filma i svim nedaćama s kojima se neki filmski studio može susresti, tvoreći tako svojevrstan metanarativ, a druga se fokusira na razvoj ljubavne priče. Jednostavnost radnje omogućuje filmu da zasja na drugim poljima, ponajprije u koreografiji i glazbi, gdje apsolutno briljira. Pokreti Genea Kellyja i Donalda O’Connora u plesnim točkama djeluju fluidno, jedan se na drugoga nadovezuju, a Debbie Reynolds se savršeno uklapa kada im se priključi. Pjesma i ples upotpunjeni su dosjetljivim i duhovitim dijalozima, čime se svaka minuta ovog filma iskorištava za čistu zabavu i demonstraciju životne radosti.
Pjesma i ples koriste se umjesto dijaloga u ključnim trenucima velikih otkrića i obrata ili radosti i ljubavi te je zapravo teško izdvojiti samo nekoliko važnih scena. Svakako je posebna ona koja nosi naslov kao i sami film, u kojoj Gene Kelly zaljubljeno gaca po lokvama i vrti se oko ulične svjetiljke pjevajući na kiši o pjevanju na kiši. Općenito se u svim plesnim točkama u filmu često i vrlo kreativno koriste različita pomagala i svakodnevni objekti koji kao da su se sasvim slučajno našli na filmskom setu – kauči, kišobrani, vrata, klupe, ljestve i lutke vrlo lako postanu dio točke, što Donald O’Connor majstorski demonstrira u svom broju „Make ‘Em Laugh“. U takvom se veselom okruženju svaka otrcana fraza onda se ni ne može popratiti okretanjem očiju, već smiješkom. Film se ističe scenografijom i kostimografijom koje su vjerne dobu koje prikazuju, ali boje ne odišu nostalgijom, već živosti i blještavilom.
Vesela parodija
Singin’ in the Rain također je i izvrsna komedija s likovima koji isprva djeluju kao karikature (naročito Lina Lamont kao glupava i površna plavuša), ali zapravo imaju dušu i dovoljno su uvjerljivi da se gledatelj može uživjeti u njihovu priču. Film je i dobronamjerna parodija prelaska filmske industrije s nijemih na filmove sa zvukom te prikazuje s kakvim su se sve problemima filmski studiji susretali, kako su pokušavali svojim zvijezdama određivati živote za bolji publicitet i koje trikove koristili tijekom snimanja, a sve kroz nasmijane plesne i pjevane kadrove. Tako ovaj film o filmu pokazuje koliko naporno, ali i zabavno snimanje filma može biti, ovisno o tome koliko je cijela filmska ekipa uvjerena da rade nešto što zaista vrijedi, a ne samo nešto što se prodaje.
Većina glazbenih točki u potpunosti se uklapa u priču, nekako proširuje i obogaćuje radnju te ne djeluje usiljeno, jer se radnja zapravo gradila oko pjesama. Neki glazbeni brojevi možda djeluju predugo ili pomalo izvan svega („Broadway Melody Ballet“, primjerice), ali teško je ne ostati zadivljen cijelom točkom, makar ona bila gotovo samostalan čin, jer je njihova svrha iskazati kolika je snaga glazbe i umjetnosti (točan odgovor: velika, jer sigurno tapkate nožicama u ritmu koji vam zadaje rasplesani Gene Kelly okružen tisućama statista na ekranu).
Škrinja s blagom za buduće naraštaje
Ovaj je mjuzikl od samog početka bio pisan za film, što je vjerojatno ključni razlog zbog kojeg mu se i dalje svi vraćamo nakon toliko godina i nakon svih kasnijih neuspješnih pokušaja ekranizacije kazališnih mjuzikala koji tresu daske Broadwaya i West Enda. Priča u filmu nastala je oko pjesama koje je studio MGM imao u svojoj arhivi, a koje su bile napisane u vrijeme kada je smještena radnja. Mjuzikl zbog toga djeluje prirodno i kao da pripada u ovaj medij, bez želje da se kazališni elementi nekako uključe u filmske.
Veličini i važnosti ovog filma u sveopćoj popularnoj kulturi u prilog ide i činjenica da se mnogi filmski mjuzikli danas vole osvrnuti na Singin’ in the Rain, a kao najnoviji primjer toga imamo La La Land. Svježina i originalnost kojom ovaj film odiše i nakon toliko godina pokazuju da je moguće stvoriti dobar filmski mjuzikl i pretvoriti ga u legendu bez pomoći Broadwaya.
