Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Glazba

Recenzija – ‘Fields Of God’ (Zayn): Nadrealni, postapokaliptični ugođaj vlastitog kozmosa

29.09.2015. Tin ĐudajekFoto: holyzayn.com / artwork: Niko Potočnjak

Zayn je bend koji djeluje od 2011. godine, dolazi iz Bjelovara i, iskreno, nisam siguran kako se njihovo ime izgovara. Do sada su izdali dva EP-a, oba 2014. godine, a za zadnju trećinu tekuće spremili su nam i prvi album imena „Fields Of God“. Glavni razlog zbog kojeg me on zainteresirao i zbog kojeg sam ga odlučio recenzirati je, ni manje ni više, Niko Potočnjak. Posljednji gospodar Atlantide i mastermind benda Seven That Spells izradio je artwork ovog izdanja pa sam bio toliko slobodan da kroz ovaj tekst iznesem i jednu pretpostavku. Ako naš guru radi artwork za jedan bend, taj mu se bend vjerojatno i dopada. Potaknut ovom labavom tezom, ali i Nikinim navijek obzirnim Facebook statusima u kojima se osvrće na našu scenu, odlučio sam provjeriti što ovaj album nudi. 99,99% ljudi koji se bave glazbom ili misle da se bave glazbom su debili koje treba usmrtiti lugerom za civilizacijski boljitak. Hrvatska je najveći primjer. Jebeno smeće retardirano. Nemojte me dodavat za frenda – PREZIREM vaše bendove i mislim da su svi govno najgore. Ne želim vam biti poznanik jer ste sigurno najdosadnija bića na planeti. Samo fakofajte i sve kul.” – napisao je Potočnjak jednom prilikom, a ja sam krenuo istražiti što to za njega spada u 00,01% domaće glazbe.

Znate one scene u filmovima, točnije, tobože komedijama, kada uz jednu krasnu, pametnu i zgodnu kćer obitelj također ima i sina. Taj sin u potpunosti je drugačiji od svoje sestre te je, za razliku od nje, povučen, rijetko izlazi i izuzetno se voli oblačiti u crnu odjeću. Uvijek u ovim komedijama, na neki način, glavni protagonist završi u njegovoj sobi te nerijetko ostane u šoku izgledom interijera i glazbom koja uz izgled prostorije stvara neki nadrealni, postapokaliptični ugođaj. Ta glazba. E! To je Zayn.

http://holyzayn.com/images/

http://holyzayn.com/images/

Zayn me uvelike podsjeća na Seven That Spells jer kao i oni rade pjesme bez teksta i na kraju svake skladbe morate ostati u čudu i zapitati se – kako oni uspiju zapamtiti te čudnovate kompozicije i onda ih izvesti točno onako kako su ih i nasnimili?! Za razliku od Seven That Spells, Zayn ima jednu gitaru viška i puno više kombinira sporije s brzim dionicama. Dok jedna gitara s basom i bubnjem drži ritam, druga kroz cijeli album svira nešto svoje, gotovo se ne obazirući na ono što svira u pozadini. I to se nevjerojatno dobro uklapa u cijelu glazbenu konstrukciju. Dapače, vjerujem da iz snimke izrežem samo tu drugu gitaru i počnem ju preslušavati, ne bi mi bilo dosadno.

Gotovo svaka pjesma osmišljena je kao kombinacija ranije spomenutog kontrasta − brzog, agresivnog dijela i sporog, umirujućeg koji se s vremenom ubrzo vraća u ovaj prvi. I iako je svaka skladba napravljena ‘po istoj špranci’, to je teško zamjetno, jer dok se sluša ovakva glazba teško se fokusirati na aranžman pjesme, budući da mi je, kao što sam ranije istaknuo, teško shvatiti kako ona kao takva uspijeva funkcionirati jer me taj način rada posebice zadivljuje. Tako sam neke, možebitne, šprance uočio, ali tek nakon velikog broja preslušavanja.

Izuzetno mi se dopadaju brži dijelovi pjesama. Nisu dosadni, nisu naporni, nisu konvencionalni i svaki uspijeva biti poseban. Najviše mi se sviđaju dva, onaj početni s pjesme Vicarivs Filii Dei (Animal Rituals) i, također početni, sa sedme stvari na albumu To Think Is A Sin iz kojeg polako izlazi spominjana solo gitara da bi se ovaj dio na kraju pretvorio u neku zabavnu, razigranu melodiju. Ipak, vjerujem i da cijeli album zavrjeđuje pohvalu. Svaka pjesma se ističe na svoj način i nije monotona. Tim više moram nahvaliti ovaj rad jer su si momci sami uskratili vokal čime su izgubili jedan dosta važan dio glazbe koji, u ovom slučaju, gitare i ritmovi savršeno zamjenjuju. Čak i toliko dobro da bih rekao kako bi eventualan vokal na ovom albumu bio suvišan. Sve u svemu, odličan album kojeg će Bjelovarčani, nadam se, u nekoj bližoj budućnosti zasvirati i sa Seven That Spells kod nas u Zagrebu. Držim fige!

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.375 out of 5)

Komentari