Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Istaknuto

Hrvatska mitologija: Vile, vilenice i vilenjaci

17.08.2015. Marija VukšićFoto: mitologija-bosne.blogspot.com

Mnogi od nas znaju više toga o grčkoj, rimskoj, egipćanskoj pa čak i vikinškoj mitologiji nego našoj vlastitoj. To je djelomično zbog stava Crkve koji je kroz povijest bio uglavnom negativan prema mitološkim bićima, blagdanima i običajima iz slavenske (a time i hrvatske) mitologije. S druge strane tu je utjecaj Hollywooda te filmova i serija koji promoviraju i populariziraju određene, javnosti najzanimljivije, mitologije i religije.

Mit o vilama zajednički je mnogim slavenskim narodima, uključujući i hrvatski narod te je jedan od najraširenijih i najstarijih mitova. Prve podatke o vilama na našim prostorima dobivamo od Prokopija iz Cezareje (6. st.) koji kaže da Slaveni „poštuju rijeke i nimfe, kao i druge demone, i svima prinose žrtve, a tom prilikom i gataju.“

Iako u Tolkienovom Gospodaru Prstenova postoje i vile (točnije ‘vilenjakinje’) i vilenjaci, u hrvatskoj mitologiji kao natprirodna bića postoje samo vile, tajanstvene žene koje žive u prirodi, uglavnom po gorama, uz jezera i potoke ili u njima, pored izvora ili u zemlji u posebnim pećinama i jamama. Vile nalikuju ljudskim ženama, diči ih posebna ljepota i, za razliku od Zvončice, nemaju krila. Visoke su i vitke, imaju bujnu kosu koja je ili raspuštena ili spletena u pletenice. Nose bijelu odjeću, a ponekad na glavi imaju zlatnu krunu, zlatnu zvijezdu ili zimzelen vijenac.

Foto: slavonski.hr

Foto: slavonski.hr

U nekim pričama vile imaju nekoliko fizičkih mana. U jednoj verziji im kosa užasno smrdi, a u drugoj verziji umjesto ljudskih stopala imaju mačje šape, konjska kopita ili kopita mazge i magarca te kozje ili goveđe noge koje onda dobro skrivaju. Možda je to razlog zašto vile jako vole konje. Ako nekome konj ostane izvan staje preko noći, igraju se s njim do zore i spletu mu grivu u pletenice. Čini se da je tog mita bila svjesna i Ivana Brlić Mažuranić koja ga je iskoristila u svojoj knjizi Priče iz Davnina (1971) u priči o vili Kosjenki.

„Učinilo se Kosjenki vrlo divotno jašiti ovako kao vihor po noći na konjicu. A baš ona bijaše uhvatila najživljega vranca: malenoga, a ljutoga kao vatra. Trči vranac sve uokrug sa drugim konjima, a najbrži je od sviju. Sve po njemu pjena prska. Ali Kosjenki se htjelo još bržeg jahanja. Sagne se ona i uštipne vranca za desno uho. Poplaši se vranac, digne se na stražnje noge, a onda poleti ravno preda se, ostavi druge konje, ostavi livade i odnese kao vihor Kosjenku u daleki svijet. Mililo se Kosjenki ovo strelovito jahanje.“

Vile su uglavnom dobre ili neutralne, ali oko njih treba biti oprezan jer ih je lako naljutiti. Pomažu ljudima tako da im daju korisne stvari, pastirima znaju čuvati stado dok spava, liječe ljude travama ili ih uče koje trave imaju ljekovita svojstva. Zalutalom putniku pokazuju put, jačaju vojnike i uspavljuju dijete koje plače u kolijevci. Ponekad vile postave uvjet da osoba kojoj su dale dar ne smije pogledati dar dok ne dođe kući. Ako osoba poklekne i pogleda, dar se pretvori u ugljen, ljusku od jajeta i slično. Djetelina s četiri lista poznata je u Slavoniji kao vilinska trava i osobi koja je nađe donijet će sreću i bogatstvo, ali i veliku nesreću ako djetelinu baci u vatru.

Foto: rolandiatravel.tumblr.com

Foto: rolandiatravel.tumblr.com

Doduše, ponekad znaju ukrasti dijete koje im se posebno svidi (najčešće lijepo i darovito dijete) i odgajati ga kao svoje. Ponekad ukradu dijete i umjesto njega podmetnu svoje dijete. Iako nema vilenjaka, vile vole zavoditi ljudske mladiće i s njima imati potomstvo. Muškarci koji su na neki način povezani s vilama nazivaju se vilenjacima, vilovnjacima ili vilenicima, ali oni su definitivno ljudskog porijekla. Ako netko zatekne vile dok se češljaju na bunaru, odnesu ga sa sobom. Vole se osvećivati ljudima ako prekrše zakletvu koju su im dali ili ako ne prihvate vilinsko prijateljstvo. Oni koji prihvate vilinsko prijateljstvo često postanu vidoviti ili postanu vični vidari.

Osim djece, vile znaju otimati i odrasle. U Novigradu je zabilježen mit koji kaže da vile znaju oteti čovjeka i dati mu znanje proricanja. To učine tako da ga odvedu na planinu gdje žive. Inicijacija čovjeka odvija se pored starog drveta koje je čest inicijacijski simbol u mnogim mitologijama.

U južnim krajevima Hrvatske vjerovalo se da se vile hrane medom, janjcima, malim praščićima ili jedu mast. Iz panonskih predjela stiže glas da su jele mrvice koje su ostale na stolu nakon što su ljudi pojeli objed. Vile ne piju vodu niotkuda osim iz čistih izvora. Ponekad se smatralo da se njihova moć nalazi u zlatnom pojasu ili marami koje imaju na sebi i ako im se to oduzme, gube svoju moć. Ta je moć bila velika, a to najbolje opisuje legenda koja kaže da su Arenu u Puli izgradile upravo vile i to u jednoj noći. Uzimale su kamen s Učke i slagale su kamenje u krug. No vile su, u ovoj verziji, bića noći i kad su čule prvog pijetla morale su prestati raditi. Zbog toga je Arena ostala nedovršena.

Foto: starislovani.blogspot.com

Foto: starislovani.blogspot.com

Suđenice (sudbine, sujenice, rođenice) također su neka vrsta vilinskih bića koja određuju čovjekovu sudbinu u trenutku rođenja. Uglavnom se pojavljuju tri suđenice koje nakon rođenja dogovaraju djetetovu sudbinu, a bit će onako kako kaže posljednja suđenica. Ljudima su nevidljive osim ako neka osoba nema kod sebe cvijet paprati, a rodilja ih može čuti ako probdije cijelu noć. U nekim je krajevima postojao običaj ostavljanja hrane na stolu koju bi suđenice onda pojele te bi nakon toga bile blage i dobronamjerne u proricanju sudbine djeteta.

Žene koje su tvrdile da su posebno vične u liječenju i da su ih tome naučile vile, nazivale su se vilenicama. Postoji slučaj koji datira iz 1660. godine kada je pristigla obavijest „kapetanu Janjine u Dubrovačkoj Republici, Ivanu Gučetiću, da u njegovoj kapetaniji imade vilenica i vještica (streghe)“. Kapetan je naredio da se dovede jedna od tih vilenica jer ga je zanimalo što vilenice znaju raditi. Vilenica mu je odgovorila da zna liječiti i da ju je tome naučila Tetka Vila koja joj se pojavljivala u bijeloj halji, u obliku redovnice. Također je tvrdila da zna prepoznati kome je naudila vještica te hoće li ta osoba ozdraviti ili ne. Iz ovog je iskaza očito miješanje starije mitologije o vilama s novijim kršćanskim elementima koji su kasnije došli na hrvatsko tlo. Lik vilenice bio je uobičajen u Dalmaciji, a osim liječenja, mogle su poništavati i tuđe čarolije.

Reforma Crkve, žestoka protestantska kritika stanja u kršćanskom svijetu toga vremena i Tridentski sabor (1545-1563) pokrenuli su procese koji su snažno utjecali na Europu. Naime, osim reforme Crkve došlo je i do „reforme narodne kulture“ kad se vilenice stavljaju u negativan kontekst iako prethodno nisu plijenile preveliku pažnju u crkvenim krugovima. U 17. stoljeću vilenice su izjednačene s vješticama što je značilo da su bile jednako podložne progonu. Praksi progona ženskih osoba optuženih za posjedovanje nadnaravnih moći stala je na kraj Marija Terezija 1756. godine, a dvije godine poslije, sudovima u Hrvatskoj i Slavoniji zabranjuje se voditi bilo kakve procese protiv vještica, vilenica i čaranja bez izravne caričine dozvole.

Foto: theroseofpersia.tumblr.com

Foto: theroseofpersia.tumblr.com

Motiv vile zadržao se u Hrvatskoj, a često je prisutan u umjetnosti i književnosti renesanse, neoklasicizma i romantizma. Vile su recimo česti motiv u mnogim slikama Vlaha Bukovca. Na njegovoj slici Hrvatski preporod (1895) iznad Gundulića koji sjedi roje se vile, a jedna ga je vila i zagrlila. Vile nose bijele haljine jer je bijela boja najčešće povezivana s vilama, ali istovremeno je i simbol djevičanstva i čistoće i na glavi im se nalaze ukrasi slični tijarama. Vile se mogu primijetiti i u možda najpoznatijoj Bukovčevoj slici, “Gundulićev san”. Hanibal Lucić napisao je pjesmu Jur nijedna na svit vila (16. stoljeće) u kojoj upravo opisuje njezinu nadnaravnu ljepotu i zeleni vijenac na glavi. U recentnijim vremenima, lik vile ponovo plijeni pažnju kao dio kulturne baštine i česta je tema etnoloških istraživanja.

Kao izvor za ovaj članak poslužio je članak profesorice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju FFZG-a Jadranke Grbić Vjerovanja i rituali u knjizi Etnografija: Svagdan i blagdan hrvatskoga puka (1998), knjiga Vilenica i vilenjak: Sudbina jednog pretkršćanskog kulta u doba progona vještica (2002) Zorana Čiče koji trenutno radi kao konzervator za zaštitu etnološke baštine u Konzervatoskom odjelu u Zagrebu, članak profesorice na Odsjeku za anglistiku FFZG-a Tatjane Jukić naslova Ilirizam i tumačenje snova: Gundulići Vlaha Bukovca (2012) te stranica www.istrapedia.hr.

Komentari