Recenzija – Royal Blood: Garage rockeri nove generacije
Na valu već svima poznatog britanskog hypea dolaze nam Royal Blood. Momci iz Worthinga sviraju skupa godinu dana, imaju jedan EP i istoimeni debitantski album te potpuno rasprodanu turneju, uključujući i nastupe na najvećim svjetskim festivalima. Zašto?
Uz činjenicu da svake godine barem jedan debitant s područja Ujedinjenog Kraljevstva postane planetarno popularan u roku mjesec-dva možda bismo mogli objasniti fenomen (jer to u inozemstvu zaista jest) ovog dua. No, nakon preslušavanja albuma nekoliko puta ima se o dečkima svašta za reći.
Dosta važno za njihov zvuk jest to da u bendu nema gitare već samo bas i bubanj, što vjerujem da bi mnoge moglo iznenaditi jer se kroz cijeli album provlači taj moderni zvuk gitare koji, eto, nije gitara, već bas s nekoliko efekata i sviran kroz pojačalo za gitaru i pojačalo za bas. Tako Royal Blood, osim na albumu, i na live izvedbama doimaju se kao barem tročlani bend. Zaista valja pohvaliti momke iz benda kako su uspjeli dočarati pravi garage rock ( žanr vođen čisto rokerskim rifovima na gitari) na instrumente rezervirane za ritam sekciju u većini bendova i tako probili granicu tipične rock trojke koja se sastoji od gitare, basa i bubnja (Death From Above 1979 su to napravili davno prije ali ne u ovim žanrovskim okvirima) i pokušali krenuti dalje. Kažem pokušali upravo zato što nisam siguran da su uspjeli. Neke pjesme im zaista zvuče fantastično, ali zvuk bendova koji su utjecali na njih ipak je ostao malo previše prisutan na albumu – to su prvenstveno Queens of the Stone Age (o čemu je Mike Kerr, basist i vokal, pričao u nekoliko navrata i naveo Josha Hommea kao uzor, zajedno s Robertom Plantom), Jack White (pritom mislim na njegov utjecaj kroz njegove brojne bendove, ne nužno solo karijeru) i Muse.
Zaista je već postao klišej svaki duo uspoređivati s The White Stripes, no činjenica je da se jako puno bendova očešalo o genij Jacka Whitea, a ponajviše o Stripese, čisto zbog jednostavnosti na kojoj je taj bend počivao. Jednostavan bubanj, žestoka i što glasnija gitara, početi lagano pjevati i onda se izderati u mikrofon – zvuči poznato? Royal Blood. Priča, kao što sam već napisao, ne staje s Whiteom, u svemu tome ima jako puno QOTSA, gotovo svi „lakši“ vokali vuku na Joshovo pjevanje, riffovi podsjećaju na neke od najpoznatijih pjesama QOTSA-a, dok Muse čujem u dvije pjesme ( Figure It Out i Come On Over – obje singlovi, no nisu ništa posebno), i to istu pjesmu, metalni i brzi Stockholm Syndrome.
Bez obzira što sam se natipkao ovdje o tome koliko Royal Blood posuđuje od svojih starijih kolega, njihov album nikako nije za baciti te bi ga trebalo poslušati sa zanimanjem kako bi ubuduće garage mogao zvučati, a oni su dobar pokazatelj kako ukomponirati odlične rifove, ostati tehnički inovativan te raditi zaista dobar rokenrol, koji je nastao na temeljima modernih bendova koji imaju cojones i ne boje se to pokazati.
Out Of The Black je po meni najjači trenutak Royal Blooda na cijelom im prvijencu. Pjesmu nose zanimljive promjene ritmova – tutnjajući basevi i snare otvaraju pjesmu koja se svakim trenutkom penje na novu razinu, sve dok ne eksplodira. Upravo je tu jačina Royal Blooda, zaista dobro prenose energiju slušatelju kroz svoju glazbu.
Jedan od boljih trenutaka na albumu je odličan uvodni riff na Blood Hands te cijela pjesma koja polako diže napetost i eksplodira na kraju tek da bi vas opet smirila. Ten Tonne Skeleton također obiluje odličnim rifovima i vrijedna je slušanja.
Prvijenac britanskih garažera je svakako vrijedan slušanja, to je neupitno, no da ima mana, ima. Teško je slušati novi bend i imati osjećaj da je to nešto fenomenalno ako u gotovo svakoj njihovoj pjesmi čujete bendove koje slušate već godinama. Šteta je što su postali tako poznati u tako kratkom vremenskom razdoblju, ne zato što sam hipster, već zato što mislim da bi bilo puno bolje za njih da su svirali duže po manjim klubovima i postepeno se razvijali u bend za koji ne mogu na prvu reći “eh da, ovo zvuči kao to, to i to”. Poslušajte album i sami procijenite da li vam se sviđa. Osobno vjerujem da su sposobni za bolje i vrijedilo bi sa zanimanjem pratiti njihov daljni razvoj.
