Recenzija – ‘Seeds’: Napokon je ‘proklijao’ novi TV on the Radio
Tv On The Radio su uvijek bili nekako na granici popularnosti među indie publikom i onog benda koji tako hipsterski čuvate za sebe, nikako da prerastu u nešto više. Usprkos tome, kada su 2011. godine nastupili na drugom stageu Inmusic festivala (dobro ste pročitali, na drugom stageu jer je tada Inmusic imao normalan program na svim stejeđevima, a ne ove anomalije zadnje dvije godine) uspjeli su skupiti finu skupinu ljudi koja ih je slušala i upijala svaki ton koji je dopirao s pozornice koja se tresla od teškog basa.
Od prošlog albuma „Nine Types Of Light“ i smrti basista Gerarda Smitha prošlo je 3 godine i kako su sami rekli, prošli su vjerojatno najteže razdoblje u svojoj 13 godina dugoj karijeri te napravili album na koji su jako ponosni. Vjerujem da je smrt kolege iz benda na njih jako utjecala, ali momci (smijem li ih zvati momcima iako imaju preko 40?) su nastavili dalje i nezaustavljiva mašina TVotR je nastavila s proizvodnjom kvalitetnih uradaka.
Može se primijetiti dosta velika razlika u zvuku benda u usporedbi njihovog prvog albuma „OK Calculator“ i novog „Seeds“. U početku su bili nešto alternativniji i više se eksperimentiralo, a s vremenom je taj tempo malo usporio, ali nije se zaustavio. Otkrili su gdje se najbolje snalaze i sad ugodno krstare na rijeci synthova, puhačkih instrumenata i svih ukrasa kojima se tako lijepo poigravaju godinama. Važna komponenta u svemu tome je svakako Tunde Adebimpe, čovjek čiji vokal ostavlja publiku bez riječi, ne zato što ima potrebu hvalisati se vokalnim sposobnostima, nego zbog načina na koji prenosi svoje emocije publici, a nikako ne bi bilo u redu zaboraviti njegove tekstove koji se iz mnoštva svakako uzdižu kvalitetom.
Uvodna Quartz je zanimljiva lagana kreacija prepuna sempliranih vokala, diskretnih baseva i Tundeovog glasa koji se samo probije iz mnoštva zvukova, no ipak mi nije niti do koljena prvom objavljenom singlu Happy Idiot koji me oduševio u svakom smislu. Mislio sam da je to nagovještaj nekakvog malo žešćeg (ne mogu si pomoći) TVotR-a, ali nije. Happy Idiot ima čvrstinu koja me jako obradovala te se ponovila na Lazerray, čak bih se usudio reći nabrijanoj, gotovo punkerski nabijenoj pjesmi koju opet vješto zauzdava Tundeov vokal čineći je još utoliko zanimljivijom. Winter je još jedan uradak koji ima više rokerski pristup. Love Stained se ističe laganim pjevanjem koje se nadograđuje jednako tako laganim bubnjem, da bi se sve upotpunilo synthovima i napravilo pjesmu jedinstvenog karaktera (ili možda nije tako jedinstvena jer su sve njihove stvari jedinstvene?).
Ne mogu reći da je ovo najbolji album koji su napravili, ali nije ni jako daleko od toga. S velikim sam nestrpljenjem čekao tri godine da vidim što će novo napraviti i moram priznati da sam pri prvom slušanju ostao nekako razočaran jer je album bio između nešto „jače“ atmosfere na „Return to Cookie Mountain“ i ljubavnih skladbi na „Nine Types of Light“. Činilo mi se kao da, kako bi se narodski reklo, nit smrdi nit miriši! No, kako to često biva, prevario sam se, trebalo mi je da sjedne i kada mi je sjeo, nemam mu što zamjeriti. Zanimljiv i bitan album u karijeri američkih art-rockera.
