Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Film

Igor Bezinović, redatelj s posebnim priznanjem ZagrebDoxa: Nekoliko riječi o svom opusu

26.03.2015. Kristina Vrdoljak
Foto: snapshot

Foto: snapshot

Prošlog je vikenda Dokukino predstavilo pregled kratkih filmova Igora Bezinovića te samog autora koji je u druženju nakon projekcije odgovarao na pitanja iz publike. Prepoznatljivost imena zaslužio je svojim dugometražnim prvijencom Blokada, filmom o okupaciji Filozofskog fakulteta 2009. godine, a ove godine primio je i posebno priznanje u kategoriji mladog autora do 35 godina od žirija ZagrebDoxa za film Veruda – priča o Bojanu.  Ovaj mladi autor iz Rijeke diplomirao je filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njegovi akademski interesi su i više nego prepoznatljivi u filmskom radu, a ponekad i izvorna inspiracija.

Jedan od primjera te neposredne inspiracije je film Kierkegaard o posjetu groba danski filozofa Søren Aabye Kierkegaard. Radi se o četverominutnom filmu, spontano nastalom prilikom autorovog posjeta Kopenhagenu. Film ima zaokruženu cjelinu i simpatičnu, blago crnohumornu notu koja ovu nebitnu, ali neodoljivo ironičnu temu čini zanimljivom.

Igor: Meni je kod njega najzanimljivije to što je on živio užasno nesretan život, cijelo vrijeme razmišljajući kako će umrijeti, i zbog toga sam otišao na njegov grob. Proveo je život razmišljajući o smrti, a onda sam snimio njegov grob jer je mrtav.

Još jedan od prikazanih filmova nastao je na sličan način – Cartolina de Momjan 2. Ovaj eksperimentalni film igra se elementima iz istarskog gradića Momjana, slažući slagalicu od geografskih informacija i subjektivnih opažanja, gradeći pritom i psihološku karakterizaciju stanovnika grada kroz zaigranu montažu statičnih kadrova i ugodan glas koji čita tekst na talijanskom jeziku. Nastao je u tri dana boravka u tom gradu.

Još jedan od eksperimentalnih filmova iz opusa je film Pederi, čije je ime zapravo igranje s ustaljenim izrazom, kao što je i samo djelo igranje s ustaljenim formama ponašanja i razmišljanja. Kadrovi su vrlo dugi, glavni narator provodi kroz nepostojeću radnju (koja se na nekim mjestima ipak poklopi), a zajednički tekstu i slici je prostorno-vremenski koncept. Film je to koji će vas nakratko nasmijati, neće baciti u duboka razmišljanja, ali bi vas mogao podbosti onako prijateljski pod rebra laktom – bio si i ti tu s takvim idejama (i ne nužno u doslovnom smislu ideje iz filma). Jedan citat iz filma mogao bi ga bolje sročiti nego ovaj moj pokušaj: Zoven se Ive, vraćan se doma na otok. Ja se bavin ozbiljnim stvarima, ako me razumite. Biznis, brate, biznis. Gledaj i uči prijatelju. Gledaj kako se od ničega pravi Vegas.

Dokumentarni film Čekanje prati štrajk radnika zbog neisplaćenih plaća i turista prisiljenih čekati u koloni tijekom vrhunca sezone. Igor se tu vješto snašao pri stvaranju filma, ali i još više u montaži gdje provocira reakcije publike koja se također mora opredijeliti – je li na strani radnika ili turista, ne kompromitirajući pritom svoje stajalište koje u filmu ostaje vrlo vidljivo.

Igor: Forma vox populija koja je korištena u tom filmu generalno je najzlostavljanija dokumentaristička i novinarska forma, jer kada radiš vox populi, možeš najviše manipulirati. Možeš izbacivati ljude koji ti se ne uklapaju u koncepciju i uvrštavati ljude koji ti dobro pašu u tvoj novinarski prilog ili film. Generalno, taj je film aktivistički, u njemu fejkam svoju poruku da turisti podržavaju radnike, tako da je to jedna velika aktivistička laž.

Iznimno simpatičan film Benjamin, čije je filmsko svojstvo još uvijek upitno jer se radi o audiozapisu koji ima svoj tekstualni zapis, ali otvorenog uma tretirat ću ga kao film. U njemu autor ispituje svoju baku o sviđanju imena iz naslova, imena koje je njena unuka odabrala za svoga sina. Zbog bakine zaboravljivosti dolaze svakakvi odgovori, iako govorimo o vrlo kratkom vremenu.  U njemu se može tražiti empatično poistovjećivanje sa situacijom, ali i ispunjenje jedne od najstarijih funkcija filma – da zabavi.

Igor: Mislim da je to dokumentarni film, da nije eksperimentalni. Odlučio sam ga napraviti bez slike jer ne znam što bi to uopće išlo u slici. Cijeli taj film gdje ja pričam sa svojom bakom nastao je na Badnjoj večeri u Rijeci, gdje sam ja doslovno sat i pol večere, ako ne i kraće, bio užasno dosadan i sjedio pored svoje bake s diktafonom i  jednostavno svake tri minute, kako ona zbilja zaboravlja na ovoj razini koja je u filmu, postavljao sam joj isto pitanje. Omjer materijala i onog što je završilo u filmu je otprilike 4:1. To znači da imam još četiri puta više ovih pitanja: Bako, kako ti se sviđa ime koje je Iva dala svom sinu? A koje je to ime? Benjamin.

Mislim da na razini zvuka funkcionira dovoljno da ne treba neka posebna slika.

Dom je tamo gdje je srce, dokumentarni film koji iznenađuje svakim novim kadrom, ima jednu putopisnu dimenziju. Prolazimo kroz kuću jedne gospođe gdje nas ona upoznaje sa svakim posebnim kutkom doma, za koje se ispostavi da dolaze u većoj brojci nego što bi itko očekivao. Pohvala za prepoznavanje vizualne vrijednosti za humoristične scene.

Igor: Taj film je nastao potpuno slučajno. Vodim neku radionicu u Petrinji za srednjoškolce. Zaista smo snimali taj bakin vrt pa nas je pozvala unutra da nam pokaže svoj stan. To smo morali na brzinu  snimiti jer je njen muž bio nervozan (‘šta mi radimo u njihovom stanu ‘).To je bila jedina metoda – ‘Ajde nam Vi brzo ispričajte. -Kako ćemo pričati? -Dajte nam recite to u kameru.’  Taj je princip preslikan na Bojana.

Veruda-film o Bojanu epizoda je četverodjelne serije u produkciji HRT-a o koja bi trebala predstaviti uspješnost novouvedenog programa probacije zatvorenika. Bojan ima dvadeset i četiri godine te je, kako stoji u najavi, ‘četiri i pol godine svog života proveo zatvorima u Turopolju, Sisku, Glini, Remetincu, Puli, Zagrebu i Rijeci’, a ‘dvadeset godina svog života proveo je u pulskom kvartu Veruda’.

Jedan od atributa koji se pri diskusiji vezao uz film je iščašenost.

Igor: Zanimljiva stvar kod tog Bojana i njegove iščašenosti  jest da je cijeli film jedna velika greška od strane naručitelja. Taj je film nastao na inicijativu tj. u partnerstvu s Ministarstvom pravosuđa koji su očekivali dobiti jedan namjenski film o tome koliko je super sistem probacije koji je uveden u Hrvatskoj relativno nedavno (prije par godina), da se zatvorenici inegriraju u društvo putem korisnog rada, a ne odsluživanja zatvorske kazne. Zato nisu bili ni u najmanju ruku oduševljeni vidjevši film, jer je bio na neki način previše iščašen. Ali sam jako sretan da je film na kraju izašao u javnost i da su oni pristali uopće dati zeleno svijetlo da kao ovakav funkcionira. Na jesen će biti emitiran. Nadam se u ovoj verziji, to ćemo još vidjeti.

Ono što je primjetno iz prvog kadrova Igorova je vizualna osviještenost i dobro baratanje detaljima te se uistinu translatira princip iz Dom je tamo gdje je srce već od samog početka kada Bojan rasvjetljava porijeklo tetovaža koje ima po tijelu. To je jedan vrlo intiman kadar koji nagoviješta nezadržavanje na površini probacijskog života, a još manje samog Bojana kao lika. Prva stvar koju je vrlo lako zamijetiti kod Bojana je verbalna inteligencija koju je prepoznao i Igor te mu dopustio da bude turistički vodič u vlastitom životu. Kamera prati Bojana koji, stojeći na mjestima zločina, vrlo suvereno, gotovo kao da čita sudske spise, pripovijeda vremensko linearan slijed događaja samog zločina.

Igor: Bilo je još par zločina koje smo izbacili iz filma, ali od prvog dana znao sam da će svaki put biti široki kadar gdje će on stajati i obraćati se kameri.

Osobno najdraži dio filma mi je redateljev pristup temi i zadržavanje dostojanstva svog subjekta kojeg čak nastoji približiti publici, odnosno dati mu priliku da se publici svidi bez da gubi vlastitu neutralnost.

Igor: U montaži procijeniš koje stvari treba izbaciti van, a da to ne ispadne karikatura. S materijalom kojeg imamo mogli smo se narugati da smo htjeli.

Vidljiva je početna koncepcija filma, nastala i prije samog poznanstva s Bojanom, a koja je nužna za uspješnost projekta, ali i reagiranje na poznanstvo te iskorištavanje sretnih okolnosti kao što je kadar gdje se Bojan susreće sa svojom polusestrom. Kako bi iskoristio novu situaciju, a istovremeno i vizualni diktat položaja kamere, Igor se snašao ostavivši tonca u kadru samo kako bi uhvatio taj iskreni trenutak. Dirljivo je koliko je ljudskosti prikazano u filmu koji o svojim zločinima govori hladnokrvno kao o boji zidova. Odluka redatelja da ulazi u sve Bojanove svjetove koji su sudjelovali pri njegovom odgoju, poput intervjua sa starim učiteljima, njegovim prijateljima ili pak suočavanjem s ljudima kojima je nanio štetu, ali da pritom ne uđe u najintimniju sferu – obitelj, učinila mi se hrabrom te u krajnjoj liniji isplativom.

Igor: Glavna stvar kod tih probacijskih slučajeva jest da generalno svi dolaze iz nesretnih obitelji. Ne možeš naći slučaj da je netko imao sretno djetinjstvo i da je završio kronični kriminalac, kao u ovom primjeru Bojan. 

Igor Bezinović je autor koji je itekako sposoban napraviti dobar, promišljen film, bez obzira je li on nastao spontano ili unaprijed određenom namjerom. Igra se metode pokušaja u kratkim uradcima i uvijek to učini s dozom zdravog humora.

 

 

(Visited 510 times, 1 visits today)

Komentari