Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

Indieana: Kanibalizam u svijetu nezavisnog filma

01.12.2015. Valent PavlićFoto: lovvver.tumblr.com

Za opisati koliko se proces stvaranja filmova promijenio u zadnjih dvadesetak godina jedna tvrdnja duhovito sumira situaciju: Nekada je bilo potrebno selo da bi se snimio film, danas film može snimiti seoska budala. Pretjerano? Svakako, ali u zamjenu za ironičan osmijeh navedena hiperbola nudi neugodnu sliku trenutnog stanja nezavisnog filma. Donedavno, za filmske amatere, snimanje dugometražnog filma bila je alkemija 20. stoljeća; po logističkim zahtjevima nešto u rangu svemirskih istraživanja, sa šansom za uspjeh jednakom pronalasku Svetog Grala. Pothvat dostupan tek mnogobrojnoj, dobro opremljenoj ekspediciji, nipošto tek jednom, hrabrom pojedincu. Situacija se uvelike promijenila. Jeftinija oprema i snalažljivost nadobudnih filmskih zaljubljenika otvorila je vrata stražnjeg ulaza u elitni klub. Tulum je sjajan, međutim pitanje koje se sada postavlja jest – je li u klubu zavladala prevelika gužva?

Kada se razgovara o filmskoj industriji ljubitelji nezavisnih produkcija rijetko obraćaju pozornost na drugi dio te sintagme. Gruba istina koju se odbija prihvatiti jest da film je INDUSTRIJA te adekvatno tome podliježe nemilosrdnim pravilima famozne tržišne utakmice. Naime, u odnosu publike i filmskih stvaratelja dolazi do tektonskih promjena. Kinematografija kakvu smo do sada poznavali, kao i svaki ozbiljan ekonomski sistem, konstituirana je tako da postoji relativno mali i dobro kontroliran broj filmova i gotovo beskonačan broj gledatelja. Taj osnovni parametar ponude i potražnje svojevrsna je dogma koja se dugo vremena nije dovodila u pitanje, međutim na tom planu stvari su se počele drastično mijenjati. Govoreći o nezavisnim filmovima i njihovoj publici, danas je kod ljubitelja indie kinematografije poticaj da se snimi film uvelike snažniji od poticaja da se isti pogleda u kinu i ovdje dolazi do disbalansa koji prijeti promijeniti sadašnju hijerarhiju vrijednosti u filmskom svijetu.

Snimanje filmova postao je hobi onima koji si to mogu priuštiti, a takvih svakim danom ima sve više i više. Većina ima (ili vjeruje da ima) priču vrijednu dijeljenja i ideju kako to učiniti, a s obzirom na nikad niže troškove da se nešto snimi nije čudo da se danas filmofili dijele na dvije skupine: na one koji su već snimili film i na one koji to namjeravaju učiniti. I dok je ta promjena sa sobom povukla dobrodošlu demistifikaciju te (do sada) najelitnije grane umjetnosti, ona je automatski dovela i do hiperprodukcije filmova koji relativiziraju vlastitu umjetničku i komercijalnu vrijednost.

Foto: rulingthumb.tumblr.com

Foto: rulingthumb.tumblr.com

U SAD-u godišnje se proizvede oko 8000 filmova, od kojih najveći dio kolača otpada na nezavisnu produkciju, međutim tek 1500 od ukupnog broja dospije u kinodistribuciju gdje mnogi kroz kino dvorane prođu posve nezapaženo. Dakle tek se manje od petine kolača uistinu pojede, a najveći i najsočniji ugrizi su, dakako, u njegove visokobudžetne, studijske dijelove. Što se onda dešava na ogromnom švedskom stolu produkcije nezavisnih filmova? Kanibalizam! Zarobljeno na malom, ali prenapučenom otoku, tržište nezavisnih filmova proždire samo sebe u nemogućnosti da se otisne s njegovih obala i pronađe put do publike. Dakle, ovi podatci zdravorazumski nalažu da je filmskoj industriji u cilju smanjiti broj novih naslova? Nipošto. Filmska mašinerija u Americi bazira se na sofisticiranoj mreži pružanja usluga i distribucije. Proizvodnja tehničke opreme, filmske škole, festivali, distributeri, hollywoodski studiji koji otkupljuju prava, kablovska televizija itd. – sve to čini kompleksan sklop u kojem se s nezavisnim filmom postupa kao sa sirovinom, a da pritom nikoga (osim samog autora) ne interesira što će se s filmom dogoditi nakon što završi festivalska premijera. I eto nas kod još jednog gorućeg problema. Nešto što bi trebalo poticati stvaralaštvo i služiti kao odskočna daska za mlade filmaše to već odavno nije. Festivalski nastup nekada je sam po sebi bio stvar prestiža i mjerilo kvalitete, no danas zapravo jedino što je većini nezavisnih filmova donekle zagarantirano jest upravo ta (ne)sretna festivalska premijera. Samo u SAD-u godišnje ima skoro 500 filmskih festivala (u prosijeku njih 10-ak! svakog tjedna) i pod teretom tih silnih brojki mnogi filmovi na svijet dolaze kao mrtvorođenčad. Opravdano je, stoga, pitanje bi li se danas slavni pioniri indie filma s početka 90-ih poput Soderbergha, Van Santa, Linklatera i drugih uspjeli probiti u današnjoj nemilosrdnoj konkurenciji? Zapravo puno zloslutnije pitanje jest koliko smo potencijalnih soderbergha, van santa i linklatera izgubili u protekla dva desetljeća, a da toga nismo ni svjesni?

Filmova je sve više, a mjesta pod reflektorima sve manje i posljedica je da se nezavisnim filmovima gotovo nemoguće izboriti za pažnju šire javnosti. No rješenje problema nije jednostavno. Tvrditi da treba smanjiti proizvodnju umjetnosti kako bi se vratila ravnoteža na ekonomsko tržište jeziva je premisa koja gnječi dušu, međutim jednako tako valja imati na umu da, iako se liričnost sjajno snimljenog filma ne može osporiti, kada se podvuče crta, snimanje filmova nije isto što i pisanje poezije. Čak i najjeftiniji dugometražni filmovi još uvijek koštaju desetke, pa i stotine tisuća američkih dolara i suprotno duhovitoj izjavi s kojom je članak započeo ipak zahtijevaju trud i zalaganje određenog broja ljudi.

U trenutnoj situaciji gotovo svi koji sudjeluju u stvaranju nezavisnog filma su potplaćeni za svoj rad jer se uloženi novac zaista rijetko vraća i promatrajući širu sliku, u sistemu gdje se broj novih filmova iz godine u godinu povećava njihova kvaliteta nužno mora opadati. Međutim ovo nije priča o propasti nezavisnog filma, već o njegovom nekontroliranom rastu koji je podjednako opasan. Proizvodnja nezavisnih filmova dobila je nezaustavljivi zamah koji će u narednom periodu biti sve veći i prijeti posve banalizirati inovativnost budućih naraštaja nezavisnih filmaša. I dok je budućnost nemoguće detaljnije predvidjeti, ono što se već danas jasno vidi jest da nezavisnom filmu očajno treba gledateljstvo; parovi očiju koje nezavisni film interesira na neposredno emotivnoj razini, a ne kao informacija dokumentarne naravi o tome kako snimiti vlastiti. Na prenatrpanom filmskom tržištu prirodna selekcija nije automatski proces, već posljedica angažmana publike. Ne tako davno nezavisan film uspio je uspostaviti snažnu vezu s publikom i za vjerovati je da može to ponovno učiniti. Nekada je indie produkcija ljubiteljima filma pružila alternativu u borbi protiv srednjostrujaškog Hollywooda, danas je na publici da nezavisnom filmu pomogne u borbi protiv samog sebe.

Komentari