Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Intervju

J. R. August: “Moja su crkva pjesma i rijeka”

01.04.2018. Antonia ŠikljanFoto: Antonia Šikljan

Već duže vrijeme hrvatsku glazbenu scenu obogaćuje J. R. August, mladi talentirani glazbenik iz Zaboka. Pravim imenom Nikola Vranić, J. R. August je do sada objavio četiri EP-ja (“Change of Seasons”, “Tea Party with Mrs. Death”, “33”, najnoviji “Tales from the Forest”), no na tome ne planira stati. Osim glazbenih izdanja, priprema i roman te film, a poznat je i po svojim videospotovima koje je snimio s Lukom Smukom.

Prošlo je svega nekoliko mjeseci od njegovog prvog samostalnog koncerta u Vintage Industrial Baru gdje su s njime nastupili zbor i bend, a za 6. travnja najavljen je njegov novi samostalni koncert u KSET-u. J. R. August će ponovno nastupiti uz pratnju zbora i benda, a to je bio i povod za ovaj razgovor. Što možemo očekivati od koncerta u KSET-u, što misli o našoj glazbenoj sceni, tko su njegovi (glazbeni) utjecaji i uzori, kakav je njegov odnos s religijom i prirodom, što to znači biti umjetnik, koji su njegovi planovi za bližu i dalju budućnost te mnogo toga više, pročitajte u ovom opsežnom razgovoru.

J. R. August – glazbeni počeci

Za početak bih te zamolila da objasniš zašto baš ime J. R. August?

Kao prvo, htio sam ime s inicijalima na početku jer sam htio da zvuči kao ime pjesnika ili pisca pa sam odmah razmišljao u tom smjeru. U to sam vrijeme puno čitao E. A. Poea, a A. G. Matoš mi je omiljeni hrvatski pisac i pjesnik pa mi je to imalo smisla. Kad sam bio načisto s tim, odlučio sam odati počast ljudima koji su utjecali na mene, a nisu više živi, tako da kroz to ime oni na neki način i dalje žive. To su bila dva Ivana, jedan je bio moj stric koji je umro od raka kad sam imao 16 godina, drugi je prijatelj koji se ubio, Raven po pjesmi E. A. Poea koja je oda smrti, a August je po dedi koji je bio vrhunski pripovjedač i koji mi je kao malome pričao priče prije spavanja i uvijek bi to radio s dozom improvizacije na licu mjesta te nikad istu priču ne bi ispričao na isti način. Eto, troje mrtvih ljudi i jedna životinja koja simbolizira smrt čine ime jednog živog čovjeka.

Odakle potječe tvoja ljubav prema glazbi? Jesi li oduvijek znao da se želiš baviti glazbom ili se desio neki okidač koji te uputio u tom smjeru?

Nisam razgovarao s roditeljima o tome kak je to bilo prije četvrte godine, ali djeca do treće, četvrte godine ni ne pokazuju afinitete za takve stvari, više ih zanima rovanje po blatu (doduše, ne znam vrijedi li to danas). Za četvrti rođendan sam dobio Casio sintić s dvije i pol oktave i to nije bio neki običan, jeftin sintić, nego je imao na sebi mikrofon i zvučnike pa sam mogao i pjevati i svirati. Imao je i gumbiće za različite instrumente i neke demo trake i to je bilo presudno. Prva pjesma koju sam naučio “svirati” bila je My Way od Sinatre, to mi se urezalo u pamćenje i tek sad vidim da me to praktički odredilo. Nisam o tome razmišljao prije, ali sad kad pogledam koliko sam tvrdoglav i koliko moram napraviti sve na svoj način, vidim da je tako.

Koliko je na tvoj glazbeni razvoj utjecala glazbena naobrazba? Jesi li imao neku osobu koja je imala posebnu ulogu u razvoju tebe kao glazbenika?

Sa šest godina starci su me odlučili upisati u glazbenu školu jer su vidjeli da svaki dan sviram sintić i eksperimentiram. Svi u familiji imaju sluha, ali nikoga to nije toliko zanimalo kao mene. Tata je otišao u Njemačku raditi mjesec dana da zaradi 4000 maraka za pianino. Kad je frajer došao postaviti i naštimati taj klavir u moju sobu, odsvirao je boogie-woogie i ja sam se zaljubio u zvuk klavira i u boogie-woogie.

Pohađao sam osnovnu glazbenu školu u Zaboku i bilo nas je jako malo, negdje sedam-osam jer je sve to bilo tek u povojima. Čak sam išao u predrazred jer sam bio premali da idem u prvi i imao sam odličnu profesoricu Slavicu Viličić koja je razvila moju umjetničku stranu i zapisala note moje prve skladbe koju sam skladao sa sedam-osam godina. Nisam bio neki učenik i nisam nikad volio čitati note i vježbati, ali sam obožavao klasiku i išao na sve koncerte na koje sam mogao. Od prvog razreda sam obožavao Mozarta, Beethovena, Bacha, Chopina, Debussyja i tako je ostalo do danas.

Nisam nastavio školovanje jer teško podnosim autoritet, a i kad nešto moram, onda mi se to brzo zgadi, jednostavno sam takva osoba. S jedne strane mi nekad bude žao da se nisam više posvetio formalnom glazbenom obrazovanju jer bi mi sad bilo još i lakše (sad moram okolo gnjaviti ljude da mi nekaj naprave ili platiti za to haha). Mislim da je glazbena škola uvelike utjecala na moj stav prema glazbi, na stegu, discplinu, na kreativnu stranu. Kad sam završio osnovnu glazbenu, odmah sam osnovao prvi bend, počeo svirati rock’n’roll i rekao da više nikada neću svirati klasiku. Od onda sam imao valjda 50-ak bendova. Tek sam s nekih 20 godina počeo raditi pjesme na engleskom i od tad radim ovo kaj sad radim.

J. R. August

Art: Katarina Matković

Znači li to da je bilo i nekih autorskih rock pjesama?

Da, da. Tada su sve bile rokerske. Ali bend s kojim sam tada svirao nije bio zainteresiran za autorski rad, više su htjeli svirati covere. Svirali smo po 100 svirki godišnje i s vremenom mi je to postalo prenaporno i predosadno. Htio sam raditi autorske pjesme.

Koja je bila tvoja prva gaža ikad?

Moj tata je bio šef kuhinje u jednom restoranu i dogovorio mi je prvu gažu s 12 godina u tom restoranu. Svirao sam klavir jednom tjedno navečer od 19 do 22h. Kasnije se to pretvorilo u dva puta tjedno i polako su me gosti, a i gazda počeli ispitivati hoću li svirati svadbe. Tako da je došlo do toga da sam svirao čak i svadbe i pjesme od Dobro mi došel prijatel do November Rain i sve kaj sam u to vrijeme volio. Prošao sam cijeli krug i uvijek sam htio doći do toga gdje sam sad, a to je da kakve-takve novce zarađujem s tim kaj radim i kaj volim raditi. Čudan je to put i biznis, a pogotovo u ovo vrijeme i kod nas. A opet, s druge strane imaš internet koji daje nevjerojatne mogućnosti.

Zahvaljujući internetu Coldplay te primijetio unazad nekoliko godina. Je li ti to bilo lijepo priznanje?

Zapravo ne. Kad se to dogodilo, bio sam u velikoj depresiji pa to nisam doživio na taj način. Da sad imam taj PR koji mi se tada dogodio, bio bih jako sretan zbog toga jer bih znao kako zajašiti tog konja i kako upravljati s njim. Man with the Magnificent Mind je pjesma koja ima najviše pogleda na mojem YouTube kanalu, a ja ju nisam ni poslušao niti svirao od onda jer mi se zgadila od tog trenutka. Bio sam jednostavno u takvom raspoloženju pa je to palo u drugi plan.

Iako je to bilo prije samo pet godina, vremena su se dosta promijenila. Da se to opet dogodi danas, eventualno bih dobio novih 13 lajkova na Facebooku, a tad sam imao intervju na televiziji i dobivao po 20 do 30 tisuća viewova na YouTubeu preko noći. Tada mi nije bilo drago, dapače, bilo mi je neugodno jer nisam htio biti u centru pažnje. Mislim, ne volim biti u centru pažnje općenito, osim ako sam na pozornici, tada moram biti u centru pozornosti jer inače koncert nema smisla.

J. R. August

Foto: Antonia Šikljan

J. R. August – glazbena sadašnjost

Spomenuo si neka klasična glazbena imena. Imaš li glazbene uzore? Koga voliš najviše slušati?

Kad bih sagledao svu muziku koju sam u životu slušao, siguran sam da mi je klasika bila i ostala broj jedan jer je u isto vrijeme i jednostavna i složena pa svaki put kad čuješ neku skladbu ili neki stavak ili neku sonatu, možeš je ispočetka analizirati iz različitih perspektiva. Nevjerojatno je koliko sam puta poslušao Vivaldijeva Godišnja doba zbog kojih su i nastala moja “godišnja doba” i zbog kojih sam dobio slike u glavi za film za koji sad pišem knjigu i scenarij. Sve je to proizašlo iz ni sat vremena Vivaldijeve muzike napravljene prije 500 godina! Uvijek mi se dogodi taj zen osjećaj kad slušam klasiku. Kad slušaš današnje pjesme, nema se tu baš puno za analizirati. Imaš trajanje od tri-četiri minute, čuješ da pjesma ima najviše tri različita dijela koja se izmjenjuju i to je to. Za tekstove da i ne govorim, većina je banalna ili igra na kartu nečega što je trenutno aktualno, pogotovo tu kod nas, npr. politika.

Jučer sam baš slušao Raya Charlesa malo, on mi je jedan od najdražih glazbenika ikad, ali ni on nije na razini skladatelja klasične glazbe. Obožavam Leonarda Bernsteina koji je svjetski poznati dirigent, zapravo vjerojatno najpoznatiji dirigent 20. stoljeća. Svaki put kad bih došao iz škole doma, on je bio na TV-u i imao je svoj orkestar sa sobom pa je djeci interpretirao skladbe i pjesme Beethovena, Beatlesa, različite ljestvice.

Kad općenito usporediš klasičnu muziku s modernom muzikom, skužiš da je klasična muzika bila pop tog vremena, Beatlesi su bili pop svog vremena, blues je bio pop svog vremena, pop 90-ih bili su Gunsi i Nirvana i tako dalje. I ja se svrstavam u pop muziku jer mislim da moja glazba ima tu kvalitetu, jedino su moje pjesme preduge. Trudim se staviti pjesmu u formu od tri minute jer mi ljudi prigovaraju da su mi pjesme preduge, ali mi to na kraju nikad ne uspije.

Čini se da je danas ljudima predugo slušati pjesme duže od tri i pol minute. Postali smo prehiperaktivni i sve nam brzo dosadi i svega se brzo zasitimo, a to se, mislim, dobro vidi u tome da ljudi odlaze na koncerte i onda tijekom izvedbi brbljaju.

Svjedočio sam tome sad kad smo svirali u Šibeniku i Splitu i istina je da ljudi kupe ulaznicu za koncert i onda brbljaju. Da se to dogodi u KSET-u, ja sam u stanju zaustaviti se i ne nastaviti svirati dok se ljudi ne smire. Živcira me to, ne toliko ni zbog mene niti zbog njih samih, nego zbog drugih ljudi koji su došli slušati koncert.

Ispada da bi na neki način trebalo educirati publiku, naročito jer se glazbena scena budi i javljaju se novi žanrovi, jazz opet postaje popularan. Nastupao si na drugoj sezoni MIMO-a. Misliš li da ta inicijativa ide u dobrom smjeru po tom pitanju?

Definitivno, da.

Kakvo je bilo tvoje iskustvo nastupa na MIMO-u?

Fenomenalno. Tada sam još bio loše pa nisam baš uživao, ali volio bih opet tamo svirati, sad kada sam spreman i kada bih nastupio u sastavu u kojem sad sviramo. Tamo je nastala live snimka Crucify Me za koju sam već tada znao da će biti TA pjesma, i sad imam novu takvu koja neće tako skoro biti snimljena, ali izvest ću je uživo u KSET-u.

Ima li na našoj sceni neko glazbeno ime koje ti je posebno drago? Razmišljaš li možda o glazbenoj suradnji s nekime s naše scene?

Moram reći da mislim da za naše malo područje imamo brutalnu glazbenu scenu. Kaj se tiče suradnje, razmišljao sam dosta o tome i nekima sam već najavio da bih s njima želio suradnju, ali mislim da još nije došlo vrijeme za to. Od imena to su Lovely Quinces, NLV, Irena Žilić, Them Moose Rush, a upravo sam kupio i novi album Adama Semijalca (Bebe na Vole) i album je nevjerojatan. Ja obožavam country muziku, a kod nas to radi čovjek zbog kojeg sam i krenuo pisati pjesme na engleskom, Zack Dust! Svi oni zavrijeđuju uspjeh jer su fenomenalni i sve što imaju ulažu u muziku. Pogotovo obožavam Irenin prvi album i znam ga praktički napamet. Uglavnom, njih tri (Dunju, Nikol i Irenu) imam na nišanu za neke suradnje.

Kako je prošla tvoja crowdfunding kampanja kojom si prikupljao sredstva za svoj glazbeni rad?

Dobro, uspio sam skupiti neke novce. Skupio sam malo manje od polovice. To je zapravo puno para, ali sam onda uložio dosta u reklame i neke stvari u koje možda nisam trebao. Zasad zapravo te stvari radim sam i iako mi je to naporno, radije to radim sam sve dok ne upoznam nekog tko to bude mogao odraditi bolje nego ja. Također, nisam još došao do razine gdje bih bio isplativ. Nadam se da budem.

Očito je kako je priroda glavni motiv iz kojeg crpiš inspiraciju za pjesme. Osim toga, dosta se vidi i utjecaj biblijskih motiva. Igra li religija neku ulogu u tvom životu?

Postoje teme o kojima ljudi s razlogom ne raspravljaju jer je neke stvari jednostavno nemoguće objasniti. To je toliko kompleksno, a opet toliko jednostavno. To se treba doživjeti. Kad čujem Mozarta ili Beethovena, u glavi mi je raj. Vidim i doživljavam sve ono kaj jako volim. Nije bezveze da se uvijek ta glazba koristi u filmovima kad se žele prikazati takve stvari. Ta muzika je skoro savršena i najbliže je onome nečemu uzvišenom.

Kaj se tiče mog odnosa s tim, prva stvar je ta da sam ja rođen tu gdje jesam, da sam kršten i da imam sakramente, ali u crkvu ne idem. Moja su crkva pjesma i rijeka. Još uvijek se nisam dogovorio sam sa sobom o tome kaj točno mislim kad me netko pita to pitanje, ali sam siguran u dvije stvari: Alah, Bog, Višnu, Šiva, to je sve isti naziv za isti izvor iz kojeg proizlaze velike stvari. I to ne bilo kakve stvari nego one najčišće.

Kad sam u ribičiji i kad stojim do koljena u čistoj vodi Kupe u Gorskom kotaru, nemam nikakve brige. Osjećam taj izvor toliko intenzivno da mi ponekad navru suze na oči kolko sam sretan. Ista stvar je i s muzikom. Kad sam bio u depresiji, dok sam svirao, muzika me čistila. To su neke frekvencije koje titraju s tvojim bićem i koje u sebi nemaju najmanje zla. Dok stojiš u vodi, čistiš se, dok sviraš klavir i spojiš se na taj neki izvor i stvaraš muziku, izmišljaš priče, isto se čistiš. Na taj se način rješavaš stresa i tog nekog negativnog naboja. Crucify Me je pjesma nastala na način da sam ustao jedno jutro i jednostavno ju napisao. To se ne može objasniti. Za razliku od toga, Black Limousine je nastajala kroz period od četiri-pet mjeseci i to je bio naporan posao.

Zbog svih tih stvari moram reći da vjerujem u Izvor, u izvor koji nas sve objedinjuje. Zanimljivo je da i rijeka ima izvor, a ima ga i kreativnost. Kad se bilo tko spoji na taj najčišći Izvor, bilo da se radi o sportašu ili umjetniku, ona ili on jednostavno može biti najbolji.

Drugo, ne volim kad ljudi govore loše o crkvi samo zato kaj je popularno govoriti loše o crkvi. Ne volim generaliziranje općenito. Kad sam se pripremao za pisanje nekih albuma koje ću objaviti u budućnosti, posudio sam u isto vrijeme i Bibliju i Ku’ran i Vede. Htio sam proučiti o čemu se tu radi. Također, ja sam vodenjak i nedavno mi je prijateljica izradila natalnu kartu. Mene sve to zanima i smeta me kad su ljudi zatvoreni prema novim iskustvima i povode se za mišljenjem većine.

J. R. August

Photo: Slaven Janđel

Znam da predaješ engleski u osnovnoj školi. Utječe li ikako tvoja profesija profesora na glazbeno stvaralaštvo? Gledaju li te učenici na drugačiji način znajući da sviraš, pjevaš i pišeš pjesme?

Najradije se družim s djecom i sa starcima. Oni su mi najzanimljiviji. Imam izborni predmet Grupno muziciranje i imam bend od desetak djece pa sviramo na različitim instrumentima. Dečki znaju donijeti gitare pa ih učim akorde, sviramo House of the Rising Sun. Često me žicaju da im nekaj sviram. Kad me pitaju da im odsviram Sound of Silence, presretan sam jer ne mogu vjerovati da današnji klinci uopće znaju za to.

Na faksu sam na zadnjoj godini radio istraživanje na temu glazbenog ukusa kod osnovnoškolske djece. Ispada da djeca slušaju ono kaj im serviraš. Ako po cijele dane gledaju i slušaju CMC, onda budu slušali takvu glazbu. Ako su u zadrtoj sredini u kojoj se ne vidi dalje od najnižeg stupnja muzike, onda budu to slušali. Ako su im roditelji rokeri, vjerojatno budu i oni slušali isto. Naravno da se to kasnije grana i mijenja kroz godine.

Ja sam u prvom razredu slušao klasiku jer sam išao u glazbenu školu i obožavao sam priče o skladateljima koje mi je profesorica servirala na zanimljiv način. A kaj se tiče konkretno utjecaja moje profesije na stvaralaštvo, meni je isto tak zanimljivo pisati o djeci i za djecu i raditi dječje pjesme. Jedna prijateljica me baš nedavno zamolila da napišem dječju pjesmu i to mi je super jer su te teme bezvremenske. Ne zanimaju me trenutne teme jer se sve prebrzo mijenja i nema smisla trčati u korak s politikom i slično. Volim bezvremenske motive. A djeca su tak neiskvarena i smiješna i zainteresirana za sve, samo ih treba zainteresirati malo.

J. R. August – čemu se možemo nadati

Imaš li nekakav krajnji cilj kojem težiš kada gledaš u daljnju budućnost?

Neki dan sam baš pričao o tome sa svojom curom i nakon razgovora nije baš bila sretna. U mojoj glavi postoje dvije mogućnosti. Prva je da znam koliko otprilike još imam na ovome svijetu, a to je mislim jako malo pa se zato i toliko žurim i hoću sve napraviti sad i odmah i zato sam odlučio prestati pisati pjesme jer ih već sad imam preko 500 gotovih i za razradu – previše. Cijelo vrijeme razmišljam kako najbolje iskoristiti dan, ponajviše zadnjih par godina otkad sam prebrodio depresiju. U jako kratkom periodu umrlo je puno meni bitnih osoba pa se to jako odrazilo i na mene i na moju muziku. Zakaj sam nazvao album “33” – imam nekakvu viziju da bi ta godina mogla biti zadnja godina mog života. Nadam se da ne bude.

Druga mogućnost je da ću poživjeti dugo i lijepo i da ću moći ostvariti sve kaj hoću, da ću režirati i snimiti vlastiti film i napisati roman i snimiti 30-ak albuma i da ću zadnjih par godina života proživjeti u kućici i svaki dan ići u ribičiju i pisati pomalo. Sve je to na meni, na meni je koliko budem uporan. Ali, u biti nemam izbora zapravo jer ne planiram stati. Stvaranje muzike je smisao mog života. Samo moram balansirati da opet ne padnem u depresiju jer sam u nekim situacijama jako zen, pogotovo kad sam puno vani, u prirodi i ribičiji, a onda se opet dogodi period, kakav je ovaj trenutno, kad puno radim ove najdosadnije stvari poput PR-a i piskaranja i navlačenja za rukav pa počnem živjeti u svojoj glavi i razmišljam sto na sat, a to izmori i iscrpi puno energije pa postaneš instant depresivan.

Ili moram raditi muziku ili razmišljati kreativno ili pisati scenarij. Sad sam dobio ideju za roman i scenarij i radim na tome, ali opet ne mogu biti posvećen samo jednoj stvari jer radim u školi, idem na probe, sam sebi sam menadžer itd. Zato se i nadam da budem poživio dulje od 33 godine jer imam puno toga za realizirati kaj mislim da bi moglo pomoći drugim ljudima i inspirirati ih.

Foto: Filip Bušić / Tabor Film Festival

U posljednje vrijeme nanizao si dosta nastupa, a iza tebe je i tvoj prvi samostalni koncert u Vintage Industrial Baru. Nastavljaš istim tempom pa su tako pred tobom veći nastupi u KSET-u sad u travnju, na INmusicu u lipnju te na Hoomstocku u kolovozu. Imaš li u glavi zamišljen neki idealan nastup kakvom težiš? Gdje bi želio nastupiti?

Prije sam razmišljao na taj način, sad više ne toliko. Bitan mi je prostor, a i ljudi naravno. Ponekad se vidim sam za klavirom u nekoj kapelici, ponekad se vidim sa zborom u nekoj većoj crkvi. Idealno bi bilo u prostoru poput crkve jer je to sound koji ja hoću postići i druga je stvar da publika nije ispred nas nego svugdje između i oko nas. Kad zbor zapjeva, da i ti želiš zapjevati i da osjetiš tu energiju, da čovjek koji se i ne bavi glazbom osjeti kako je to biti na probi ili prisustvovati stvaranju glazbe. Doživjeti muziku na takav način bilo bi predivno. Možda uspijemo to jednom dogovoriti negdje. A Carnegie Hall ili Royal Albert Hall su recimo mjesta gdje bih najviše volio nastupiti u budućnosti.

Nedavno je izašao tvoj novi EP “Tales from the Forest” čiji naziv, a i nazivi pjesama, upućuje na bajke. Možeš li možda reći nešto više o tome? Hoćeš li možda koju od tih pjesama izvesti na koncertu u KSET-u?

Htio sam napraviti EP na način da ja budem pripovjedač, odnosno odati počast dedi Augustu i načinu na koji je on pričao priče. Također sam htio napisati dječje pjesme koje bi bile zanimljive i djeci i odraslima. Htio sam da pjesme imaju dječje motive, da budu zastrašujuće, da imaju životinje kao glavne likove i poantu na kraju, nešto kao pjesme koje bi napisao Ezop ili Hans Christian Andersen da su to radili. Crvenkapica Charlesa Perraulta je zapravo priča o pedofiliji, pa i moja pjesma govori o takvoj Crvenkapici koja je prikazana dosta brutalno. Najdraža mi je I’m Afraid the Bird Will Die. Ja znam kaj meni ta ptica simbolizira, a svakom drugom će vjerojatno simbolizirati nekaj drugo. The Wolves je pjesma o ljudskoj prirodi i govori o tome da je čovjek čovjeku vuk. To je zapravo prva pjesma koju sam napisao još 2007. godine. Sve su pjesme u trećem licu. Vjerujem da svi koji će se udubiti u EP, da će shvatiti i pronaći mnogo stvari povezanih s prijašnjim EP-ovima. EP je popraćen predivnim ilustracijama koje je nacrtala Magdalena Modrić.

Napokon smo došli na temu skorašnjeg koncerta u KSET-u u kojem ćeš 6. travnja ponovno nastupiti sa zborom i s kolegama glazbenicima. Rečeno je da će vas na pozornici biti 20. Kako ćete se uspjeti smjestiti na KSET-ovoj pozornici? Hoće li se taj koncert jako razlikovati od onog u Vintageu? Imaš li nekih posebnih planova za taj koncert?

Pa još zapravo ne znam koliko će nas točno biti na pozornici. Zato sam baš i oformio tako veliki zbor jer ako se desi da netko od njih ne može, i dalje možemo biti super. Htio bih da se koncert razlikuje od onog u Vintageu. Znam da će po atmosferi sigurno biti drugačiji već zbog samog prostora, zvuk će biti drugačiji, a i mislim da će biti više ljudi, da će biti još i bolja energija i znojnija atmosfera i drugačiji doživljaj. Svirat ćemo nove pjesme, bit ćemo bolje pripremljeni, Mak bude svirao saksofon više…

Imaš li u planu snimiti spotove i za nove pjesme u stilu u kojem si snimio spotove za prijašnje EP-ove?

Planiram snimiti spot u Gorskom kotaru jer sljedećih četiri ili pet albuma bi trebalo biti u znaku vode jer sam sad u toj fazi. Nazivi albuma, za koje još ne znam hoće li biti LP ili EP, bit će “Dangerous Waters”, “Clear Waters”… Spotovi bi trebali biti nešto jako jednostavno. Takav je plan prvenstveno jer je jeftino. Nažalost nemam dovoljno para za snimanje spotova kakve sam prije radio s Lukom Smukom.

Imaš li nešto što bi želio dodati na samome kraju? Postoji li neka tema o kojoj bi na intervjuu volio pričati, a koja se inače nikad ne spomene?

Prva stvar koja mi je evo pala na pamet je ono kaj mi je najviše na pameti u zadnje vrijeme. A to mi je palo na pamet jer sam neki dan na televiziji gledao emisiju u kojoj je neki kuhar dobio prvu nagradu za neko svoje jelo na natjecanju u Hrvatskoj. S obzirom na to da je moj tata kuhar, onda kužim o čemu priča. Rekao je kako ljudi imaju krivu predodžbu o tome kaj on radi i kako funkcionira njegov posao. Hoću povući paralelu sa stvaranjem muzike u ovom slučaju. Svi misle da se autori svako jutro bude s gotovim pjesmama u glavi i da ne rade previše, a to nije istina. Inspiracija gotovo da i ne postoji. 99% je rad i disciplina. Svaki dan.

Ljudi kad slušaju neku pjesmu ili album, i možda ga čak i kupe, oni misle da plaćaju, to jest da kupuju taj proizvod. Ali oni ne kupuju taj proizvod, oni kupuju i sve vrijeme uloženo u rad na tome, i krv i suze i ushićenje koje je autor doživio dok je radio na njemu, sve to. Znam da s jednom rečenicom ne mogu promijeniti stanje po pitanju toga, ali osjećao sam potrebu to reći. Mislim da se krivo shvaćaju posao, predanost i motivacija po pitanju rada na glazbi. To je pravi posao i ljudi poput mene žele živjeti od njega. Zato, podržite ono što volite jer jedino tako možemo naprijed.

(Visited 547 times, 4 visits today)

Komentari