novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – Acid Mother’s Temple: Rock je živ

Foto: Luka Sinković / Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

U stanu u blizini Tvornice ubijam vrijeme do koncerta u dobrom društvu s nekolicinom prijatelja. Dogovoreno je da ćemo u svrhu druženja vjerojatno propustiti jedan dio ludosti Nike Potočnjaka zapakirane pod imenom The Last Lord Of Atlantis. Netom prije spuštanja prema Tvornici vidjeh sliku s tonske na društvenoj mreži koja je odavala da se koncert održava u malom pogonu. Udaram se rukom o čelo i trenutno tugujem jer znam kako sam nezadovoljan bio koncertom koji je u istom prostoru odradio Nothing. Također, jedan od prijatelja spominje kako su za „Rock Hall of Fame“ ove godine, između ostalih, nominirani i Tupac te Janet Jackson. Tugujem, iako ne previše, jer sam u danom trenutku saznao da je „Rock Hall of Fame“ zapravo „the thing“ i da su svi bitni već unutra. Doduše nije Yes, koji je nominiran ove godine. Zajedno s Janet Jackson.

Ulazimo u mali pogon koji je dupkom pun i iz kojeg trešti buka smrti posljednjeg gospodara Atlantide. Nadam se da nije prekasno kako bih čuo još ponešto, međutim koncert prestaje koju minutu po našem dolasku. Kaj sad – pomislih – na našu sreću Potočnjak neće odustati u nekoj bližoj budućnosti. Niko je najavio „pola sata bleka“, a to sam i čuo prilikom ulaska. Magla je skrivala obrise na pozornici pa nisam uspio vidjeti s kojom je postavom nastupio. Potočnjak je bio jedini logični izbor za nastup prije Japanaca jer Kawabata Makoto je na neki način njegov guru i sensei. Ne znam otkuda potiče prijateljstvo ni na koji je način počelo, međutim Makoto je na Potočnjaka ostavio golem utjecaj, od onog koji se može čuti pa sve do načina na koji diže gitaru u zrak.

Foto: Luka Sinković / Ziher.hr
Foto: Luka Sinković / Ziher.hr

Jedva nalazite omanji pad gustoće raspodjele ljudi u prostoru i dovoljno ste zadovoljni pozicijom, a na pozornicu izlazi naočigled vrlo čudna družina. Nakon što su počeli svirati, oduševljeni ste jer je zvuk odličan, za razliku od vaših prošlih iskustava ovdje, a količina ljudi zapravo udara štimung rock događaju velikog potencijala. Pokušavate zamisliti da umjesto ovog što čujete imate samo vizualnu dinamiku benda kako svira te da preko toga pokušavate zamisliti glazbu koju svira bend. Ne biste se ni približili ovome što čujete trenutno. Gitarist Tabata Mitsuru s rozom vlasuljom i zelenom haljinom koji se negdje oko sredine koncerta penje na zvučnike i pokazuje bijelu japansku guzicu obučenu u lagane ženske tange. Bubnjar ima crni pojas u bubnju – rekao je jednom prigodom netko iz Mayhema kako je vrlo lako skladati glazbu kada iza sebe imaš „machine gun“, aludirajući na Hellhammerove bubnjarske sposobnosti i brzinu. To je za Acid Mothers Temple Satoshima Nani.

Nadalje, Higashi Hiroshi izgleda kao da živi na vrhu Fujija, kompletno sijed, mladenačkih crta lica. Svira klavijature i theremin, čiji se visokofrekventni zvuk ponekad znao izgubiti u kakofoniji, no sam način sviranja izgleda impresivno. Ruka koja predstavlja drugu ploču kondenzatora oscilatornog kruga mora se pomicati u zraku kako bi, implicitno mijenjajući kapacitet kondenzatora, mijenjala frekvenciju zvuka.

Kawabata Makoto je uz basista u cijeloj priči vizualno možda i najinteresantniji, no način na koji svira gitaru, ponekad pjeva te završava pjesme trljanjem žica o sebe, pretvara ga u glavnu kreativnu figuru. Pritom prostor ispred pozornice izgleda kao na death metal koncertu. Gledam oko sebe, ljudi mahnito kimaju glavama, pritom shvaćam kako je ritam izvedbe vrlo brz. Zapravo djeluje kao trance glazba. Postoji ženski trio iz Tokija nazvan Nisennenmondai koji na bubnjevima, basu i gitari svira trance. Sve mi to ima smisla.

Foto: Luka Sinković / Ziher.hr
Foto: Luka Sinković / Ziher.hr

Nema nekih stanki među pjesmama, sve je kontinuirano, odsvirano kao koncert, ne kao pjesme zasebno. Pokušavam naći elemente koji u glazbi prevladavaju, no odustajem na pola puta – ovo je rock, ovo je jebeno dobar rock, možda i jedan od najboljih rock koncerata koje sam gledao. Ima atmosferu, brzinu, improvizacije, mantre, ponavljanja, građenja pjesama, katarze, vizualni šok, ima odličan ugođaj, ima neverbalnu komunikaciju s publikom, ima ljude koji divljaju, dakle ima energiju, ima publiku koja plješće kada se za to ukaže prilika. Dakle, ima sve.

Ne znam što bih više napisao, a da mislima ne odem u Fiđi (ekvivalent mjesta koje je pretjerano daleko u odnosu na početnu točku) ili da ne postanem redundantan. Odličan koncert o kojem će se pričati. Govorim već neko vrijeme da je psihodelija živa i da se polako vraća. Međutim puno je tu ljudi koji žele svirati psihodeliju ili progresivu, a ne znaju svirati rock. Acid Mothers Temple pokazuje put. Pokazuje snagu dvije gitare, basa i bubnja. Bend koristi klavijature, no one su čak i nepotrebne. Psihodelija je u preklapanjima rifova, slojevitosti i ponajviše ludosti. Kako sam upijao sve što se događa na pozornici pogodio me onaj spoznajni moment iskrene sreće i veselja – pa Rock je živ. Ne znam gdje obitava, ali znam ga čuti tu i tamo, sada sam ga, eto, i vidio nakon dužeg vremena.

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari