Izvještaj: Nevjerojatni The Kandinsky Effect u opuštenom KSET-u
Jučer, 9. travnja, u KSET-u su nastupili domaći Tannu Tuwa i inozmeni power jazzeri The Kandinsky Effect u sklopu programa Zavoda za eksperimentalni zvuk.
Tannu Tuwa zanimljiv su kvartet za gledati, spajaju elektronsku glazbu s „pravom“, odnosno organskom glazbom na poprilično efektan način. Kada bi ih morao usporediti s nekim, da bi vam pobliže objasnio rekao bih ABOP, ali sudeći prema atmosferi koja je vladala, rekao bih da je to manje rokerski nastrojeni hrvatski Atoms for Peace (tko ne zna tko su oni, odmah na Youtube!). Čim sam ušao u KSET, u njemu je vladala potpuno opuštena atmosfera, nekoliko se ljudi čak i gibalo u ritmu muzike. Sve je bilo podređeno bendu na pozornici jer su uspjeli uhvatiti pažnju svih onih koji su ih došli poslušati, nije bilo nepotrebnog glasnog kreveljenja kao inače. Uz Atoms for Peace, rekao bih da dečki iz Tannu Tuwa imaju i pomalo deep house spiku, teški basevi koji se kotrljaju i sitni elektronski dodaci nekako su me podsjetili na sve to skupa.
Ono što je zanimljivo kod ovog benda jest to da sve zvuči dosta jednolično, ali upravo su sitnice te koje odvode pjesme na razinu iznad, a te sitnice su poneki dodatni udarci bas bubnja, neka sitna melodijica proizašla iz sve one elektronike ili beskonačno poigravanje vokala s efektima, što je svakako lijepo za vidjeti. Nažalost, nema puno bendova koji vokal doživljavaju kao išta drugo osim običan vokal koji je takav kakav je, dobar ili loš. Ovo je bio vrlo zanimljiv nastup i volio bi ih vidjeti u možda još manjem i intimnijem prostoru poput Kluba. Vjerujem da bi se u što manjem i nakrcanijem prostoru stvari bolje odvijale, a ne da se samo nekoliko ljudi odvažni malo zaplesati.
Razlog mog dolaska u KSET sinoć bio je The Kandinsky Effect. Jazz bend. Odmah ću se ispričati svakom obožavatelju jazza koji ovo čita jer nisam netko tko doma svakodnevno sluša jazz i nisam toliko vičan u raspoznavanju njegovih žanrova, ali ono u čemu jesam vičan jest prepoznavanje nečeg dobrog i kvalitetnog. The Kandinsky Effect je upravo to, kvaliteta iznad svega. Na samom početku koncerta, nakon jedne odsvirane pjesme, saksofonist se ispričao publici na eventualnim stankama i odmicanju od njihovog uobičajenog zvuka jer su im svu prtljagu, a među tom prtljagom bile su i efekt pedale, izgubili službenici Air Francea. Hvalevrijedna je činjenica da su nastupili i odradili odličan koncert usprkos tome što se sama oprema borila protiv njih, čak je i s razglasom bilo problema, ali to je sve tonac uspio na vrijeme korigirati (bravo tonac).
Kandinsky Effect nastupaju kao trojac – bas, bubanj i saksofon. Da stvari ne bi ostale baš tako jednostavne, oni se jako lijepo i suptilno poigravaju efektima (koje im je za nastup ustupilo domicilno stanovništvo), što izlazi iz kalupa onoga što bi eventualno prosječni slušatelj okarakterizirao kao najobičniji jazz trio. Od prve pjesme se barem pola publike jako zainteresiralo za ono što se događa na bini jer njihova je vještina sviranja odabranih instrumenata nešto nevjerojatno. Nije bilo onih snobovskih pretjerivanja kakva se često može čuti kod nekih „vrsnijih“ glazbenika, sve je bilo u službi benda kao takvog, da tvori jednu cjelinu.
Basist me je osobno oduševio, uvijek sam volio bas i uvijek ću ga voljeti, ali da ga ovako netko svira, nisam to ni na internetu vidio. Različite kombinacije tehnika sviranja, iskorištavanje svakog centimetra svog instrumenta, podešavanje neobuzanih pedala između dva tona… Čovjek je odradio zvjerski posao. Bubnjar, također nevjerojatan, poprilično suptilan, ali kada treba udariti, udario je, kada je trebalo stati, stao je, kada je trebalo dodati, dodao je, makar to bilo i tapkanje palicom po stalku od činele umjesto po njoj. Saksofonist – sve gore navedeno za ovu dvojicu plus odlična karizma i komunikacija s publikom. Čovjek je jako zabavan, pa tko ga ne bi volio kada sklada jazz pjesme o sendvičima od sladoleda i koalama?
Žao mi je što im je Air France pogubio prtljagu jer bi njihov CD ili bilo kakav merch vrlo rado kupio nakon ovakvog koncerta, koji je trajao nekih sat vremena s malim pauzicama da se dečki namjeste. Bio sam, kao i dobar dio publike, u potpunom transu, nisam znao gdje bi gledao jer je od svakog člana dopirala odlična i opuštena energija usprkos tome što se često čuo žamor iz publike. Za osobu koja pretežito sluša rock glazbu ovo je bilo gotovo katarzično iskustvo u kojem su očito uživali i susjedi iz okolnih stambenih zgrada, s obzirom na to da sinoć u KSET-u nije bilo policije.
Foto: Niko Goga/Ziher.hr
