Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Glazba

Izvještaj – Pillars and Tongues: Melankolija i mistika kao melem za dušu

01.04.2014. Marta Lučić
Foto: Marta Lučić/ziher.hr

Foto: Marta Lučić/ziher.hr

Prigušena svjetla uz mnoštvo zanimljivih instrumenata na pozornici zajedno s poredanim stolicama na inače nemirnom plesnom podiju Kluba Močvara, naslućivalo je da će se meni i ‘odabranoj’ šačici ljudi te večeri duša napasti melankolije. Preuranjeni dolazak na koncert ostavio je mnogo prostora slatkom išćekivanju sjetne sreće i glazbenog bildanja mirnih emocionalnih skokova. Na jedine zvijezde večeri, čikaški trio Pillars and Tongues nije se puno čekalo. Ljudi su se skupili spremni prepustiti se eksperimentalno nastrojenom drone & art folku, ali prilično sigurno s dozom neizvjesnosti koju treba uzeti u obzir prilikom slušanja ovog trojca.

Prodorni i sigurni bariton glavnog vokala Marka Trecke (inače bubnjara chamber-pop sastava Dark Dark Dark) trgnuo je pripremnu audioviziju započetu nježnom violinom začinjenom orijentalno-zavodljivim prizvukom. Bas dionice  sigurno su ‘koračale’ kroz tok dugih stvari, koje su uspješno upotpunjavali bekovi samog basista Bena Babbita, a na trenutke je cijeli zbir borbe bassa, violine i egzotičnog Treckinog instrumenta, koji izgleda kao polegnuta drvena harmonika, zvučao kao Sigur Ros vizija  mistične glazbene magle ili preciznije odsjaja polarne svjetlosti. Iako dugi prijelazi za koje više nisam bila sigurna jesu li pjesma ili prijelaz, skladno su stopljeni u cjelinu zbog koje je ovaj koncert na trenutke tražio fokusiranost tehnikom prepuštanja glazbi zatvorenim očima.

Foto: Marta Lučić/ziher.hr

Foto: Marta Lučić/ziher.hr

Da nisam prethodno proučavala bend i njihovu sklonost eksperimentalnom zvuku striktno  neusporedivim s drugim izvođačima, dugi prijelazi između stvari nakon nekog vremena zvučali bi zamorno i ustaljeno. Međutim, stapanjem stvari bez pauze pojačavala se neizvjesnost i mistika kojoj bend teži, a time se naglasak dodatno  stavio na efekt ritma treće stvari.

Foto: Marta Lučić/ziher.hr

Foto: Marta Lučić/ziher.hr

Umjetnost“, jednostavno je prokomentirao moj prijatelj. Istina, složila bih se. Kombinacijom neartikuliranih bekova vokalno izvrsne Beth Remis, s pritajenim neobičnim zvukovima još neobičnijih instrumenata, stvarao se dojam neprekinute uživljenosti izvođača u srž glazbe kakvu oni stvaraju i u koju su samo oni u potpunosti sigurni. Možda će se neki usuditi reći da je bilo nedovoljno zanimljivo i previše repetitivno, ali ja ću to protumačiti povezivanjem mistike Pillars and Tonguesa asocijacijom na ambijentalnu glazbu podebljanu neobično uspješno uklopljenim elementima  elektronike koji su na trenutke opasno mirisali čak i na trip-hop Massive Attacka.

Najsnažnije me ponijelo na najdinamičniju, po meni najuspješniju koncertnu, Knifelike, s odličnog albuma “End-dances” (2013.) Uspješnost koncerta za mene je potvrdila jednostavna tvrdnja da sam nešto osjetila. Danas u vrtlogu komercijale i repetitivnosti na principu “zgrabi gdje stigneš”, teško je osjetiti nešto jače od trenutka; nešto što potiče na razmišljanje ili izaziva slikovite asocijacije. Glazba Pillarsa and Tonguesa je onaj trenutak u životu kad su nebitne riječi, kad sve što se događa osjećaš i intenzivno proživljavaš, u pogledu ili osmjehu, bio svjestan ili ne. Makar samo sviralo u pozadini.

 

(Visited 73 times, 1 visits today)

Komentari