Izvještaj – Suicide Silence: Resuicide Resilence Recycle
Nastup benda Suicide Silence u Močvari bio je dugo iščekivan. Bend je u međuvremenu svirao i u Sloveniji i u Austriji, no nijednom nije skrenuo do Hrvatske, do sada. Kao predgrupe nastupili su Inside My Casket i Monox, koji su se činili kao najlogičniji izbor na našoj sceni.
Inside My Casket su prije koju godinu otvarali za The Black Dahlia Murder, bend koji navode kao svoj najveći utjecaj. Budući da je Suicide Silence bend kojeg su se sigurno barem upola toliko naslušali, bilo je divno vidjeti kako će nastupiti i prije njega. Taj sam nastup nažalost propustio, budući da je bend na binu izašao prvi.
Monox je na sceni prisutan još od 2002. godine, barem tako kaže web, međutim debi album „Perception Changes“ je izdan tek ove godine. I dobro da jest, jer album je odličan. Jako dugo na sceni nismo imali bend koji bi teško mogli žanrovski opisati, ali i koji vlastitu glazbu predstavlja na ovoliko iskren način. Kompletan performans, od načina sviranja bas gitare, nadopunjavanja gitara, nepredvidivih melodija, pokoje suptilne solo dionice te ponajviše vokala koji instrumentalnu izvedbu pretvara u nešto deseto. Iz svega toga, prepoznaju se melo-death dionice, isto kao i groove/thrash utjecaj, međutim prog vrišti iznad svega. Ne toliko u kompleksnosti, koliko u ideji. Lirika je začudo izrazito dobra, što može biti još samo jedan plus, ali može i biti razlog zbog kojeg ćete zavoljeti bend.
Teško je gledati bend kojeg ste jednom voljeli, a sada samo kimate glavom na ono u što se pretvorio, međutim takva je tranzicija djelomično logična. Djelomično. Suicide Silence je u vrijeme kada je stupio na scenu sudjelovao u svojevrsnoj revoluciji death metala. Slična se stvar death metalu događala od strane melo-deatha još u drugoj polovici devedesetih, pod utjecajem albuma „Slaughter Of The Soul“ švedskog benda At The Gates. Budući da je deathcore sredinom dvijetisućitih u priču uletio kao kombinacija death metala i breakdown orijentiranih riffova, kakve je štancao legendarni Suffocation, sa u metal krugovima omraženim metalcore žanrom, nije ni čudo da Suicide Silence i dan danas koncerte otvara s izjavama poput one s ovogodišnjeg Metaldaysa, kako su svjesni da imaju dosta hejtera. Međutim razlika je u prosječnom hejteru navedenog benda s kraja 00′ i hejteru danas.
Mrženje žanra bio je logičan slijed događaja i svojevrsna reakcija metal zajednice na nešto novo što nisu odobravali. Može joj se pripisati puka neotvorenost. Međutim, za mržnju benda danas ima puno više validnih argumenata. Bend se nakon revolucionarnog self-titled EP-a i debi albuma „The Cleansing“ etablirao kao bend od kojeg možemo očekivati nešto drugačije. No, umjesto da krene „putevima revolucije“ bend se zakopao u reciklažu vlastitih riffova i užasne lirike, a jedino što je do dan danas štimalo su energični nastupi i očigledno velika popularnost koja iz albuma u album raste.
Zagrebački nastup počeo je s Unanswered i No Pity For A Coward, hitovima s prije spomenutog debi albuma. „OK, nakon ovog mogu doma“ – rekoh. Međutim nije bilo točno tako, nisam propustio čuti i naslovne stvari s drugog albuma Disengage te Wake Up. Ostatak set-liste teže sam probavio budući da se radi o novijim stvarima, koje je više obilježila kontroverza nego kvaliteta. Primjerice You Only Live Once zbog ridikuloznog video uratka i ponajviše zbog omraženosti termina „YOLO“, pa nadalje stvar s novog albuma naslovljena You Can’t Stop Me koja očito predstavlja nastavak benda bez tragično preminulog Mitcha Luckera, njihovog vokala na prva tri albuma.
Mogli bi pomisliti da moje nezadovoljstvo izvire zbog promjene vokala, no Eddie Hermeida je sa svojim bivšim bendom, All Shall Perish, vlasnik možda i najprogresivnijeg albuma deathcore žanra – „Awaken The Dreamers“, koji je u nekim krugovima etiketiran i kao post-deathcore. Dakle Hermeida je provjereno odličan vokal, čije sposobnosti Suicide Silence jednostavno ne koristi – on ovdje doslovno „odrađuje“ posao varirajući između dubokog i visokog vokala. Dakle problem je globalni manjak konstruktivne glazbene vizije unutar benda.
Monox je bio bend večeri, iako je Suicide Silence po svim konvencionalnim mjerilima, naočigled napravio kvalitetan nastup, nadam se da sam uspio uprizoriti razloge iz kojih glazba koju odabiru svirati unazad nekoliko godina ne zaslužuje neku pretjeranu pohvalu.
