Izvještaj – Sziget festival (dan sedmi): Spektakularno doviđenja Otoku slobode
S tugom u srcu i suzom u očima dočekali smo zadnji dan Szigeta. Koliko je lijepih koncerata i događaja iza nas, teško je nabrojati. Nedjeljno jutro počelo je s jakom kišom, grmljavinom i vjetrom koji je nosio tende i šatore po cijelom otoku. Bilo je mnogo mokrih šatora, blatnjavih cesta, ali i sretnih lica jer je temperatura, nakon nesnosnih vrućina, napokon pala. Izmorenost koja je bila prisutna ponajviše kod ljudi koji već sedam dana kampiraju bila je i više nego očita, ali nitko se nije predao. Na koncertima se moralo biti!
Naš posljednji dan započeo je s fantastičnim Joseom Gonzalezom. Šator A38 bio je gotovo pun već u 17 sati, a mnogo ljudi se odlučilo na sjedeću varijantu praćenja koncerta. Jose je inače iz Švedske, korijene vuče iz Argentine, a pjeva na engleskom, što ga čini zaista neobičnim kantautorom, ali u svemu tome pronašao je formulu kako svoju glazbu učiniti primamljivom. Početak koncerta donio nam je Josea u nešto intimnijem izdanju. Prve je dvije pjesme, Crosses i Hints, odsvirao sam, a njegovo prepoznatljivo prebiranje žica po gitari na prvu je upecalo publiku i uvelo nas u nastup.
Na trećoj pjesmi What Will pridružuje mu se četveročlani bend (akustična gitara, klavijature i dvojac na bubnjevima i udaraljkama) te je sve počelo podsjećati na pravi festivalski nastup. Prvi vrhunac nastupa bila je pjesma Killing for Love, čiji je završni jam pokazao što je Gonzalez sa svojim bendom sposoban učiniti. Akustične gitare, bubnjanje, perkusije navode vas na ples, makar on uopće nije takav tip izvođača. Tijekom nastupa odsvirao je i dosta obrada – Hand On Your Heart od Kylie Minogue, Russellovu This is How We Walk On The Moon i pjesmu od svojeg benda Junipa Walking Lightly. Obrade, i bez kojih bi sam koncert bio odličan, dodatno daju dinamiku koncertu, ali i sam je valjda svjestan da se široj publici ponajviše probio s obradom The Knife i njihove pjesme Heartbeats. Tu pjesmu, razumljivo, ostavio je za kraj.
Svoju kantautorsku snagu pokazao je na Down the Line, čiji tekst i melodija zavodljivo podsjećaju na Bena Howarda, koji je možda ovakvu vrstu sviranja doveo do više razine, ali neka se zna da je Jose ovako svirao sad već davne 2007. Ustvari, mnogi su se izvođači kasnije ugledali na Gonzaleza koji je uveo indie-folk na velika vrata. Još jedna obrada, ovoga puta Massive Attacka i njihove Teardrop, mnoge je dovela do ruba suza, jer Joseov glas malo koga ostavlja ravnodušnim. Nekako sanjiv, zatvoren, dosta sličan Yannisu iz Foalsa, što po sviranju, što po izgledu, Jose je oduševio i odmaknuo nas od DJ-setova i glasnih zvukova koji su proteklih tjedan dana dopirali s gotovo svih pozornica. Bio je ovo jedan od najatmosferičnijih nastupa na ovogodišnjem Szigetu, daleko od sunca na kojeg smo toliko navikli, a opet toliko blizu onome što želimo čim više slušati. Jose Gonzalezu, čekamo te u Zagrebu!
Sziget je puno više od glazbenog festivala, a jedan od najjačih aduta u tom segmentu raznoliki su cirkuski programi. Ovogodišnja okosnica tog dijela programa bio je veliki ulični cirkus iz Argentine Fuerza Bruta koji je predstave igrao čak četiri puta dnevno, u 19, 21, 23 i 00:30. Druga popularna cirkuska lokacija je Cirque du Sziget u kojem su predstave izvodile mađarska skupina Grotesque Gymnastics, češki Cirk La Putyka i francuski akrobati Akoreacro.
Uspio sam pogledati druge spomenute, koji su izvodili predstavu pod nazivom „The Best of Cirk La Putyke“. Ona je, kako se da naslutiti iz naslova, kolaž najspektakularnijih segmenata iz njihovih drugih radova koje su odlučili prezentirali festivalskoj publici. Sve je tu što se može očekivati od jedne cirkuske skupine – vratolomije i skokovi svih mogućih vrsta, s ljuljačke, trampolina ili njihaljke, žongliranje, igranje noževima i hrpa drugih atrakcija. Cijelu predstavu prati glazba uživo i time dodatno naglašava atmosferu pojedinih akrobacija. Ne moram naglašavati kako su izvođači apsolutno uvježbani i sigurni u izvedbu, niti koliko oduševljenja izaziva njihov nastup kod publike.
Rudimental je jedan od onih bendova koji svoj drum&bass, osim u DJ varijanti, proizvode i na instrumentima, kako su stigli i na Sziget. Može se reći da je nastup prošao dosta opuštajuće i da je koncert na INmusicu prošao puno energičnije od ovoga u Budimpešti. Ljudi su popunili velik dio ispred Main stagea, ali pravi fanovi nalazili su se samo u prvih par redova. Rudimental je više odradio nastup nego što je doista uživao u njemu, ali možda je i to zbog nezahvalnog termina kada je još uvelike bio dan, a oni se nekako više uklapaju u fazu kada je noćni provod na vrhuncu. Većina ljudi mirno je pratila koncert, živnulo se tek na hitove poput Free i Waiting All Night, a koncert je zaključen s Feel the Love.
Jedan od bendova koji vas generacijski mogu vratiti u neko doba kad ste počeli slušati glazbu je Limp Bizkit. Možda je to danas bend koji živi od singlova i obrada na koncertima, ali formula im je vrlo dobra. Fred Durst više ne može pustiti glas kao prije 15 godina, ali vrlo ga dobro kontrolira, a na jačim pjesmama dosta toga prepušta gitari Wesa Borlanda. Wes je, kao i prije dosta godina na vrhuncu bendovske karijere, odličan glazbenik koji prepoznatljivim zvukom gitare tjera publiku na mosh pitove i crowdsurfanje.
Počelo je odmah žestoko s Rollin‘, pa s redom obrada (Epic od Faith No More i Killing in the Name od Rage Against the Machine), da bi kraj koncerta pripao Break Stuff i legendarnoj Take a Look Around s kojom je Fred pola ljudi spustio u sjedeći položaj, da bi na refrenu sve eksplodiralo uz sveopće skakanje i naguravanje. Nakon toga preko razglasa je puštena Stayin’ Alive (totalno primjerena za nas koji smo tamo već tjedan dana), a bend je uz bacanje trzalica, štapova te uz ples i hvalospjeve kako smo „fucking awesome“ otišao sa pozornice. Bizkit je tako pokazao kako nisu još za baciti, na festivalima mogu poslužiti kao odlično zagrijavanje za headlinera, a na njihovim samostalnim koncertima će se uvijek pronaći dovoljno ljudi s kojima bi podijelili svoju mješavinu rapa i metala.
Nakon tri dana mozganja i gruntanja uz setove Aviciija i Major Lazera, Tim je odlučio prihvatiti zaključak kako su DJ-evi izašli iz klubova i zauzeli najveće pozornice najvećih svjetskih glazbenih festivala. To potvrđuje nastup mladog Martina Garrixa na završnoj večer Sziget festivala. Garrixov set nije bio ništa posebno. Između hitova poput sveprisutnog Lean On od Mø i Majer Lazera (kojeg je isti dan u svom nastupu obradio i Kwabs), Summer od Calvina Harrisa ili pomalo već zaboravljenu Viva La Vida od Coldplaya, mladi je Nizozemac puštao razne umjetno stvorene instrumentale koji zapravo svi zvuče isto i nakon 45 minuta postanu zaista monotoni i dosadni.
Publiku je ponajviše zabavljao „popratni“ program – impresivan light show koji je bio pojačan laserima, nebrojeni konfeti i pirotehnika koji su eksplodirali svakih nekoliko minuta te grandiozan vatromet na kraju seta s kojim je festival simbolično završen. Upravo je u ovom segmentu očita sva veličina Sziget festivala. Ovakve spektakle mogu si priuštiti samo najveći svjetski glazbeni festivali, festivali koji u sedam dana imaju desetak fantastičnih headlinerskih nastupa, dok manji festivali mogu biti sretni s dva takva nastupa. Čak se i DJ set poput Garrixova čini fenomenalnim i, ako ništa drugo, cijeli je spektakl zabavno gledati preko videozida zavaljen u neki obližni lounge bar.
U isto je vrijeme na World music stageu nastupao Pannonia Allstars Ska Orchestra, deseteročlani bend sastavljen pretežno od romskih glazbenika. Dvije gitare, bas, klavijature, bubnjevi, truba, trombon i saksofon praše najiskreniji i najiskonskiji ska, uz povremene izlete u funk. Pjevaju, naravno, na mađarskom, ne razumijem ih ni jednu riječ, no osjećam odličnu atmosfere i pozitivne vibracije koja odašilju sa stagea, kao i publiku koja bez puno filozofiranja pleše uz njihov unikatan ritam, što bi na kraju trebala biti i poanta svakog koncerta.
Festival se još nastavio uz nastupe Milky Chancea i Sigmin DJ set u šatoru A38, no nas je čekao odlazak do željezničkog kolodvora i noćna vožnju u Hrvatsku. U tome nismo bili jedini, oko ponoći su tisuće napuštale otok, ali svima je organizator olakšao s organiziranim taxi prijevozom. To se možda čini nebitnim, no doista puno znači, posebice kad višesatni pljusak ne pokazuje namjeru da će stati. Zbog toga i drugih takvih stvari Sziget se izdvaja kao jedan zaista poseban i sjajan festival, festival koji vam omogućava uživanje u aktualnim svjetskim glazbenim imenima, ali i niz sadržaja s kojima vaših tjedan dana može biti u potpunosti ispunjeno.
Ako ne na otoku, onda možete otići i u razgledavanje Budimpešte. A ako ste došli na godišnji odmor, možete sedam dana po festivalu hodati u kupaćem kostimu, dane provoditi na plaži na obali Dunava, a noći u ludom provodu. Možete gledati cirkuske i plesne predstave, pa čak i mađarski folklor. Možete, više manje, što god zamislite, jer upravo je to poanta Otoka sloboda, ujedno i slogana festivala. Doviđenja Sziget, vidimo se za godinu dana!
