Izvještaj – Sziget festival (dan treći): Hoće li tko nadmašiti Alt-J?
Trećeg dana festivala jos uvijek su odjekivali zvuci čudesne Florence Welch, ali nije bilo vremena za previše prisjećanja i skupljanja dojmova, već smo bili u pogonu od 13 sati. Sunce već par dana ne odmara, u hladu je dobrih 35 stupnjeva, a pokoji povjetarac čini se kao dobrodošao prijatelj. U takvim vremenskim uvjetima zaputili smo se prema British Knights Europe Stageu i shvatili da je to zasigurno najudaljenija pozornica na otoku. Od kampa (barem tamo gdje se mi nalazimo) do same pozornice treba dvadesetak minuta hoda.
Tamo nas je dočekao jedini ovogodisnji predstavnik hrvatske glazbene scene na festivalu, Petar Vranić, poznatiji kao Elephant and the Moon. U četrdeset i pet minuta svirke mladi je Zagrepčanin savršeno odgovarao atmosferi koja se stvorila oko pozornice. Sanjivim rock-folk izričajem, samo s gitarom i svojim glasom, privukao je dvjestotinjak ljudi koji su spas od sunca pronalazili pod obližnjim stablima i tako u „chill modu” pozdravljali svaku pjesmu. Jedini čovjek koji koncert nije pratio iz hlada je mladić koji je na taj koncert ocito došao direktno iz noćnoga provoda pa je ostatak publike zabavljao jedinstvenim plesom.
Nakon malo domaćeg stvaralaštva došlo je vrijeme za Gogol Bordello koji je na glavnoj pozornici takoder nastupao po velikoj „žegi”, u 16 sati. Bio je to jedan od najdivljih nastupa na toj pozornici, a okupio je popriličan broj ljudi, prostor do tonca bio je prenatrpan. Odmah su krenuli beskompromisno, anarhistički i nevjerojatno energično. Na pozornici se nalazi osam članova benda koji sviraju sve od harmonike do violine, a svaki je od njih dovoljno lud na svoj način. U sat vremena dugom koncertu svirali su pjesmu za pjesmom, bez ikakvih nepotrebnih pauza ili razgovora s publikom.
Njihova su glazba i energičan nastup sami po sebi dovoljni da publika neprestano skače, radi „mosh pitove” i pjeva s njima. Na trenutke su me podsjetili na dobrog Baska Manua s kojim bi se moglo povući nekoliko paralela. Utjecaji preko Hendrixa pa do Funkadelica uočiljivi su u gotovo svakoj pjesmi, a karizmatičnost glavnog pjevača Eugenea Hutza, koji skače po cijeloj pozornici sa svojom akustičnom gitarom, doslovno je opipljiva. Ovaj gipsy-punk bend jedno je od onih iskustava koje morate doživjeti, a prvu priliku za to imate već 30. kolovoza kada će zatvoriti varaždinski Špancirfest.
Sljedeći su na Main stageu bili britanski mračnjaci The Horrors. Petorka iz Essexa prošle je godine izdala izvrstan album „Luminous”, a u setlistu su ubacili i pjesme s albuma „Primary Colours” i „Skying”, dok nisu ništa odsvirali s prvijenca „Strange House”. Za razliku od divljih Gogola, njihov je nastup bio iznimno statičan, a slučajnim prolaznicima vjerojatno poprilično nezanimljiv. No na ruku im je svakako išao odličan razglas, koji je omogućio da njihov bučni spoj post-punk bas dionica i riffova, kraut-rock ritmova te psihodeličnih synthova i distorzija zaživi u punoj zvučnoj slici.
Koliko im razglas ide na ruku, toliko im sve ostalo na Main stageu ne ide. Jednostavno, oni nisu bend za tako veliki stage. Trebali su svirati u šatoru A38, gdje bi njihov zvuk iskoristio sav koncertni potencijal, a najbolje bi ih bilo slušati u klubu poput Tvornice kulture. Unatoč malobrojnoj i slabo zainteresiranoj publici, posebno je inspirirana bila izvedba pjesme Endless Blue, koja je bila produžena na čak desetak minuta, dok studijska verzija traje svega pet. Finale je pripalo poznatijim pjesmama Still Life i I See You, na kraju koje se pjevač nenajavljeno i neočekivano bacio u publiku, probio kroz gužvu te otrčao u nepoznatom smjeru. Publike nije niti shvatila što se dogodilo, a bend je već nestao sa stagea. Zasigurno najorginalniji završetak koncerta na festivalu.
Još jedna od zanimljvosti festivala su događaji koje na Main stageu rade organizatori kako bi što više animirali publiku između koncerata. Tako smo jučer dobili par Sziget zastava (sveukupno ih je bilo podjeljeno 20 tisuca) i stvorila se još jedna scena za pamcenje. Bilo je tu i mnogo nacionalnih zastava poput Novog Zelanda, Australije, Irske, Francuske, Kolumbije, Rumunjske, vijorila se piratska zastava, a svojim sokolovskim vidom uočili smo i zastavu Lijepe naše.
The Script su Main stage zauzeli u 19:30 i privukli ogromnu masu ljudi, što nije bilo neočekivano. Trojka iz Dublina svira pitki pop rock koji se bez problema nameće mainstream radijskim postajama, pa stoga iza sebe imaju već niz hitova koje publika dobro poznaje. Pjevač Danny O′Donoghue iznimno je karizmatičan na pozornici, kontakt s publikom mu je neposredan i neprekidan, a u više je navrata silazio do publike, čak i prelazio ogradu kako bi se približio fanovima i s njima popio pivo.
Sa sviračke se strane njihovom koncertu nema što zamjeriti, no koncepcija i vizualni dio nisu baš pohvalni. Tako su na videozidu vrtjeli vizuale svemirskih tijela koji su izgledali kao da su napravljeni na prastarim Windowsima, pa su između pjesama odlazili sa stagea da bi se „spektakularno” vratili uz još takvih vizuala i nabrijani gitarski riff koji se na kraju pretvori u običnu mid-tempo pop pjesmu. Ne samo da su sve pjesme više manje istog tempa i u istom ritmu, već sve boluju od takozvanih „ukača” – neprestanih uo-uo zavijanja u refrenu. No, u konačnici, kvalitetan nastup koji je fanove oduševio, a ostale prisilio da si u bradu pjevuše Breakeven, For the First Time ili The Man Who Can’t Be Moved.
Alt-J je priča za sebe. Iako je Filip bio sumnjičav oko toga što taj bend moze učiniti live, svaka je sumnja odbačena na samom početku. Smireno i usporeno, uz decentnu plavu rasvjetu, započeli su s Hunger of the Pine te već na početku ispucali veliki hit s posljednjeg albuma. Uslijedila je Fitzpleasure, a s njom je aktivirana i impresivna vizualna pozadina te odličan light show koji je pomno pratio svaki zvuk koji proizvodi britanski četverac.
Prvi je dio koncerta vecinom prošao u tonu Matilde, Something Good, Dissolve Me, Tessellate i drugih pjesama s Mercury nagradom nagrađenog im prvijenca „An Awesome Wave”. Nakon Bloodflood odmah je uslijedila Bloodflood pt.II te je time napravljen određeni prijelaz prema stvarima s albuma „This Is All Yours”, kao što su Every Other Freckle, Warm Foothills, Nara (uz koju je bila vezana Leaving Nara), obrada Lovely Day Billa Withersa koja je na albumu hidden track te The Gospel of John Hurt. Posljednja spomenuta bila je posebno dojmljiva, zadnja ponavljanja refrena, uz snažne distorzije i višeglasje Joea i Gusa, jednostavno su ledila krv u zilama. Za kraj nas je čekala, naravno, Breezeblocks i dečki iz Leedsa zaista nisu mogli ponuditi više.
Svirali su svega sat i deset minuta, no u tom su vremenu ispucali čak 18 pjesama, dok je primjerice Florence u dvadeset minuta dužem nastupu odsvirala svega 15 pjesama. Jedina zamjerka nastupu bio bi sam poredak setliste. Primjerice, pred kraj koncerta počeli su svirati akustične i laganije pjesme poput Warm Foothills, umjesto da su za kraj ostavili atraktvnije stvari. No, to ne znači da su te pjesme lošije ili slabije izvedene, momci zvuče jednako uvjerljivo, uigrano i uzivljeno u akustičnim stvarima, kao i u trenucima u kojima pojačaju bas syntheve i odvrnu distorzije.
Sveukupni dojam je izvrsna i precizna svirka, odličan razglas koji svaki instrument i zvuk dovodi do punog izražaja, te prvoklasni „light show” koji puno doprinosi atmosferi i ukupnom dojmu. Iako mnogi Joea Newmana, glavnog pjevača i gitarista, ocijenjuju kao lidera benda, mogu reći kako klavijaturist Gus Unger-Hamilton ima podjednake, ako ne i najveće zasluge za zvuk benda. No, ipak je sve jasno pri samom pogledu na pozornicu – sva su četvorica izvođača u ravnini, troje članova benda, kao i touring gitarist/basist Cameron Knight. U toj statičnoj poziciji čak pomalo asociraju na kultni Kraftwerk, no njihova statičnost nimalo ne kvari atmosferu i ne spriječava publiku da se raspleše uz glazbu. Ako je netko s time razočaran, taj je vjerojatno očekivao nešto što Alt-J nisu. A nakon svega može se reći kako je Alt-J veliki bend, a to je postao u svega tri godine od albuma prvijenca. Najveći dokaz tome je više od 40 tisuća ljudi u publici u njihovom prvom koncertu u Mađarskoj.
S Alt-J je završio jučerašnji program na Main stageu, pa je bilo vrijeme da posjetimo World music stage koji je jučer počeo s radom. U 23:15 na pozornicu je izašla kultna talijanska skupina Canzoniere Grecanico Salentino. Osnovani davne 1975. godine na jugu Italije, vec četiri desetljeća u suvremenoj interpretaciji njeguju tradicionalnu glazbu južne Italije. Šestorka glazbenika su multiinstrumentalisti, a sviraju violinu, harmoniku, talijansku vrstu gajda, žičani instrument bouzouki (koji je inače karakterističan za Grčku), tamburine i razne ručne bubnjave te klasičnu gitaru. Na nekim im se pjesmama pridruzuje plesačica koja izvodi tradicionalni narodni ples pizzica, ples koji pripada u skupinu plesova tarantella. Iznimno je pozitivna bila atmosfera za vrijeme njihovog nastupa, kao i općenito na tom stageu. Dio publike uživljeno, gotovo u transu, pleše ispred stagea, dok preostala publika sjedi po livadi te s pivom u ruci uživa u glazbi.
Kraj je večeri opet bio rezerviran za A38 sator. Jučerasnja je večer bila u znaku hip-hop, pa je tako u ponoć nastupao njemački reper CRO, čija nas je izvedba u pratnji benda podsjetila na osječkog Kandžiju i njegove Gole žene, a nakon njega je pozornicu preuzeo Tyler, The Creator. Za zabavu do jutra bio je zadužen SBTRKT, iako je njegov set počeo tek u 3 ujutro. Četvrti dan festivala donosi nastupe Foalsa, Ellie Goulding, Interpola, The Ting Tings, The Maccabees i brojnih drugih.
