Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Izvedbene umjetnosti

“‘ko živ, ‘ko mrtav” (Kerempuh): Satirični omnibus o smrti

29.06.2015. Tim HrvaćaninFoto: www.kazalistekerempuh.hr

Prilikom otvorenja ovogodišnjih Dana satire, 5. je lipnja u Satiričkom kazalištu Kerempuh premijerno izvedena predstava „’ko živ, ‘ko mrtav“. Bosansko-hercegovački redatelj Dino Mustafić za ovu je priliku naručio nove dramske tekstove troje velikih regionalnih dramatičara – Mate Matišića, Stanislava Basare i Hriste Bojčeva.

Sat i 45 minuta duga predstava zapravo je omnibus četiri međusobno nepovezanih tekstova u kojem sedmero glumaca u različitim cjelinama tumače različite likove i situacije, ovisno o nacionalnom kontekstu pojedinog autora. Zajednička im je tematska odrednica smrt kroz preispitivanje odnosa fizičkoga/tjelesnog s duhovnim/vantjelesnim iskustvom, što mogu biti sjećanja likova, emocije, politički svjetonazor ili pustolovine u paralelnom svijetu mrtvih. Motivi su, dakako, preuzeti iz regionalne društveno-političke prošlosti i svakodnevice.

Predstavu otvara Matišićev tekst „Ne kopaj po groblju, molim te“ čiji naslov nije metaforičan. Tekst prati Karla (Nikša Butijer) i Franku (Brank Trlin), bračni par kojem je sin nestao u Domovinskom ratu i koji već 20 godina želi pokopati njegovo tijelo radi vlastitog duhovnog mira. Na Silvestrovo se Karlo odlučuje na radikalan potez te s prijateljem Nikolom (Hrvoje Kečkeš) iskopa lijes Franje Tuđmana kako bi ga s državom trampio za tijelo svog sina. Oni na vlasti se možda sjete pokojnog predsjednika prilikom važnih datuma i prikupljanja političkih poena, no njegovi im posmrtni ostaci nisu uopće bitni, a vapaj je očajnih roditelja i dalje uzaludan (nije riječ o aktualnoj hrvatskoj vlasti, Matišić sve političke opcije satirično trpa u isti koš).

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Istovremeno su još dvojica prijatelja, Stanislav (Borko Perić) i Fikret (Luka Petrušić), u Beogradu iskopali lijes Miloševića jer su i njihova djeca ili čak cijele obitelji nestali i ubijeni u ratu, čime je jasno dano do znanja da su, bez obzira kojoj strani pripadali, u ratu svi isto prošli. No sloga urotnika kratko traje, ubrzo se zbog nacionalnih razlika i različitog tumačenja povijesnih događaja posvađaju. Ono što ih ujedinjuje – gubitak bliskih osoba u ratu koji su neki drugi započeli i vodili – istovremeno ih zbog nacionalne pripadnosti i domoljublja razdvaja.

Matišić je ovime jednostavno poručio da povijesna istina oko tih događaja u ovim krajevima nikad neće biti u potpunosti razriješena, a dok ćemo se god baviti prošlošću, nećemo naći zajednički jezik potreban za suradnju u sadašnjosti i budućnosti. Dok su surađivali s ciljem dobivanja informacija o svojim bližnjima, likovima je dobro išlo, a čim su se dotaknuli prošlosti, politike i nacionalnih pitanja, sloga je nestala, a mjesto je ustupila ljutnji, mržnji i psovkama.

Iako u osnovi nadrealna (i poprilično nerealna), Matišićeva je priča pitka i razumljiva, a duhovitost cijelome tekstu daje upravo ta apsurdna ideja s grobljima, koja je gotovo pa groteskna, no likovi su u svojim akcijama krajnje ozbiljni. Primjerice, Karlo i Nikola su grobara živog zakopali, a onda su ga nazvali na mobitel kako bi potvrdio gdje se nalazi jer im nitko ne vjeruje da su iskopali Tuđmana, dok je njihov susjed Vlado (Filip Detelić) čuo grobarov glas iz Tuđmanovog groba pa je pomislio da ga zove predsjednik.

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Cijela je sekvenca zbog teme groblja i problematiziranja pokojnika prikladno zavijena u crno – svi su obučeni u crne veste, dolčevite i jakne koje podsjećaju na rusku mafiju iz krimi-serija, crni su lijesovi koje nose po pozornici i prevlaka preko dvosjeda, a crna je i cerada/najlon u funkciji stražnjega zida.

Drugi je dio, „Martovske ide“ Svetislava Basare, smješten u beogradskoj bolnici, a vizualno je režiran u potpunom kontrastu s prvim dijelom. Sve je obojeno u bijelim nijansama – bijela cerada u pozadini, bijele pidžame, šlafroci i bolnička odijela te bijeli kreveti čiji dizajn podsjeća na lijesove. Drempetić (Tarik Filipović) teški je nacionalist i štemer koji se kroz život provlačio uz veze, pa je i sada preko veze u bolnici, u kojoj praktički živi i misli da njome gospodari. U sobi je, na njegovo ogromno nezadovoljstvo, sa šlagiranim Hrvatom Zvonimirom Kukecom (Kečkeš) i mlakonjom Aprcovićem (Perić), a pridružuju im se Židov Kramberger (Detelić) te Goranac Haliti Imeri (Butijer). Tu je i ostarjela, ali veoma napaljena medicinska sestra Milica (Trlin), koja očajno želi imati glumačku karijeru.

Basarin je tekst najmanje uvjerljiv. Dok se Matišić bavi jednim aspektom uvijek aktualnog Domovinskog rata, a političkih se aktera dotiče u nadrealnoj groteski s iskapanjem mrtvaca, Basara je u tekst nabacao sve moguće aktere aktualnih i prošlih događanja u srpskoj politici. Tako Drempetić slavi 12 godina od ubojstva Zorana Đinđića i dolazak Vučića na vlast, dok je Kramberger bio pobornik Đinđića i njegovih ideja i vrijednosti, a njima su morali biti dodani šlagirani Hrvat i Goranac, koji nije Albanac i bio je protiv odvajanja Kosova.

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Sve su nacionalnosti isprepletene i kod Matišića, no u njegovom tekstu postoji jasna nit vodilja priče i motivacija koja ujedinjuje likove, dok oko Basarinih likova zapravo nema nikakve priče, a to što su u bolnici koristi se kako bi se izrugivalo srpski zdravstveni sustav. Drempetić u pauzama između posjeta teretani čeka dolazak Vučića u bolnicu, Kukec se budi iz kome i nadugačko pripovijeda o tome kako je htio emigrirati u Hrvatsku (cijelom monologu nedostaje dinamike, duhovitosti i uvjerljivosti), a u sve su to još ubačene priče o lovu Tita i afričkog kralja na medvjeda u Vojvodini te o atentatoru koji je baš na dan Vučićeva posjeta došao ubiti – ravnatelja bolnice. I medvjeda i atentatora igra Luka Petrušić, ali poveznice među njima nema, niti je jasno zašto su obje situacije važne za cijeli tekst.

Redateljevo scensko rješenje Basarinog teksta jest dosta upečatljivo, no glumačke izvedbe nisu. Nakon što su u prvoj cjelini Butijer i Trlin uspostavili uvjerljiv bračni par sa zaokruženom pričom, u drugoj cjelini kao da gledamo fragmente likova u koje se ni glumci nisu dovoljno uživjeli jer se nisu imali za što uloviti. Čak niti srpski naglasak nisu dovoljno dobro savladali, osim ako nije bilo zamišljeno da govore nekom nedefiniranom i čudnom mješavinom srpsko-hrvatsko-bošnjačkog.

Izvođačka uvjerljivost ponovno je dobivena u trećoj cjelini, „Zadušnici“ Hriste Bojčeva. Kao i prethodna dva dijela, i „Zadušnica“ ima zasebni vizualni identitet. Nakon što je zagrebačka priča s grobljima bila obojena u crno, a beogradske bolničke avanture u bijelo, „Zadušnica“ se odvija u paralelnom svijetu mrtvaca koji je, nekima i neočkeivano, iznimno šarolik – u pozadini više nema tmurnih cerada, već dominira konstrukcija puna šarenih kreveta-lijesova, a glumci su obučeni u zelena, žuta, crvena i ružičasta odijela.

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Sličnu je scenografsku priču Mustafić upotrijebio i u prošlogodišnjoj predstavi „Kako smo preživjele“ u ZKM-u – svaki je dio predstave bio određen drugom bojom (crveni komunizam, crni rat i žuta tranzicija k europskom društvu), a jedan se predmet provlačio kao lajtmotiv – tamo su to veliki tepisoni u tim bojama, a ovdje su to lijesovi-kreveti. Kao takva, scenografija je veoma funkcionalna i estetski prikladna, za što pohvale zaslužuje scenograf Dragutin Broz.

Priča prati Vaska (Borko Perić), čovjeka koji je još uvijek živ i ima puls, ali nekako je zaglibio u paralelnom svijetu mrtvih, koji zapravo izgleda isto poput svijeta živih, a iste su i društvene okolnosti  te svakodnevne situacije, samo što tom prenesenošću imaju izrazito satiričan prizvuk. Tako Vasko muči muku s birokracijom i šalterima kako bi im objasnio da je on živ i da je riječ o administrativnoj grešci, da bi na kraju odustao od borbe za svoj život i nihilistički odlučio ostati na tom svijetu. Zanimljivo je da se s tim „administrativnim“ motivom poigrao i Matišić u svom tekstu – roditelji već 20 godina ne dobivaju nikakve odgovore ili pomoć od države u potrazi za bližnjima nestalima u ratu, zbog čega se odlučuju na radikalne poteze. Birokracija je i jedne i druge dotukla, a očito je da to nije problem samo hrvatskog društva, već je riječ o širem fenomenu.

I Bojčevljev tekst ima nacionalne premise. Mrtvi moraju ići spavati na groblje (moraju rezervirati mjesto – opet administracija), a s obzirom na to da je Vasko novi morao je izabrati između makedonskog, rumunjskog, židovskog i drugih groblja – Perić je odlično odglumio njegove reakcije gađenja na spomen svakog sljedećeg imena. No, Bojčev se ipak najmanje bavio nacionalnošću, a više nekim osnovnim ljudskim vrijednostima s kojima se čovjek susreće u teškim trenucima ili na samrti, ali izbjegavajući klišeje. To je najbolje utjelovljeno u liku Stefana (Filip Detelić), koji je cijeli život u nešto vjerovao i svaki put je bio razočaran – razočarala ga je država, crkva, žena koja ga je prevarila, a već je svjestan da će ga na tom drugom svijetu razočarati i bratić Ilija (Hrvoje Kečkeš). No, odbija klonuti duhom i priznati poraz, odlučan je u svom životnom optimizmu, iako svjestan svega  što je prošao.

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Predstavu zaokružuje još jedan Matišićev tekst naslova „General“. Riječ je o kratkom dijalogu između predsjednice republike Hrvatske (Trlin) i umirovljenog generala (Butijer) koji je njoj došao predati svoj pištolj jer prečesto dolazi u napast da počini samoubojstvo. Matišić time još jednom sjajno obrađuje jednu crticu koja hrvatsku današnjicu povezuje s prošlošću te čini to s jedne neutralne pozicije, no ipak dajući konkretan stav – general kaže da mu nedostaje rat jer se tada imao za što boriti, što je davalo smisla njegovom životu, a danas toga nema. Tu završnu scenu odlično podižu Trlin i Butijer, stoga valja pozdraviti dolazak Butijera u redove Kerempuhova ansambla.

„’ko živ, ‘ko mrtav“ stilski je ujednačena cjelina u Mustafićevom rukopisu, no tekstovi i izvedbe baš i nisu. Ansambl predstave je generalno zadovoljavajuće dobar, oscilacije su prvenstveno primjetne unutar same predstave, od teksta do teksta. S glumcima na pozornici boravi i trubač Ozren Čorković, čija limena glazba odgovara grotesknoj pogrebnoj atmosferi. Autor glazbe je također Mate Matišić, a glumci u nekoliko navrata i zapjevaju, između ostalih i jednu tmurnu, ali urnebesnu izvedbu Zvončića. Iako je riječ o četiri različite priče s puno različitih likova iznesene u svega stotinjak minuta, predstava se može pratiti bez poteškoća, a tekstovi su dovoljno satirični da se uklope u standardni repertoar Kerempuha – barem ovosezonski, orijentiran na autorske projekte i istančan redateljski potpis.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari