Istaknuto
12.12.2018.

Sve novitete poslušajte na jednom mjestu i glasujte za svog ovotjednog favorita.

03.12.2018.

Pažljivo pratite portal jer ćemo u člancima sakrivati najbogatije i najvrijednije nagrade do sada.

Izvedbene umjetnosti

“Vincent” (HNK Zajc): Dirljiva i gorka priča o drugom i drugačijem

02.02.2015. Anja Nežić
Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

Pretposljednjega dana u siječnju, u petak 30., u HKD-u na Sušaku održana je premijera “Vincenta”, nove predstave riječkoga HNK-a Ivana pl. Zajca. Redateljica i autorica teksta je Olja Lozica, a rad je na „Vincentu“ bio njena prva suradnja s riječkim ansamblom Hrvatske drame. Predstava je to koja kroz prikazivanje odnosa autističnog pojedinca i neautistične okoline zapravo prikazuje odnos bilo koje druge većine naspram bilo koje druge diskriminirane manjine.

Tijekom predstave, koja traje otprilike sat i pol, pratimo Vincenta, autističnoga dječaka (tumači ga umirovljeni riječki glumac, Zdenko Botić) koji se rodio u vrijeme dok su njegovi roditelji boravili u izbjegličkom logoru El Shatt, 1944. godine. Majka (Jelena Lopatić) i otac (Damir Orlić) spremno su prihvatili svoga jedinca, a kada je još kao mali počeo pokazivati „čudne“ znakove ponašanja nisu ga odbacili ili počeli manje voljeti. Dapače, otac je često znao komentirati kako premda je malo čudan, i dalje je dobar. U toj je Sinajskoj pustinji Vincenta prihvatila i okolina. Zanimljivo, El Shatt je prikazan kao potpuno primitivno društvo (što je u pravilu i bilo) u kojemu civilizacija nije razvijena, a samim time ljudi nisu okruženi poželjnim i nepoželjnim obrascima ponašanja. Ipak, takva je okolina, vođena isključivo iskonskim nagonskim motivima, prihvatila Vincenta. Vincent nije bio beba drugog reda niti šikanirani pojedinac. Vincent je bio dio kolektiva. Nažalost, netom prije no što saznajemo kako je rat konačno završio, Vincentu umire majka pa on i otac ostaju prepušteni isključivo jedan drugome. Njih dvoje, s ostatkom izbjeglica, napuštaju El Shatt te se vraćaju u poslijeratnu Jugoslaviju gdje zatiču daleko drugačije stanje od onoga kada su napuštali svoju domovinu prije rata.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

Vrativši se u „civilizirani“ svijet počinju i problemi. Vincentovim odrastanjem sve više dolaze do izražaja njegove posebnosti – on se smije kada se nitko drugi ne smije, plješće kada za to nitko drugi ne vidi povod, pleše kao balerina kada nitko ne čuje muziku niti vidi prostor kao pozornicu. Otac, zabrinut za egzistenciju svoga sina i sebe, nalazi posao, a Vincenta povjerava na čuvanje susjedi koja na to pristaje samo zato što njena ovca Radojka daje mlijeko isključivo kada je Vincent hrani. Po prvi put u fokus dolazi i poseban odnos koji mogu razviti autistična djeca sa životinjama, ali i činjenica kako su životinje ponekad puno veći ljudi od samih ljudi. Nažalost, ni ta idila ne traje vječno te otac odvodi Vincenta liječniku koji potpuno površno (i pogrešno) zaključuje kako Vincentu samo treba „nova majka“. Vjerujem da je i ta pogrešna procjena višestruko simbolična. Kao prvo, primjer je kolika šteta može nastati iz puke nepromišljenosti i nezainteresiranosti za sve čimbenike. Kao drugo, signalizira nam koliko smo površni, isključivi i osrednji u onome čime se bavimo. Zašto je takva naizgled bezazlena dijagnoza prouzročila štetu? Zato što se nakon nje Vincentov otac doista i oženio, a nova je žena „pomogla“ Vincentu tako da mu je stavila staklenku na glavu kako je ne bi ometalo njegovo razmaženo „piskutanje“.

Nova, „funkcionalna“ obitelj Vincentu, osim psa s kojim Vincent ponovno razvija poseban odnos, ne donosi ništa dobroga. Uskoro slijedi i posjet novom liječniku prilikom kojega se povlači usporedba koju smatram ključnom u poimanju bilo čega drugog i drugačijeg. Na pitanje liječnice što je Vincentu, njegova pomajka odgovara: „mentalno je retardiran“. Tada liječnica povlači analogiju koju bi svi trebali svakodnevno povlačiti kada nekoga drugoga, koga ne razumijemo ili tko pak ne razumije nas, nazovemo „mentalno retardiranim“. Analogija je sljedeća: zamislite da ste u Kini. Šećete kineskim ulicama, divite se raznim ljepotama zemlje i onda vas netko zapita koliko je dva plus dva, ali na kineskom. Vi ste, primjerice, Hrvat i ne razumijete kineski jezik i nećete odgovoriti na pitanje. Jeste li zato mentalno retardirani? I doista, je li netko mentalno retardiran jer ne može odgovoriti na pitanje koje jednostavno ne razumije? Je li netko društveno neprihvatljiv, a da pritom ostaje unutar zakonskih okvira, jer se njegovi obrasci ponašanja ne uklapaju u one većine? Je li netko glup jer ima mišljenje drugačije od vašega? Ili ste možda vi samo jako netolerantni i nespremni priznati da problem nije u drugome, već u vama?

Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

Nakon te, za mene briljantne analogije, i liječničke sugestije kako Vincentu, koji nije mentalno retardiran, ne treba nova majka, već ustanova u kojoj će se stručnjaci brinuti za njega, kreće, meni osobno, najmučnije razdoblje predstave. U ustanovu u koju je odveden, Vincent je smješten s drugom djecom koja boluju od različitih bolesti – neki imaju Downov sindrom, neki epilepsiju, neki mjesečare, a neki su autistični. Tamo do izražaja dolazi drugi problem, nažalost čest za naše društvo. Osoblje je neprofesionalno, djeca se tretiraju kao podanici totalitarističkog režima, a individualni pristup ne postoji. Kada se spava svi moraju spavati jer onaj koji ne spava biva verbalno, ali i fizički kažnjen. Svoj je djeci zajedničko da ih njihovi roditelji ne posjećuju (izuzev jedne majke čiji posjet više djeluje kao formalnost, nego iskrena želja), a okolina ne razumije. Svoj djeci nedostaje ljubavi, one iskrene, tople, bezuvjetne roditeljske ljubavi na koju svako dijete ima pravo neovisno o tome je li plave ili crne kose, potpuno zdravo ili ima neke teškoće. Svoj djeci nedostaje razumijevanja, onoga koje nastaje kada se stavite u tuđe cipele i sagledate stvari iz tuđe perspektive. Svoj djeci nedostaje pravo da budu jednaki ostaloj djeci, pravo da budu dio okoline, pravo na slobodan život.

Rasplet radnje donosi nove preokrete. Prilikom jedne igre s pokvarenim kasetofonom, Vincent, posve slučajno, popravlja isti. Takvo što, naravno, nije promaklo upravitelju ustave koji je odmah odlučio pokrenuti vlastiti posao zarađujući na Vincentu jer drugi i drugačiji nisu uvijek nepoželjni, oni su itekako poželjni kada iz njih možemo izvući neku korist. A gdje ćete boljeg „poslovnog partnera“ od djeteta koje je toliko neiskvareno, izolirano od svih zala, i ne razumije da ono što njega čini sretnim vi, isti onaj koji ga je do pred dva dana nemilosrdno tukao jer pleše kao balerina, iskorištavate u svoju korist? „Glupan“ je još i sretan jer mu poklanjate pažnju, gdje ćete bolje, ha? Srećom, policija ubrzo raskrinkava slučaj te se protiv upravitelja-lešinara podnosi kaznena prijava. Važno je spomenuti kako sve to doznajemo od pripovjedača u 3. licu, odnosno svih ostalih glumaca koji nam govore kako je Vincent živio kada je napokon otišao iz ustanove. Za to vrijeme Vincent sjedi na brodu s fotoaparatom u ruci i istim onim neiskvarenim osmjehom s početka priče. Onim osmjehom koji nije poznavao nikakvo nasilje, diskriminaciju, iskorištavanje i šikaniranje. Onim osmjehom koji ni nakon svega što je prošao i dalje ne poznaje isto. Onim osmjehom koji u sebi krije najljepšu priču, a koju nikome nije mogao ispričati ne zato što on nije znao kako, nego zato što mi nismo znali kako tu priču čuti.

vincent

Foto: www.hnk-zajc.hr

Glumačka je postava u sastavu Olivere Baljak, Jelene Lopatić, Jasmina Mekića, Nike Mišković, Nikole Nedića, Damira Orlića, Tanje Smoje i Zdenka Botića sjajna. Svi osim Botića tijekom predstave tumače nekoliko različitih uloga te prelaskom iz jedne u drugu u prijašnjoj ostavljaju sve dotadašnje karakteristike i poprimaju posve nove. Istaknuti treba, ili barem ja želim, veličanstvenu rolu Zdenka Botića koji tijekom predstave ne govori ni jednu riječ, no svojom mimikom, gestama, neartikuliranim zvukovima i osjećajem kojeg odašilje savršeno postulira lik autentičnoga djeteta u razvoju. Dobar su posao uz Olju Lozicu i glumačku postavu odradili i dramaturg i skladatelj, Matko Botić, scenograf Igor Vasiljev, kostimograf Mario Leko, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, asistentica redateljice Alisa Debelić te savjetnik za zborsko pjevanje, Igor Vlajnić. Dobar je posao odradilo i HNK Ivana pl. Zajca koje postavljanjem ovakvih predstava doista odlučno nastavlja liniju obračuna s fašizmom u bilo kojem obliku.

„Vincent“ je predstava koju bih preporučila svakome jer vjerujem da se svatko u njoj može pronaći, ponešto naučiti i izaći iz kazališta kao bolji čovjek ili barem s motivacijom da postane bolji. „Vincenta“ bi trebali nekoliko puta pogledati svi oni koji svakodnevno po bilo kojoj osnovi šikaniraju druge, oni koji u postizanju svojih ciljeva ne prežu ni pred čim i ne libe se iskoristiti nemoćnije od sebe. Publika je na premijeri glumce ispratila ovacijama, a neki su i zasuzili. Dirljiva, ali i gorka priča time je dobila svoj kazališni sretan završetak, ali metafora će priče uspjeti tek onda kad sve naučeno počnemo primjenjivati u praksi. Tek onda kad drugog i drugačijeg ne nazovemo „mentalno retardiranim“, nego mu zahvalimo jer je drugačiji i jer toliko možemo naučiti iz međusobnog uvažavanja naših različitosti.

(Visited 278 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.667 out of 5)

Komentari