Pet faza ovisnosti o omiljenoj seriji
Nešto čime se nitko ne bi trebao hvaliti je ovisnost o bilo kojoj vrsti ekrana. Upravo zbog svjesnosti o nekvalitetnom sadržaju koju nudi onaj televizijski, nerijetko nas zablesi onaj osobnog računala. Teško je objasniti kako ponekad završimo na potpuno nasumičnim stranicama koje pišu o neobičnim aktivnostima Japanaca ili starom glazbenom hitu Miladina Šobića. U jednom trenu sve staje. U bespućima interneta nabasali smo slučajno ili namjerno na nešto u nastavcima. I za većinu nas tu počinje put za propast koji smo odlučili podijeliti u pet razvojnih faza.
1. Znatiželja
Obično nam neki stari prijatelj preporuči neko novo zlo. Scenarij je inovativan, glumci su nepoznati i sasvim prosječni, koncept je zanimljiv, pogledaj, svidjet će ti se… Prihvaćamo izazov, pa na televiziji se ionako ništa dobro ne vrti. Pritom se svečano zaklinjemo kako neće biti kao posljednji put, dapače, ostavljamo seriju za vikend jer sad već znamo bolje od toga. Prvo obaveze, a onda, ako se zalomi da imamo koji slobodan sat u vikendu…
2. Zavaravanje
Rijetko taj vikend zaista dočekamo, uostalom svo zlo u tome da bacimo oko čisto da vidimo o čemu se radi. Oduševljeni pilotom i drugom epizodom, nastavljamo s radnim danom. Sasvim slučajno se uhvatimo kako kolegama na faksu i zapravo svima s kim razgovaramo taj dan spomenemo jednu odličnu seriju. Ponekad priču upakiramo u kritiziranje našeg televizijskog programa, kako ne bi ispali očajni nego informirani. Ali treskavica lagano dolazi dok se pravimo da čujemo što nam netko govori, a zapravo samo razmišljamo o sljedećoj epizodi. Nemamo problem. Samo smo nešto asocijalni danas, jugo je i boli nas glava.
3. Otuđenje
Ovdje se prisjetimo prve faze i kultnog grafita ”Kolumbo, jebem te radoznalog”. Više nema nazad. S dnevnog rasporeda isključujemo svaki oblik socijalizacije. Po mogućnosti smo u međuvremenu navukli još nekog, ali podrazumijeva se da ne razgovaramo. Potkrade se poneki trenutak bistrine u kojem shvatimo da će sve biti tu i kada se vratimo s primjerice trčanja, ali svaki glas razuma brzo utišamo s uvjerenjem da ćemo pogledati ”još samo jednu epizodu”. Nekoliko sati kasnije, u gluho doba noći, u cijelom kvartu gori samo naše svjetlo.
4. Poistovjećivanje
Iako od samog početka pomno pratimo sva zbivanja, otprilike nakon prve sezone imamo vlastitu viziju kako treba izgledati svaki sljedeći nastavak. Ovo je dio kada nastupa ”MOOOLIM?!” i ”NEE” u trenucima kada je taj drski redatelj pomislio da može priču kreirati na svoj način. Nerijetko se suosjeća s likovima i navija za dvojac koji bi činio savršen par, čak i kad se radi primjerice o Brookerovoj ”Black Mirror” gdje je u pitanju izvrsno djelo gdje je to zaista nebitno. Također, svjesni smo da se bliži kraj i nije nam svejedno. Da, ovo je potencijalno najjadnija faza. Grlimo jadnika do sebe da nam bude lakše.
5. Depresija
Potpuna dezorijentiranost u vremenu i prostoru i lagani očaj nastupaju po završetku posljednje epizode. Ne znate što ste radili sa svojim životom prije gledanja, a pogotovo što ćete sad kad je sve gotovo. Društvo i najbliži vas osuđuju, ali vas nije briga. Na sreću, ovaj period ne traje dugo i nakon kojeg dana apstinencijske krize spremni smo se vratiti u stvarnost. Ovo je bio, kunemo se, zadnji put.
