Istaknuto
21.06.2018.

"Katalonac" je naizgled neobavezna predstava koja će znalački nenametljivo, zakrivena smijehom, u gledatelju zatitrati neke mnogo dublje žice, vrlo aktualne u našem društvu.

20.06.2018.

Kolektiv emge prošle se godine na 14. Velesajmu kulture bavio pitanjem revitalizacije i prenamjene prostora zagrebačkih kinodvorana, u sklopu čega je nastala izložba "Kino 041 – pogled na prošlost i sadašnjost zagrebačkih kinodvorana". Izložba je ponovno postavljena na ovogodišnjem Design Districtu, što je bio povod za razgovor s Tenom Bakšaj, jednom od članica kolektiva.

Izvedbene umjetnosti

“Priče iz Bečke šume” (Gavella): Loš prikaz patrijarhalnog društva

21.12.2016. Tim HrvaćaninFoto: www.gavella.hr

“Homunkulus u cirkusu odgrizuje glave živim štakorima”. Otprilike tako glasi rečenica koju lik Siniše Ružića usputno izgovara u jednoj sceni predstave “Priče iz Bečke šume” kazališta Gavella, jasno aludirajući na Hinkemanna, naslovnog lika istoimene predstave ZKM-a. “Hinkemanna” i “Priče iz Bečke šume” povezuje zajednički redatelj – hvaljeni Igor Vuk Torbica – što navedeni citat čini najzabavnijim trenutkom inače monotone i dosadne Gavelline predstave koja sat i 50 minuta ne govori ni o čemu.

Teško je izbjeći usporedbu ZKM-ove prošlogodišnje uspješnice i Gavelline produkcije, premijerno odigrane 5. prosinca, i to iz više razloga. Obje predstave rađene su po djelima dramatičara njemačkog govornog područja iz razdoblja između dva svjetska rata čije drame govore o pojedincima koji se ne uspijevaju uklopiti u okvire nemoralnog i stigmatizirajućeg društva. “Hinkemann” Ernsta Tollera govori o integraciji ratnog invalida u poratno društvo, dok “Priče iz Bečke šume”, pučki komad Ödöna von Horvatha, portretira niske strasti i nesretne sudbine nižih društvenih slojeva uoči uspona fašizma u Austriji.

Torbica i dramaturginja Katarina Pejović napravili su odličan posao s predloškom Ernsta Tollera koji su pretvorili u aktualnu i kritički oštru alegoriju poratnog društva, obogaćenu brojnim glazbenim brojevima, referencama na suvremenu kulturu te, najvažnije, iznimno nadahnutim (i nagrađivanim) glumačkim izvedbama. Ništa od toga nisu ponudili u “Pričama iz Bečke šume”, osim što pred kraj predstave glumci izvode song Tomorrow belongs to me iz mjuzikla “Cabaret”. Odlična višeglasna izvedba kultne pjesme najuvjerljiviji je prizor predstave koja zapinje u tipiziranim glumačkim izvedbama i obiluje ogromnim pauzama koje ne doprinose dramskoj napetosti, već jedino sugeriraju redateljevu bezidejnost.

priče iz bečke šume

Foto: www.gavella.hr

Torbica se vjerno drži von Horvathovog predloška. Radnja “Priča iz Bečke šume” prati Marijanu (Nataša Janjić) i Alfreda (Igor Kovač), dvoje nezrelih, neobrazovanih i izgubljenih mladih osoba, posve nespremnih na zajednički život u koji su se upustili. On je kockar koji jedino zna zarađivati na konjskim utrkama, ona u životu nije vidjela ništa osim obiteljske trgovine igračaka i susjedne mesnice, čiji je vlasnik njen zaručnik Oskar (Filip Križan). Lakovjerna djevojka u samouvjerenom je Alfredu izmislila ideale koji su joj dali hrabrosti da napusti zaručnika i obiteljski dom u lažnoj nadi o boljem životu. Alfred, s druge strane, cijeli svoj život jednostavno bježi. U uvodnom prizoru otkrivamo da oduvijek bježi od obitelji, zatim mu je dosadila ljubavnica Valerija od koje je pobjegao Marijani, da bi nakon godinu dana ostavio Marijanu i vratio se u naručje Valeriji.

Od velikog broja likova u drami, u predstavi tek njih nekoliko ima nešto zanimljivo za pokazati. Osim Alfreda i Marijane, tu su Čarobnjak (Jelena Miholjević), Marijanina autoritativna majka (originalno u drami Čarobnjak je Marijanin otac) koja nikad nije znala što bi učinila sa svojom kćerkom, zatim Valerija (Nela Kocsis), koketna i borbena žena koja ne zna biti sama pa skače iz krila u krilo različitim muškarcima, mesar Oskar, otužni čovječuljak koji cijeli život pati zbog žena koje su ga napustile (smrt majke, Marijanin bijeg), student Erich (Nikola Baće) koji oslikava kako je nacistički režim uspio pridobiti prve sljedbenike, te Hierlingerov Ferdinand (Franjo Dijak), sitni kriminalac i lihvar koji režira Marijanin konačni pad. Sve su to likovi koji se istovremeno mogu činiti realni i nestvarni.

Nejasno je zašto je Torbica predstavu postavio tako da glumci neprestano stoje okrenuti licem prema publici pa tako u dijalozima ne govore jedni prema drugima, već prema gledateljima, iako se time ne dobiva dojam klasičnog rušenja četvrtog zida. Ako bi takvo rješenje, uz spomenute pauze u kojima glumci promatraju gledatelje, trebalo sugerirati kako je i publika dio tog nemoralnog i neodgovornog društva na sceni, čini mi se da poruka nije dovoljno uvjerljivo prenesena.

Foto: www.gavella.hr

Jedini veći dramaturški zahvat Torbice i Pejović bio je promjena spola Čarobnjaka. Kroz lik majke koja se odriče vlastite kćeri želi se istaknuti kako žene održavaju patrijarhalni društveni poredak i kada muškaraca više nema. Redatelj i dramaturginja malo su se poigrali i redoslijedom određenih dijaloga pa je tako nastala scena u kojoj se Marijana paralelno ispovijeda svećeniku (Sven Medvešek) te razgovara s barunicom za posao u njenom noćnom klubu (Ivana Roščić), dok je završna scena pretvorena u svojevrsni obiteljski talk-show koji moderira spomenuti Ferdinand Hierlinger.

U tome se prepoznaju daljnje sličnosti između “Hinkemanna” i “Priča iz Bečke šume”. U “Hinkemannu” je naslovni junak prikazan kao žrtva u sceni javnog sramoćenja u cirkusu, a u sličnoj se situaciji nalazi Marijana u završnoj sceni u noćnom klubu, kada je svi izruguju, osuđuju te ismijavaju. Drugi ambijent, ali ista poruka. S druge strane, lik barunice (Roščić) u potpunosti imitira majstora ceremonije (Ozren Grabarić) iz “Hinkemanna” pa tako oba lika groteskno i fizički agresivno intervjuiraju protagoniste za spomenute poslove u noćnom klubu/cirkusu, a zatim moderiraju te ključne scene poniženja glavnih junaka.

Osim karakterizacije likova, Torbica ponavlja i rješenje s paralelnim razgovorom. U “Hinkemannu” se paralelno vode razgovori dva ljubavna para, dok se u ovoj kombinaciji ispovjedi i perverznog intervjua za posao čak i nudi određena kritika društvenog (ne)morala. Izuzev toga, predstava se svela na to da u jednom trenutku svi ironično poviču “patrijarhat, a ne matrijarhat” te da nakon posljednje scene, Marijaninog poniženja u noćnom klubu, polemiziramo o tome kako je žena u patrijarhalno uređenom svijetu isključivo objekt podređen muškoj volji. U njenom slučaju to znači da će se vratiti starom životu, zaručniku Oskaru i obiteljskoj trgovini igračaka, no pritom ostaje bez prava glasa i odlučivanja. S druge strane, na isto će se vratiti Valerija, no njoj takvi odnosi posve odgovaraju. Iako se najčešće u kontekstu ove drame naglašava ljubavni trokut Oskar-Marijana-Alfred, u ovoj je predstavi zanimljiviji trokut Valerija-Alfred-Marijana, s posebnim naglaskom na suprotne karaktere Valerije i Marijane.

Foto: www.gavella.hr

Inače obećavajuća glumačka postava u ovoj je predstavi ispodprosječna. Nataši Janjić je ovo prva premijera u Gavelli od “Amadeusa” 2014. godine, no nije joj išla na ruku. Opet mora igrati naivnu djevojku zbunjenu životom i vlastitim željama, a u sličnim je ulogama gledamo već godinama. Jedini odmak od tih istih uloga i istih izvedbi bila je predstava “Fine mrtve djevojke”. Stoga je razumljiv njezin bijeg u film i televiziju posljednjih godina, gdje dobiva znatno raznolikije uloge. Nadam se da će jednog dana naići na kazališnog redatelja koji će joj htjeti ponuditi drugačiju ulogu i znati je voditi u radu pa da ćemo na naklonu vidjeti njeno zadovoljstvo vlastitom izvedbom, a ne neugodni grč u licu i pokretima.

U svakom slučaju, 18 glumaca u ovoj je predstavi nepotrebna brojka. Filip Šovagović je dio kulise u prizoru piknika, a u zadnjoj sceni izgovara tri rečenice kao voditelj konferanse koju uz njega ionako vodi barunica Roščić. Suvišno je to da Sven Medvešek izgovara tri rečenice kao svećenik, dok se Živko Anočić kao Mister pojavljuje u zadnjih 15 minuta predstave. Te je uloge mogao preuzeti jedan glumac, isto kao što je jedna osoba mogla utjeloviti Emmu (Tena Nemet Brankov) i Helenu (Anja Đurinović) koje nemaju nikakav utjecaj na radnju i ti su se likovi mogli i posve ukloniti. Nije jasan ni lik tetke (Barbara Nola) kojeg u drami, osim u sceni piknika, uopće nema, a ovdje je dobila nekakav poduži monolog u kojem bi mucava teta trebala biti kritična prema– zapravo nemam pojma o čemu ona govori, no da je nevjerojatno dosadno, apsolutno jest.

Od onih smislenih likova koji doprinose radnji, Ksenija Pajić stereotipno igra brižnu majku punu ljubavi i razumijevanja, no dobra je u tome. Isto se može reći za Pericu Martinović kao baku koja voli spletke. Razlika u fizičkom izgledu između Igora Kovača i Filipa Križana pogoduje “dvoboju” između muževnog Alfreda i žgoljavog Oskara. Dijak je ponovo dobio ulogu ljigavog lihvara, iako je ovdje nešto manje uvjerljiv nego u “Gospođi Bovary“. Najbolji u ansamblu su Siniša Ružić koji je zabavan kao pomalo luckasti Kapetan, zatim Nela Kocsis koja kao da ponavlja ulogu iz “Kolovoza u okrugu Osage” (i nju uvijek zadese iste uloge, kao i Janjić), no uvjerljiva je kao koketa koja voli flertati pa uspijeva šarmirati gledatelja, te Nikola Baće koji je kao licemjerni i frustrirani student napravio najcjelovitiju ulogu te najuspješnije pobjegao tipizaciji.

Foto: www.gavella.hr

Kostimografkinja Marita Ćopo odradila je dobar posao s hipsterskim suvremenim kostimima, posebice s retro kupaćim kostimima. Kao što je u “Hinkemannu” napravio pozornicu na pozornici, tako je scenograf Branko Hojnik i ovdje Gavellinu pozornicu nadogradio nakošenom konstrukcijom koja nema neki smisao, osim što se preko nje izvlači zelena podloga za livadu. Scenografiju nadopunjuju plastični zastori koji prostor zatvaraju kao staklenik, no osim što bi ih se moglo povezati s mesnicom, njihova uloga ostaje nejasna. Prvi red gledališta je također iskorišten kao prostor glumačke igre pa je to postao dom Alfredove majke i bake, koje uz to sjede u tom prvom redu tijekom cijele predstave, što je očajan pokušaj epskog teatra. Aleksandar Čavlek kreirao je nekoliko impresivnih svjetlosnih instalacija, no funkciju u radnji nemaju.

“Priče iz Bečke šume” predstava je koja će teško zainteresirati gledatelja, kako zbog uglavnom neuvjerljivih glumačkih izvedbi, tako zbog zaista spore radnje koja u više trenutaka naprosto potpuno zamre. U predstavi se nazire kritika patrijarhalnih društvenih odnosa i podređenosti (Marijana) odnosno ovisnosti (Valerija) ženskog roda o muškom, no potencijal dramskog predloška nije iskorišten. Čak ni nekoliko dobrih glumačkih kreacija te povremena duhovitost replika i scenskih zbivanja ne uspijevaju značajno popraviti dojam. Ako želite pogledati predstavu koja tematizira ravnopravnost spolova ili muško-ženske odnose, onda se u Gavelli radije uputite na “Gospođu Bovary”, ili u zagrebački HNK na “Ženu“.

(Visited 878 times, 20 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(31 votes, average: 2.742 out of 5)

Komentari