Recenzija – Courtney Barnett: Kako misli postaju pjesme
Ako ovaj tekst započnem s imenom Courtney Barnett, to vam ime vjerojatno neće ništa značiti. Iskreno, prije par tjedana nije niti meni, a ovaj tekst pišem da se to pod hitno promijeni. Australija je kontinent poznat po brutalnim pub vicevima, životinjama koje čovjeka mogu ubiti tek pogledom i zavidnoj rock glazbi. Ovaj kontinent rodna je zemlja odličnog Wolfmothera, popularne Tame Impale i uh… AC/DC – a od 20. ožujka ovim se velikanima pridružila i Courtney Barnett, odnosno album “Sometimes I Sit And Think, And Sometimes I Just Sit“.
Album je upravo onakav kakav očekujete od albuma ovakvog naziva – djetinjast, razigran i neozbiljan. Ovo su zapravo epiteti koji krase svaku pjesmu i svaki stih, a ako moram tražiti usporedbe s ovim albumom, nešto najbliže nalazim s također jednom kantautoricom – Kimyom Dawson. Ipak, Courtneyjina glazba znatno je bliža rock glazbi, a to vrište jaki gitarski riffovi i nekoliko briljantno ukomponiranih, besprijekornih solaža. Kad se takve gitare spoje s ovakvim, napola recitiranim, veselim, blesavim tekstom, nastane jedna prelijepa kombinacija koja se do sada rijetko mogla naći u rock glazbi.
Nazivi pjesama ovoga albuma također su, kao i sam naziv albuma, djetinjasti i razigrani, a takav je i tekst svake pjesme. Courtney pjeva o svemu i svačemu, od problema sa suprotnim spolom do mladenačke zbunjenosti i velikih dilema – otići ili ne otići na tulum. Nazivnik svih ovih pjesama je Mladost pisana velikim slovom. Iako se mladost u umjetnosti često uspoređuje s nezrelošću, ovdje je slučaj upravo suprotan jer iako su pjesme vesele, ipak su odlično složene i zamišljene. Očito se na albumu dosta razmišljalo, ukomponiravalo i radilo, ali ovo nikako nije toliko očito da bi ukralo barem i djelić one mladenačke zanesenosti.
Gitare su me posebno oduševile na albumu. Dok zapravo nisam očekivao nikakve značajnije gitarske riffove ili dionice, a kamoli solaže, ispada da je album prepun toga. Pjesme poput Nobody Cares If You Don’t Go To The Party, Aqua Profunda! i ,naravno, Pedestrian At Best pjesme su na kojima gitara nosi cijelu pjesmu i drži ih na mjestu. Značajnu ulogu gitara ima i u pjesmi Kim’s Caravan koja je, sa završnom pjesmom, znatno drugačija od ostatka albuma. Puno je sporija, tmurnija i tužnija i upravo je u kontrastu s ostatkom albuma. Dok mi veliki kontrasti na albumima u pravilu ne odgovaraju, ovaj mi je začudo sjeo na mjesto i pokazao da Courtney može, osim veselih pjesama, napraviti i ozbiljnu rock stvar.
Definitivni favorit s albuma je već prije spomenuta pjesma Pedestrian At Best koja je najbolji primjer odlične gitare, recitirano/pjevanog teksta i blesavih, neozbiljnih stihova. Rekao bih da je ova pjesma kruna Courtneyjinog uratka i zaslužuje status singla i spot koji je i dobila.
Svojim se albumom prvijencem Courtney Barnett pridružila zvijezdanom nebu australskog rocka i, kako je započela, izgleda da će tamo i ostati. Da ovo nisu tek nagađanja i trabunjanja potvrđuju i veoma dobri plasmani na stranim top ljestivaca. Bilo kako bilo, mladoj Australki smiješi se blistava budućnost ako svojim entuzijazmom, veseljem i euforijom nastavlja razveseljavati svijet kako je razveselila i mene.
