Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Glazba

Recenzija – ‘Perfect’ (Half Japanese): Umjetnost onoga kada te nije briga što drugi misle

14.02.2016. Tin ĐudajekFoto: facebook.com/halfjapaneseband

Half Japanese američki je bend podrijetlom iz Michigana koji svira sve. Od new wavea i eksperimentale preko indieja pa skroz do punk i pop rocka, nema žanra koji nisu svirali. Ovo ne treba čuditi budući da su, uz manje pauze, na sceni već više od četrdeset godina i da izdaju petnaesti studijski album po redu. Ovaj široki dijapazon žanrova koji se mogu zbrojiti kroz tih četiri desetljeća sviranja, spojen s nekonvencionalnim pristupom glazbi i lo-fi estetikom čini to da Half Japanese u jednom trenutku zvuče kao avangardni genijalci, a u drugom kao apsolutno sranje. No unatoč brojnim kritikama koje su kroz godine stizale na njihovu adresu, mastermind benda Jad Fair nastavio je svirati na raštimanoj gitari kako to radi već godinama, a Half Japanese nastavili su raditi glazbu koja naprosto udara konvencije u jaja. To nas dovodi do njihova posljednjeg albuma „Perfect.

Po svemu sudeći, „Perfect“ je najkonkretniji rad benda do sada. Ovo je prvi album na kojem su sve pjesme na jednakoj razini, na kojemu nema, ružno rečeno, ali tipičnih, prepoznatljivih polujapanskih oscilacija u kvaliteti pjesama. Sve su se stvari smjestile u istom žanru, iako čvrstog uporišta nakupina glazbe koja se našla na ovom izdanju nema, već sve pjesme kao da lebde nad svim mogućim podvrstama rocka, bezobrazno i nepredvidljivo uzimajući segmente svake od njih stapajući ih u jednu cjelinu. Znak je ovo da su Half Japanese sazrijeli jer su konačno uspjeli neobične, zanimljive, pjevne melodije ugurati u svoj moderni, nekonvencionalni način stvaranja glazbe pritom ne izlazeći iz tog, kako ga ja zovem, prostodušnog rocka.

Foto: facebook.com/halfjapaneseband

Foto: facebook.com/halfjapaneseband

Iz razloga što ne mogu detektirati žanr odlučio sam ovoj glazbi dati naziv prostodušni rock jer on po svemu to i jest, a njihovu umjetnost prije glazbe nazivao sam umjetnošću onoga kada te nije briga što drugi misle. Glazba je to koja će vas zavesti pjevnim solažama, nesvakidašnjom konstrukcijom i hrpom neobičnih zvukova. Kroz maglu svega ovoga ipak do jasnog izražaja dolazi spontanost i japancima svojstvena hrabrost koju smo još do jučer u njihovoj diskografiji prozivali imenima ludost i nespretnost. Ovaj album dokaz je kako sve veliko u početku nužno mora biti ludo te da se s malo te ludosti i hrabrosti može daleko dogurati. Nakon preslušanog albuma jako puno krhotina te kaotičnosti ostane zvoniti u uhu jer, ako ničime, „Perfect“ se može (i mora) pohvaliti rapsodijom iznimno zanimljivih, šarenih melodija uguranih u, naizgled, jedno jako neprijateljsko okruženje. Upravo u ovom segmentu prepoznajem hrabrost, a onda i smisao ovakve glazbe u njenoj najčišćoj formi.

Govorno – pjevni vokal Jada Faira također je nešto čemu nas je tisućljetna glazbena tradicija zaboravila podučiti, a opet, čini veliki i konstitutivni dio ovog studijskog izdanja. U velikoj mjeri cjelokupna me diskografija, ne samo zadnji album Half Japanesea, podsjeća na danas nešto popularnije i prihvaćenije Future Of The Left, odnosno prije njih Mclusky. Ipak, velika razlika koju vidim je to što Future Of The Left više inzistira na agresiji i ritmičkoj raznolikosti pjesama, a melodije su u njihovim glazbi znatno drugačije pozicionirane nego one Half Japanesea.

No bilo bi gotovo suludo reći da se utjecaj Half Japanesea ne osjeti u glazbi Future Of The Lefta i to je nešto od čega ne treba bježati i od čega se, na kraju krajeva, ne može pobjeći jer, ako baš nisu izmislili tu divnu mješavinu svih podvrsta rock glazbe, onda su je Half Japanese barem digli na nivo na kojem se ona dobila priliku brže razvijati i isticati. To je neminovno. Možda čak nije ni pretjerano reći da je ovaj bend sagradio pijedestal na kojem danas, između ostalih, sjede i Jack White i Foals i Blur, ali i još mnogi drugi velikani današnje moderne glazbe. Sve u svemu, vjerujem da su Half Japanese uvijek radili bezvremensku glazbu i to se nije uvijek moglo reći zbog pretjerane kvalitete njihovih uradaka, već zbog toga što se ni u jednom trenutku svoje karijere nisu mogli svrstati ni u jednu ladicu, a kamoli spojiti s vremenom i dominantnim glazbenim izričajem vremena. I to od sedamdesetih godina do danas. Half Japanese nikada nisu bili impresionirani vremenom, nego su uvijek oni bili ti koji su impresionirali vrijeme. Umjetnost onoga kada te nije briga što drugi misle.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari