Recenzija – “A Seat at the Table” (Solange): Ugodni razgovori o borbi i čaroliji malih stvari
Ukoliko ste jedan od sretnika koji za ovu posebnu personu nije saznao u kontekstu njene rodbine, razumijete da navedeno i nije toliko bitno. Mlada Solange jest sestra slavljene dive Queen B, međutim ovdje se ne radi o power-popu obojenim komercijalnim uspjehom. Ona je u svom izričaju jedinstvena i djeluje snažno, makar se činilo da je nemoguće iskočiti iz sjene svoje uspješne obitelji. To ovdje i nije cilj, jer tridesetogodišnja pjevačica ima potpunu i izuzetno toplu podršku sestre i majke Tine (koja ju je u mnogočemu inspirirala za ovaj snažni album).
Sjedalo za stolom daleko od ispraznosti
Solange nakon nakon tri godine pauze, i stare slave na hitovima kao što su Loosing You i Lovers at the Parking Lot izdaje svoj treći studijski album “A Seat at the Table”. Radi se o izrazito kvalitetnoj glazbenici koja uspijeva izmaći klasičnoj definiciji mainstreama, nalik onoj od izlizanih pop hitova glazbenih ljestvica koje nam siluju mozgove. S tim u skladu možda gubi pozornost mnogih ljubitelja kvalitetnih vokala u r’n’b-u, izravnih tekstova ali i zanimljivih kombinacija old schoola i modernije elektronike. No, ovo izdanje, kako nalažu brojne glazbene kritike ali i reakcije publike, već je doživjelo golem uspjeh i zasigurno će naći mjesto u brojnim listama pregleda ovogodišnjih albumskih izdanja.
Album se najbolje može opisati kao kvalitetno gradiran patchwork sačinjen od malih isječaka misli povezanih u veće cjeline hitovima koji iskreno progovaraju o konkretnim emocionalnim usponima i padovima vrlo poznatim svakoj ženi u svakodnevici. Upravo te središnje dijelove čine Weary, singl Cranes in the Sky, Don’t Touch my Hair i F.U.B.U..
Klasična himna svake povrijeđene žene postaje ujedno i jedna od najkvalitetnijih pjesama albuma – Cranes in The Sky. Ovaj singl divno opisuje kako je teško gurati dan po dan zgažen pod svom svojom snagom emocija koje nosimo u sebi. Tjeskoba i bijeg od iste u naizgled sretnom, razuzdanom životu, nešto je s čime se svi možemo poistovjetiti jer smo bar jednom u životu poželjeli da samo prespavamo bol.
I tried to drink it away / I tried to work it away / I slept it away… Sometimes I don’t wanna feel those metal clouds.
Konstantna borba između nesigurnosti i traženja unutarnje čarolije koje nosimo u sebi, na koju nas Solange podsjeća da je obgrlimo i pokažemo svijetu. Posebno za naglasiti na ovom albumu su kratke, razgovorne crtice, nalik citatima koji mekim prijelazima čine od albuma usustavljenu cjelinu. Radi se o šest Interlude-a u kojima Solange progovara o feminizmu, rasizmu, domu te snazi i ljepoti koju treba nalaziti u malim stvarima.
Baš kao što i ime nalaže, udobno se smjestite i sjednite za stol pun emotivnih priča i iskrenih ispovijesti ukalupljeni u cjelinu od 21 iskaza. Ne samo pjesama nego i nešto nalik ženskoj verziji ‘leptira’ Kendricka Lamara koji na trenutke podsjeća i na Banks. Ugodan vokal, igre sa suvremenim jazzom, r’n’b ritmovima i elektroničkim sekvencama i snažni tekstovi. Sve to čini ovaj album jedinstvenim i vrijednim „repeata“.
“A Seat at the Table” ima sve potrebno za uspjeh. Pa čak i ono čemu se pridaje mnogo pažnje u zadnje vrijeme, a to su suradnje s drugim poznatim imenima kao što su Sampha, Lil Wayne, Kelly Rowland, Kelela i drugima.
Solange nikada ne bi trebala biti definirana kao sestra Beyonce, samo ima tu sreću da potječe iz obitelji snažnih žena koja su u nju usadila sve najbolje da stvori ovaj izniman album koji ostavlja trag od samog prvog slušanja. “A Seat at the Table” već sada piše povijest top lista i opasno se približava mainstream publici. Ovo je album koji će se hvaliti, slušati i pamtiti.
