Istaknuto
06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

03.12.2017.

Gospođice iz Avignona smatraju se jednim od najvažnijih, ujedno i najkontroverznijih radova u umjetnosti 20. stoljeća. Povjesničari umjetnosti već se desetljećima bave misterioznim pogledima ženskih likova i njihovim revolucionarnim oblikovanjem kojemu su prethodile brojne Picassove skice i prepravke...

Glazba

Recenzija – “Sno sna” (Seine): Ekspresije bučnoga uma

30.11.2017. Monika BračevićFoto: "Sno sna" [cover]

Seine je započeo kao solo izričaj Ivana Ščapeca (Ivče) još u srednjoškolskim danima, da bi  mu se kasnije pridružila Tena Rak. Godine 2011. izbacili su svoj prvi album “2007-2009” kao kompilaciju pjesama nastalih u prvim godinama stvaralaštva. Nakon kraće pauze i jednog EP-a, Seine je u potpunosti ponovno zaživio nakon ugasle Vlaste Popić. Šteta za mnogima neprežaljenu Vlastu Popić, a s druge strane veoma dobro za Seine. Možda je ipak bilo vrijeme za novi projekt, a sudeći prema krajnjem produktu nisu pogriješili. Danas Seine djeluje kao trio u postavi Boško Mijušković (bas), Dimitrij Mekotanović (bubanj) i Ivan Ščapec (gitara, vokal). Na nastupima umjesto Boška (Škrtice, Straight Mickey and the Boyz) uskače Ivan Grobenski (Moskau, Buubblegum).

Albumom “Sno sna” prostire se romantično-mračna atmosfera. Zvukovni izraz mogao bi se opisati kao kombinacija (freak) folka, alternativnog i noise rocka. Skladbe uglavnom započinju akustično i smirujuće, da bi se postupno razvile u punokrvnu rock numeru s krakovima koji dotiču sve žanrove i podžanrove koje možete zamisliti – psihodeliju, punk, rock, blues itd. Većina pjesama odmah udara ravno u glavu, i tekstom i melodijom, a uz nagle promjene dinamike, koncentracija slušatelja se s lakoćom održava do samoga kraja.

Senzibilno agresivna ekspresija

Specifičnosti glazbe nadodaje i sam Ivčin vokal, odnosno njegova karakteristična boja glasa koja na momente zvuči i prenaglašeno, kao da karikira samoga sebe. Takav glas odlično odgovoara njegovoj senzibilno agresivnoj izvedbi pjesama, a posebnost izričaja ogleda se i u istovremenom balansiranju između razigranog i ozbiljnog.

Ako bih usporedila ovaj uradak s vizualnom umjetnošću, povukla bih paralelu ekspresionističke slike s nadrealnim elementima.  Osjeti se da su glazbom svi oni unutarnji nemiri i tjeskobe pojedinca napokon pronašli svoj svoj put prema van, dok se u stihovima ponegdje javljaju ti nadrealni snoviti motivi koji iskaču iz “podsvjesnog tkanja”. Pred očima mi se javlja nešto poput Munchovog Krika, ali ipak u veselijim tonovima s Dalijevim satovima koji se tope u pozadini.

Demo akustične verzije nekih pjesama bile su objavljene još prije dvije godine na albumu naziva “Skice” i zanimljivo je pratiti njihovu evoluciju. One sasvim dobro funkcioniraju same po sebi, ali uz nadodan bas, bubanj i pokoju distorziju dobili smo ispeglane melodije koje i dalje zvuče sirovo i nimalo preproducirano. Ritam sekcija je besprijekorna, a sirova energija iskače već iz albuma. Možete samo zamisliti kako li tek udara uživo s ruba pozornice.

“Sno sna” prikladno otvara pjesma Spavam te se odmah na početku ističe ritam sekcija koja koherentno nosi tu noise folk melodiju s glasno-tiho dinamikom. Svog je obavijena tumornom i teškom atmosferom, kao kad se boriš sa snom koji te neminovno savlada. Ko je možda i najbolji ogledni primjerak njihove glazbe, psihodeličnost koja spaja blues, punk i alternativni rock. Definitivni favorit uz već spomenutu Svog je Šilo koja se pak ističe svojim groovy basom i noise solažama.

Dok Privatno tijelo preispituje tanku granicu između pripadnosti i posesivnosti, Puška predstavlja svojevrsni antiratni rock blues. Ona zaigranost vs. ozbiljnost najviše se očituje u pjesmama  Bubamara, dječjom brojalicom za odrasle i Janko, koja je obrada tradicionalnog napjeva. Još se nisam odlučila jesu li mi te pjesme višak koji odudara od ostatka albuma ili pak genijalan zafrkantski dodatak.

Kritika čistog razuma ima lirički najzanimljivija rješenja (“Jer sve se može izmjeriti / na sve se može odgovoriti / osim zašto smo ovdje”) pa tako transcendentalni Kantov idealizam iz naslova završava hedonističkim zaključkom kako od zadovoljstva nema veće sreće. S druge strane album zatvara smirujuća balada Ljubav.

Za kraj mi ostaje zaključiti kako alternativna scena u nas, osim što zadnjih godina sve više buja, još uvijek ima za ponuditi nešto svježe, inovativno i drugačije za čuti. Seine je pravi primjer za to.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 4.143 out of 5)

Komentari