Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Film

Retropetak: Zašto volimo film (“Cinema Paradiso”, G. Tornatore)

24.03.2017. Marta BanFoto: facebook.com/CinemaParadisoMovie

Svaka umjetnost u svojoj biti predstavlja užitak. Užitak otkrivanja novih mogućnosti, užitak sagledavanja postojećeg iz novih kutova, užitak svjedočenja kreativnosti i inovativnosti. Na taj se doživljaj, naravno, nadovezuju drugi, često složeniji elementi, no esencija ljubavi prema umjetnosti, odnosno onaj razlog zašto joj se nakon prvih susreta vratimo, jest upravo užitak koji je uzrokovala. Činjenica da postoje svjetovi unutar ovog postojećeg koji se ravnaju prema vlastitim pravilima, a opet iz postojećeg proizlaze, razvija granice imaginacije koja možda nije neograničena, no svakako je veća od nas samih. Umjetnost nas nadograđuje.

Ovu teoriju recepcije umjetnosti možemo, vjerujem, primijeniti na svaki aspekt stvaralaštva, no ovog ćemo se puta fokusirati na filmsku umjetnost, tradiciju koja je unutar stotinjak godina uspjela unijeti sasvim nov i sveprisutan oblik stvaralaštva čiji raspon seže od eskapističke razonode do trajnih vrijednosti ljudskog stvaralaštva. Negdje u sredini ove ljestvice svoju je poziciju mudro zauzeo Giuseppe Tornatore kada nas je 1988. godine podsjetio zašto volimo filmove i kako smo ih uopće zavoljeli.

Foto: facebook.com/CinemaParadisoMovie

Život budućeg redatelja

Svoju najveću filmsku uspješnicu, Cinema Paradiso (tal. Nuovo Cinema Paradiso), talijanski redatelj smješta u sicilijanski gradić Giancaldo nakon Drugog svjetskog rata. Sliku djetinjstva u rodnom kraju uokviruje filmska sadašnjost u kojoj renomirani filmski redatelj Salvatore di Vita (Jacques Perrin), potaknut smrću svog prvog filmskog mentora Alfreda, prvi put nakon trideset godina razmišlja o svojoj prošlosti na Siciliji gdje se nakon odlaska u Rim nije nikad vratio. Njegova sjećanja kreću od rane dječačke dobi, kada nesretna majka čeka suprugov povratak s ruske bojišnice, a njegove dane ispunjava i obuzima Cinema Paradiso – lokalna kino dvorana i jedini izvor zabave stanovnika Giancalda. No za razliku od ostalih posjetitelja, Tota ne zanimaju samo filmovi već i način na koji se prikazuju. Stoga svakodnevno dojađuje lokalnom filmskom tehničaru Alfredu, zaduženom za projekciju filmova.

Cinema Paradiso priča je o njihovu prijateljstvu, o školi života koji je u osiromašenom sicilijanskom mjestu težak i besperspektivan, te o školi filma koji predstavlja bijeg od te oronule stvarnosti. Pa dok s jedne strane pratimo apologiju filmskoj umjetnosti i svim djelima koja su utjecala na budućeg redatelja (naime, često u filmu vidimo kadar ili dva projekcije klasika poput Der Blaue Engel, Casablanca, Dr. Jekyll and Mr. Hyde, It’s a Wonderful Life, Riso amaro i mnogih drugih), s druge strane svjedočimo propasti male otočne sredine nakon Drugog svjetskog rata.

Detalji koji čine cjelinu

Sve navedeno isprepleteno je nevjerojatnom karizmom Salvatorea Cascia koji glumi Tota u dječačkoj dobi i Phillipea Noireta u ulozi Alfreda. Glumački je dvojac možda najjači adut ovog filma. Njihova neposrednost i zaigranost kojom odišu doista je očaravajuća, a duh talijanskog juga odlično je sačuvan u njihovu govoru, gestama, naravi. Iskreni entuzijazam i ljubav prema filmu, na dosta konvencionalan, no provjereno uspješan način, pogađa gledatelja i njegove emocije.

Foto: facebook.com/CinemaParadisoMovie

Dirljivu (ali ne i patetičnu) priču koja nas tjera i na smijeh i na suze nadopunjuje glazbena pozadina velikog Ennia Morriconea koji je glatko i nježno sve povezao, primjerice vrlo jednostavno dočaravajući ponovni povratak u prošlost ponavljanjem iste, lijepe melodije čiji je očiti grand finale posljednja scena u filmu. Možemo reći da takvi detalji čine ovaj film posebnim: prikladna glazba, poseban pogled ili osmijeh, dobra replika. Sitnice koje zapravo to nisu jer zanose gledatelje i upravo zbog njih oni uživaju u filmu do posljednje scene. Tako Tornatore čuva onu esenciju užitka o kojoj smo ranije govorili. Naprosto, stvorio je dobar film zbog kojeg volimo filmove.

Zbog svega navedenog Cinema paradiso nije odjeknuo (s ponešto zakašnjenja) samo u Italiji, već i u ostatku svijeta. Osvojio je brojne nagrade među kojima se nalaze nagrade Oscar, Zlatni globus i BAFTA za najbolji strani film te Grand Prix iz Cannesa. Valja napomenuti kako se to odnosi za internacionalnu festivalsku verziju filma koja je skraćena čak za 51 minutu. Međutim, od 2002. godine dostupna je i proširena verzija koja traje 174 minute.

Komentari