novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Ziher bira 30 najboljih domaćih i regionalnih albuma 2015. – 1/2

Vrijeme čitanja: 11 minute

Proveli smo zadnji tjedan 2015. izlistavajući najboljih 50 stranih albuma, a sada je konačno došlo i vrijeme da (s malim kašnjenjem) predstavimo što nam je u proteklih godinu dana ponudila domaća scena, ali i regionalna. Tako smo se odlučili osvrnuti na neke od albuma koji su nam zapeli za uho te zbrojili glasove redakcije pa ih poredali od prvog do 30. mjesta.


30. Das Rage – “Das Rage”
Piše: Nikolina Lončar

das rageIako se prva asocijacija na Vukovar još uvijek prvenstveno veže uz ratna razaranja te se o muzičkoj sceni rijetko i govori, očito je u ovom gradu okruženje bilo povoljno i za nastanak odlične elektronske glazbe novog doba s ‘mračnjačkim štihom’. Konkretnije, radi se o dvojcu Das Rage. Ana Bučko za mikrofonom i synthovima te Zoran Filko za gitarom krajem su lipnja na svojoj Bandcamp stranici, nakon tri godine djelovanja, objavili album prvijenac, nazvan jednostavno po imenu njihovog benda. Kada bi krenuli u njegovu daljnju žanrovsku analizu, mogli bi reći da izdanje evocira upravo elektronsku glazbu osamdesetih, darkwave i synthpop. Slušajući sam uradak, jasno je da su Ana i Zoran pokazali ogroman potencijal na debiju, a u međuvremenu im se pridružila i nova lead vokalistica Andrijana Manojlović čiji ćemo glas na studijskim snimkama vjerojatno čuti tek u budućnosti, dok smo ga zasad imali prilike doživjeti na koncertima. Bitno je napomenuti da je izdanje, iako vođeno primjesama glazbene prošlosti, pomno zapakirano u moderno ruho, koje taman umjereno pleše između ‘underground’ zvuka i onoga koji bi se mogao svidjeti široj publici – bez ikakve štete samom sadržaju, naravno. (Recenzija)


29. PMG Kolektiv – “EXYou”
Piše: Ziher.hr

pmg kolektivAlbum „EXYou“ već vas svojim naslovom intuitivno vodi u osamdesete, a takav je i glazbeni ugođaj na cijelom izdanju. Plesno u neku prošlu dekadu, i to uz bonus obradu hita Idola pod imenom Retko te gledam so devojki. Makedonci će vas svojim stilom podsjetiti na neka luđa vremena, evocirati spotove s VHS kazeta, a DeLoreanom vas provesti kroz glazbeni vremeplov i na kraju vas teleportirati u diskoteku na rolšuama. I to bolje nego Marijan Ban i njegovo pozivanje na godine kada su stalno svirali i do zore lupali. Naime, „EXYou“ će vas zabaviti slično kao synthpop muzika Lollobrigide, okupirati vas kroz hommage minulom vremenu, dok će istovremeno predstavljati i blago ironičan osvrt na današnjicu i spomenuto razdoblje.


28. Halftones – “Damned Horses”
Piše: Jan Vukasović

halftonesPremda se na ovoj listi našlo podosta uspješnih fuzija različitih žanrova te cijelih albuma napravljenih u toj maniri, teško da se većina tih istih izdanja može nositi s “Damned Horses”, izdanjem benda Halftones čiju smo zanimljivu kombinaciju indieja, shoegazea, post-punka, new wavea te ostalih “mračnjačkih” žanrova tek nedavno otkrili i pritom ostali – oduševljeni. Numere na izdanju kreću se od agresivno plesnih, stvorenih za plesne podije mračnih klubova s dobrim glazbenim ukusom, pa sve do shoegazeasto, istovremeno bučnih i tmurnih pjesama. Post-punk očituje se u ritmovima i odličnim bas linijama te cjelokupnom osjećaju kao što je danas čest slučaj s bendovima koji eksperimentiraju s osamdesetima kao razdobljem za crpljenje inspiracije. Kako god bilo, Halftones su napravili odlično izdanje uspjevši ga lišiti svih tipičnih boljki jednog “regionalnog” benda, a mi strpljivo čekamo čime će nas još iznenaditi. Definitivno bend na koji treba obraćati pozornost u sljedećim mjesecima/godinama.


27. ESC Life – “Access All Areas”
Piše: Hrvoje Knežević

esc lifeAlbum prvijenac benda ESC Life, pod imenom „Access All Areas“, izašao je 20. travnja te je priznat od strane raznih recenzenata i fanova matičnih sastava njegovih članova (ST!llness, Man Zero, Hemendex, Umor). U kratkom roku, od 2013. godine do danas, bend je prevalio put od underground sastava do afirmiranog benda koji je veću medijsku pozornost zadobio kao prateći bend Granta Harta, suosnivača kultnog benda Hüsker Dü.

Album je poput lakog štiva s elementima iznenađenja; već prvim slušanjem dolazi do déjà vu efekta, odnosno, stvara se dojam kao da su vam pjesme poznate od prije: intuitivne su te zrače smirenošću i pozitivnom energijom. Struktura samih pjesama je jednostavna, riffovi su na momente melankolični, no većinom plesni, ukrašeni bubnjarskom podlogom koja diktira intenzitet pjesme, a „layerani“ vokali dodaju na prostornosti, moglo bi se reći i na sanjivosti pojedinih refrena. U suradnji s izvođačem i producentom Markom Mrakovčićem, koji je zaslužan za zvuk finalnog produkta, sam album dobiva unikatan retro prizvuk ’90s alternative koji vjerno dočarava ambijent koji je ESC Life kanio postići. (Recenzija)


26. Wolfram – „Music Of The Heathen“
Piše: Jan Vukasović

wolframInovacija je nešto što se na žalost vrlo rijetko vidi na našim prostorima, uvijek prisutna u tragovima i više-manje ograničena na određen krug ljudi. Upravo se tom krugu Wolfram može bez imalo susprezanja pridružiti budući da je njihovo ovogodišnje izdanje, „Music Of The Heathen“, vrlo kvalitetno i inovativno. Miješajući stoner uz elemente sludgea s trip hopom uspjeli su pronaći svoj zvuk. Ponekad vrlo energični, a nekad dovoljno spori da prijeđu u onu kategoriju u kojoj repeticija postiže svoj hipnotički utjecaj, odličan su primjer uspješnog spajanja žanrova koji danas i nisu toliko aktualni (izuzev stonera koji je postao javna sprdnja).

Mračna atmosfera prevladava cijelim izdanjem, no na nimalo patetičan ili već isproban način. Premda su pjesme na izdanju dosta različite kada ih se sluša pojedinačno, tvore koherentnu cijelinu i samim time povećavaju kvalitetu izdanja i osim užitka pri slušanju, postavlja se pitanje što je sljedeće za ovaj bend? U kojem god smjeru da su krenuli na pojedinačnim numerama, uspjeli su sve povezati i uvesti slušatelja u svoju gotovo distopijsku atmosferu, barem sonično, ne nužno i lirički. Osim izvrsnog, teškim bas synthom podebljanog Babel, izdvaja se i singl A Different Kind Of Sleep na kojem im je pripomogla kantautorica Dojo, a oba smo izvođača nedavno mogli čuti i u Vintageu kada su s kolegama iz benda Ti pokazali da osim Repetitora i ostalih nešto eksponiranijih bendova, Srbija itekako ima raznoliku i zanimljivu scenu.


25. Side Project – “Things Which No One Else Should Know About”
Piše: Tin Đudajek

side projectSide Project još je jedan od novijih bendova koji su oduševili u protekloj godini. Ovaj projekt sada čine više ljudi (gitara, bas, bubanj), ali je važno reći kako je Side Project zapravo počeo kao vokalni duet Luke Vidovića i Anje Pape. Ovo su dvoje zato i dalje mastermindi iza Side Projecta i potpisuju cjelokupnu glazbu s prvijenca “Things Which No One Else Should Know About”. Glazba uvelike podsjeća na mješavinu The xx-a, Depeche Modea ili, po meni, Editorsa, a od svakoga od ovih bendova uzet je po jedan, možda najbolji dio. Glazba je na albumu minimalistička, odnosno stavljena u drugi plan, a u fokusu su vokali što je i očekivano ne samo od benda koji je počeo kao vokalni duet, već i od benda koji svira glazbu po uzoru na nabrojane sastave.


24. Orvel – “Dani”
Piše: Tin Đudajek

orvel daniOrvel je mladi zagrebački bend koji je 6. studenog objavio svoj debitantski studijski album “Dani”, indie rock prvijenac koji također u sebi sadrži i plesnije ritmove synthpopa. Nostalgija nas u nekim trenucima čak i povlači k ex-yu rocku, ali glavne uzore i temelje ima upravo u indie rocku i možda nešto sitno u post punku, ponajviše zbog ritmova. Glazba je tečna i slušatelja lako uvodi u priču i ideju cjelokupnog uratka. Moram pohvaliti i vokal koji nije jedan od onih koji dobro zvuče samo na snimci, ali i rijetke lijepe dijelove na bas gitari kao onaj na stvari Ovo Nije Zapad. Po meni, definitivno je riječ o jednom od boljih diskografskih uradaka godine, ali i jednom bendu koji ću s veseljem pratiti u budućnosti jer me zanima kojim će putem krenuti. (Recenzija)


23. Monox – “Perception Changes”
Piše: Luka Sinković

monoxVrlo se rijetko događa da neki naš metal bend iskače iz mediokriteta. Ima kod nas i dobrih bendova čije ćete koncerte posjetiti jer vam sviraju poznanici, jer želite podržati scenu, štogod, međutim rijetko kojeg ćete ići pogledati zbog iskrenog uživanja u glazbi i iskrenosti nastupa. Meni se to ove godine dogodilo jedino na koncertu Monoxa. Album je isto tako nešto prekrasno – ne pričamo ovdje o brutalnom metal albumu, pričamo o nekakvom srednjem tempu, ponekad čak i sporom, ali ritmovi i riffovi su dozlaboga progresivni. Čuo sam da padaju i usporedbe s Gojirom, što je ogroman epitet bendu s jednim albumom. Također, imaju vrlo ambiciozan projekt s trilogijom spotova, čiji završetak još očekujemo. Ono u što ćete se stvarno zaljubiti jest lirika i vokalna ekspresija vokala Tonka Vukonića – ima ono nešto, karizmu i emociju.


22. Bright On Red – “Putting Some Distance Between”
Piše: Ziher.hr

bright on redPrljave gitarske dionice, zanosni elektronički beatovi i impresivan vokal pjevačice Ane Miličević glavne su odlike ovog dirty pop izdanja. Riječ je o debitantskom uradku kojem je prethodio EP „Whatever Your Mind“, no tek su na punokrvnom albumu članovi Bright On Red pokazali što znaju i umiju. „Putting Some Distance Between“ odličan je materijal za kasne noćne sate, bilo to u kućnoj atmosferi uz eterične svijeće ili pak na nekoj zadimljenoj klupskoj večeri uz čašu dobrog pića. Iako je tmuran i senzualan ugođaj ono što se prostire kroz svih deset skladbi, valja istaknuti kako odslušano na momente zvuči kao da je netko spojio glazbu Kosheen i Florence & The Machine sa suvremenim indie utjecajima, a zatim kreće nekim sasvim suprotnim putanjama − kao što je slučaj s potencijalnim hitićem i pop baladom Don’t Want Anything koja bi se pri refrenu komotno mogla svrstati u opus Cardigansa. Ipak, ima tu i žustrijih dionica koje reminisciraju grunge riffove, ali i mračan synthpop osamdesetih pa je nešto teže soritrati ovaj uradak po žanrovskim kutijama. No sve u svemu, veoma intrigantan i dobar materijal vrijedan preslušavanja. A bilo bi dobro da ga ponekad čujemo i na radiju.


21. Kawasaki 3p – “Goli zbog pasa”
Piše: Anja Nežić

k3pTrinaest pjesama koliko ih broji ovaj album nemala je brojka za današnje načine i običaje (mnogi bi tu količinu izdali u dva dijela). Na albumu ne dobivamo neki novi Kawasaki 3p, već onaj isti beskompromisni, žestoki, zafrkantsko-ozbiljni zagrebački bend s više no dvadesetogodišnjim stažem. Dobivamo i mješavinu raznih žanrova, jako kvalitetnu produkciju, ali i tekstove koji variraju od zanemarivih i neinventivnih do vrlo lukavo-duhovitih pa i prostih. Ne dobivamo nužno nešto spektakularno ili revolucionarno, ali dobivamo drugačije i zanimljivo. Svakako, može se reći da je album izuzetno dobrodošao i nadamo se kako će Tomfa i ekipa na sljedećem studijskom izdanju (koje ne želimo čekati šest godina) pokazati ipak i nešto više nego na ovome. Dotad ćemo svi skakutati na ove i starije pjesme i derati se baš onako kako nas je naučio Kawasaki 3p. (Recenzija)


20. Žen – “Jantar”
Piše: Marta Lučić

zen jantarPrvo slušanje dugo očekivanog Jantara, koji je izišao još krajem kolovoza, u sebi je nosilo težinu bolne ljepote. Zašto bolne? Zvuk Žena odlutao je s prvotne mekoće predstavljenje na izvrsnom prvijencu “I onda je sve počelo” na vrlo intenzivnu ‘rokačinu’. Što bi značilo duga energična post rock zavođenja, napucane bubnjeve (recimo da je dobar primjer Igra protona, elektrona i neutrona) uz emancipirane tekstove koji se ne skrivaju, nego tiho vrište sve ono što žele reći, radilo se tu o ljubavi, ravnopravnosti ili skladu prirode i čovjeka. Trebalo je vrijeme učiniti svoje. Trebao je proći taj izvjesni broj slušanja i trebala je doći i proći jesen da shvatim novi Žen. Album “Jantar” u sebi nosi sve ono što Žen jest, samo u nešto energičnijem izdanju i dalje obojen math rock gitarama i nešto mekšim synthevima, sve to uz dobro osmišljene i ukomponirane nove animacije koje se mogu doživjeti na koncertima, ipak se radi o audio-vizualnom bendu. Kako su same izvođačice jednom prilikom tumačile značenje Jantara, radi se o amorfnom električno negativnom mineralu koji u ovom slučaju sakuplja sjećanja i slike ovjekovječene u osam divnih numera. Radilo se o osvješćivanju hrvatske mitologije i divnih nam, dijakritičkih znakova (Slavenska bajka) ili bezvremenskoj posveti (favorit Slava Raškaj), album predstavlja sjetnu šetnju kroz duboku prošlost uz zazive buđenju svježih emocija u budućnosti.


19. F5 – “Organik”
Piše: Jan Vukasović

f5 organikU bookletu izdanja, dečki i cura iz benda potrudili su se naglasiti kako je sve snimano uživo i da je namjerno ostavljen šum magnetofonske trake te da nije korišten zloglasni auto-tune. Ono što me se najviše dojmilo zapravo kod tog malog tekstića jest tolika želja da se ljudima objasni poanta ovog benda i ovog albuma, a to je prava i “organska” glazba kada je iste sve manje. Jednako kako je vinil vraćen u “modu”, tako se danas vraćaju i stariji načini snimanja na vintage instrumentima čisto iz potrebe da se glazba odmakne od svojevrsne digitalne “hladnoće” koju donosi moderna tehnologija.

Ono što su F5 uspjeli učiniti je zaista hvalevrijedno, napravili su album prvijenac za kojeg vjerojatno ne biste ni znali da je iz Hrvatske. Sviraju spoj rocka, soula, reggaea, funka i popa, a kombinacija iskustva i mladih nada jest također nešto što je pripomoglo perspektivnom bendu da postigne nešto više od povremene svirke u jednom od zagrebačkih klubova. Suvremen zvuk s retro primjesama, ovaj je album glazba za moderna vremena uz jasno balansiranje starijih utjecaja koje, na kraju krajeva, odlično funkcionira – ovaj album nije zafrkancija. Za naše prostore, a i puno šire, radi se o jednom ozbiljnom i vrhunskom uratku s pravim potencijalom za puštanje na radiju te nastavak (nadajmo se) uspješne karijere. (Recenzija)


18. Sassja – “Taktički praktično”
Piše: Inga Đudik

sassjaU 13 pjesama, koliko ih album broji, našlo se poprilično mjesta za eksperimentiranje s različitim žanrovima i temama, a to je upravo ono što je Sassja i učinila. Prava riječ za opisivanje ovog albuma jest razigran – mješavina opuštenog flowa reggaea i naglašenih beatova dubstepa dala je Sassji poseban pečat koji, usuđujem se reći, nema nitko na ovim prostorima, a raznolikošću i aktualnošću tema pokazala je (i dokazala) svoju sposobnost kao tekstopisca.

Iako je već duže vremena na sceni, ovo joj je prvi album nakon nekoliko izbačenih singlova, a ako joj ovo ne osigura trajno mjesto, zbilja ne znam što će. Ako nastavi snimati, naravno. Ovaj je album još jedan biser na alternativnoj sceni; na estradu neće dospjeti, što čisto sumnjam da je i cilj. Možda zvuči pretenciozno, ali ovakva se vrsta glazbe ne radi za svačije uši, ali redovnu publiku će uvijek imati. Možemo se samo nadati da će se nastaviti igrati sa žanrovima i pokazati koliko dobra može biti. Jer, sestra definitivno zna znanje. (Recenzija)


17. Stray Dogg – “Come Along Wind”
Piše: Ziher.hr

stray dogg

Kada se gleda artwork izdanja kojeg potpisuje srpski umjetnik Davor Gromilović, ne može se izbjeći asocijacija s dijelima slavnih slikara sjevernoeuropske renesanse, kao što su Hieronymus Bosch te Pieter Brueghel stariji zbog uporabe maštovitog i bogatog prikaza punog simbola. Iako se krilatica „ne sudi knjigu po omotu“ može prenijeti na način „ne sudi album po coveru“, ova se usporedba ovdje spominje kako bi se izvukla poveznica s prvim albumom planetarno popularnih Fleet Foxesa čiji omot krasi upravo masterpiece potonjeg nizozemskog slikara. I dok su Fleet Foxes u mirovanju, a njihov bivši bubnjar Joshua Tillman stvara čudesa na svoju ruku, kantautor Dušan Strajnić aka Dukat Stray ovog je puta okupio bend i snimio novi album „Come Along Wind“ te je tako njegov opus doživio sasvim novu razinu, obogaćen dionicama raznih instrumenata, pa čak i toplinom aranžmana podsjećajući na stvaralaštvo Robina Pecknolda i ekipe. Ipak, ono što čujemo na albumu Stray Dogga nešto je čeznutljivijeg pečata od opusa spomenutog benda, i inspiraciju crpi između ostalog i u sličnim muzama koje su zazivali Elliott Smith, Nick Drake i stariji kantautori sličnog izričaja: čeznutljivosti, sjeti, nostalgiji i tuzi. Odlično štivo za grijanje u dekici za ove hladne dane.


16. Otrovna Kristina – “Otrovna Kristina”
Piše: Luka Sinković

otrovna kristinaPostoje persone u glazbi čiji bilo koji projekt u najmanju ruku ne može biti loš. Sličan je slučaj i s Otrovnom Kristinom Nike Potočnjaka, inače poznatijeg po svom radu s ranijim projektima, Seven That Spells i Jastreb, čija nova izdanja očekujemo sljedeće godine. Otrovnu Kristinu bi najlakše bilo opisati kao još jedan pokušaj oživljavanja rocka sedamdesetih kroz ni manje ni više sprdanje s rockom koji je bio aktualan na ex-yu prostorima – jer postoji li gora glazba od turbofolka Bijelog Dugmeta? Opis je svakako apsurdan, no poslušate li zapravo prilično jednostavnu liriku, shvatit ćete alegoriju na apokalipsu, poroke i dobar seks – što je samo po sebi, bez glazbenog dijela, sprdanje s kvazi-ozbiljnim problemima kojima se bavila naša regionalna glazba onoga doba. Ono što je ovdje prekrasno jest upravo glazba, no ne u intenzitetu koji bi od Potočnjaka inače očekivali. Najbolje stvari ostaju one koje su izašle prije samog albuma, a najveći hit upravo Poljubi me u treće oko. Shvatiti ovo kao revival album ili album pukog sprdanja bilo bi vrlo glupo – isto koliko i shvatiti ga vrlo ozbiljno. Ljubav je bol.


1    |   2

Be social

Komentari