Ziherov glazbeni lonac – Mixed Up Mary: ‘Pjesme nastaju između doručka i ručka, stihovanjem na vešmašini, uspavljujući dijete, a nekada i namjerno’

Mixed Up Mary bend je u kojem kreativnu osnovu čine Ana i Konrad Lovrenčić. Dok Ana pjeva, a Konrad svira bas gitaru, bend čine i Erol Zajnilović na gitari, Daniel Kadijević za bubnjem i Davor Zanoški na klavijaturama. Bend djeluje već nekoliko godina, a do sada su snimili i izdali jedan EP ‘Rano Je Za Sutra‘ koji uključuje pet pjesama. Kako kažu, uskoro se sprema i drugo izdanje, a o tome i svemu što morate znati o Mixed Up Mary reći će vam upravo Ana i Konrad. No prvo najvažnije stvari:

Jeste li vi brat i sestra?

ANA: Koni je inače trostruki brat, a ja sam jednostruka sestra, ali drugim ljudima. Dakle, jedno drugome nismo brat i sestra. Mi smo muž i žena.

KONI: Lijepo si to objasnila, brate ženo.

Recite nam nešto o počecima benda. Kada je sve počelo i iz kojeg razloga?

ANA: Ovo je brak iz interesa koji je sklopljen zato što sam ja pisala pjesme i skladala i trebala nekoga tko će to sve isproducirati, a Konrad je našao nekog tko će znati napisati pjesmu. Do suradnje je došlo u dnevnoj sobi. Koni je improvizirao na basu, a ja sam osvanula s pjesmom. Onda su pjesme počele nastajati same – između doručka i ručka, stihovanjem na vešmašini u dva ujutro, uspavljujući dijete, a nekad i namjerno. 🙂 Tu gdje ja donesem tekst i melodiju te otpjevam, moj dio posla uglavnom stane, a Koniju ostaju pune ruke posla – da odsvira sve instrumente, da osjeti „što sam ja ono mislila“ i zajednički ih aranžiramo. Za taj specifičan zvuk Mixed up Mary zaslužan je najvećim dijelom Koni. Onda se našlo još nekoliko prijatelja glazbenika koji su povjerovali u tu našu priču i poželjeli nam se priključiti i strmoglaviti se s nama u ovaj ponor, ili beskraj, vrijeme će pokazati. Osim glazbenika, okupili smo čitav team prijatelja kreativaca čiji rad jako cijenimo – grafičke dizajnere, modne dizajnere, fotografe i snimatelje…

KONI: Ja bih još dodao da su pjesme nastale prije bilo kakve priče o bendu. U početku bijaše pjesma. 🙂 Oboje smo se glazbom bavili davno prije nego što smo se upoznali. Meni se sviđa što smo glazbeno potpuno različiti. Ana više naginje jazzu, dok ja vučem grunge i metal korijene, a volim i elektroniku. Etno nam je, recimo, oboma drag. Tako neki rif na gitari, koji u momentu nastajanja zamišljam kao neki Queens of the Stone Age đir, nakon Anine intervencije završi kao down tempo clean rif u konačnici. Ne kalkuliramo s pjesmama nego radimo ono što nas zadovoljava.

Ime je preuzeto od dječje emisije Mixed Up Mary, ako se ne varam. Zašto baš od te emisije i zašto baš od dječje emisije? Postoji li neki poseban razlog ili vam se ime jednostavno dopalo?

ANA: Da, ime je preuzeto iz crtića. Mixed up Mary je naopaka djevojčica koja stvari radi na svoj način, svijet kroji po svojoj mjeri i u svemu tome jako uživa unatoč prijekorima onih koji „znaju“ kako stvari moraju izgledati, ali se u svemu ne zabavljaju toliko. Mislim da sam se u velikoj mjeri poistovjetila s njom.

Svaki član benda ima i još bendova sa strane; neki manje, neki više. Možete li nabrojiti samo neke i reći kako uopće nalazite vremena za probe uz taj natrpani raspored?

ANA: Vidim da ste predvidjeli dosta mjesta za ovaj intervju, ali „tražili ste, pogledajte“: Konrad svira u Elementalu, Kriesu, Toboganu, Erol Zejnilović u Elementalu, ABOPU Kriesu i Pridjevima, Davor Zanoški u Elementalu (uočavate li negdje ponavljanje paterna?), Daniel Kadijević svira s Luce, Take Six Jazz Band, s Antom Cashom, Nellcote, ja imam dva dua – Jazz natašte i Small change, te kvartet Međujazzje. Google kalendar uvelike pomaže u organizaciji.

KONI: Dobra organizacija je glavni faktor da bi se nešto napravilo. Još nam se, nasreću, nije dogodilo da nešto bitno nismo mogli izvesti. Sviramo u dosta bendova i uključeno je puno ljudi, tako da je Google kalendar zajednički rebus koji rješavamo svi zajedno. Kada se nabroje bendovi u kojima sve sviramo, to izgleda puno, no sve dolazi u fazama. Ako je jedan bend u fazi snimanja, termini se znaju dovoljno unaprijed da se mogu raditi probe s drugim. Sve se može kad se hoće.

Ljeto je ful blizu i festivali samo što nisu počeli. Postoje li neki radni planovi za ljeto ili ćete ljeto ipak iskoristiti za odmor? Svirate li na nekom festivalu?

ANA: Ljetni „praznici“ su najmanje prazni i najradniji dio godine. Jedva čekamo da prođe ljeto da se odmorimo. Ma zapravo jako uživamo.

KONI: Preko ljeta ćemo se izmjestiti negdje bliže moru, no to ne znači da ćemo samo ležati na plaži. Srećom, sve za napraviti pjesmu stane u ruksak. S obzirom na to da se bavimo poslom koji volimo, i na odmoru radimo stvari vezane za bend. S drugim bendovima imam dosta angažmana ovog ljeta, ali dogovaranje svirki je igra bez granica, tako da se možda i pojavimo na kojem festivalu. Za sada znamo da ćemo svirati na Summer Yem festivalu u Zagrebu, a ostalo ćemo popunjavati po putu. Osim toga, 5. svibnja sviramo kao predgrupa Voland Le Matu u Tvornici Kulture.

Budući da ste vas dvoje kreativna osnova benda, radite li pjesme kod kuće pa ih nosite na probu ili pjesme nastaju na probi?

KONI: Uglavnom nas dvoje složimo okvirnu ideju i „nabacamo“ sve što nam je na pameti u laptop. Čini mi se da je to najbrži način da se ideja prezentira bendu i da se na prvo slušanje može odrediti smjer ili ako hoćete, boja pjesme. Na probi s bendom svatko da svoj pečat i to daje najbolje rezultate. Sve prijedloge treba saslušati i sve ideje probati. Mislim da je i svima u bendu tako ugodno raditi jer se jako brzo uskladimo i idemo dalje. Neke su pjesme nastale iz jammanja na probi. Sve snimamo, makar samo mobitelom, samo da nam ne izvjetri iz glave neki dobar giff, groove ili sound.

„Rano je za sutra“ izašao je prošle godine u lipnju. Očekuje li nas uskoro i novo izdanje?

ANA: Za početak nas očekuje ljeto, u kojem ćemo kao hobotnica pustiti krakove i razmiliti se uokolo sa svim bendovima koje imamo jer se ljeti vrlo intenzivno svira. Što se tiče materijala za novi EP, ima ga napretek, pa ga sada malo razvrstavamo, neke stvari rearanžiramo, a izdat ćemo kada budemo doista zadovoljni sa snimljenim.

KONI: Amen 🙂

Što se tiče tekstova, svaki je jedna posebna priča. Tko je zadužen za pisanje tekstova i otkuda inspiracija?

ANA: Tekstove pišem ja. Pitanje inspiracije je inače najgore pitanje koje se uporno postavlja umjetnicima. Neodgovorivo je. Ali najbliži odgovor je: drama. Kad sve teče glatko i predvidivo, malotko to ima potrebu zabilježiti. Ja svakako nemam. Ali svaka drama, prepreka, sukob jednostavno počne izazivati to ključanje u želucu, ili ako hoćete, u solarnom pleksusu, koje mora van. Zato često kažemo da smo pjesmu izbacili iz sebe, da smo je porodili, ja imam gadan izraz za to: povratila sam pjesmu. Znam, ružno zvuči, ali to je zaista blizu tom osjećaju. Nisu to leptirići u želucu koji te tjeraju da pišeš nježne riječi – to su muke, tjeskobe na tom tankom rubu gdje nastaju pjesme a slabe proguta mrak, i to moraš izbaciti iz sebe da sačuvaš razum. I kada je napišeš, opet si lak i normalan. Ali već ti nedostaje taj osjećaj i proces oslobađanja.

KONI: Anina mašta može svašta.

Hoće li Leda uskoro postati menadžer?

ANA: Ne pokazuje osobit interes za takvo što. Ona je iznimno talentirano dijete u koje je scena urasla i dajemo joj priliku da je što šire osjeti, ali sve je stvar njezinog izbora. Možda sve proba i izgubi interes. Ako jednog dana odluči biti automehaničar, i u tome ćemo je podržati.

KONI: Pa, odrasta s nama glazbenicima i mislim da je to veliki plus jer je u bavljenju glazbom, ne samo sviranjem, jako širok spektar poslova koje treba obavljati. Zna što se događa na probama, zna što se radi u studiju, zna zašto nismo doma noć koju smo na koncertu… Jednog dana će znati čime bi se i ona bavila u životu, a možda baš odabere biti menadžer, iako se već sada pokazala kao dobar back vocal 🙂

Osim svih drugih bendova i aktivnosti, Ana ti vodiš i radionicu sa svojom kćerkicom Ledom. Možeš nam reći nešto više o tome?

ANA: Leda i ja vodimo glazbenu igraonicu za predškolce pod nazivom „Anina glazbaonica“. Riječ je jedinstvenom, dakle autorskom, programu koji sam na osnovi vlastitog iskustva pripremala i uobličavala godinama, a osim autorskih vježbica i pjesmica, uključuje i Montesorri metodu i Rainbow metodu, kojom pomoću boja djecu učimo notama. Nije šala kada kažeš da je Leda suvoditeljica. Ona je posrednik i poveznica između djece i odraslih. Ona je njihove dobi, neposredna je i izvrstan je animator. Proučavajući nju od njezina trećeg mjeseca, kada je počela imitirati zvukove, napravila sam velik dio programa. Doznala sam jedno: da podcjenjujemo mogućnosti djece i da im moramo ponuditi da bismo doznali koliko mogu primiti. Oni su kao spužve – u kakvu ih okolinu staviš, to upijaju. Pa ako im doista želimo bolju budućnost i pitomiju okolinu, ponudimo im kvalitetu – počnimo s obrazovanjem i umjetnošću.