Istaknuto
13.11.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Borba za singl tjedna može početi jer donosimo novu rundu glazbenih noviteta za koje možete glasati te nekoliko stranih preporuka za slušanje.

09.11.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Fraktura, kao i svake godine, donosi zanimljive naslove od kojih se mnogi nađu na našim policama.

Intervju

Bloomsday: “Spominjali su nas The Guardian, LA Times i BBC u svom dokumentarcu o Joyceu, to je pravi feedback”

07.06.2019. Zrinka Kunić
Vrijeme čitanja: 8 minute

Ako ste ovih dana u Puli, na svakom koraku zaskočit će vas James Joyce. Da, počinje Bloomsday – sasvim drugačiji festival koji nije rezerviran samo za ljubitelje čitanja. Kroz dva dana Pulom će vladati knjige, ples, glazba i radionice; savršena prilika za vikend na moru prožet odličnim sadržajem!

Ovo, 9. izdanje Bloomsdaya posvećeno je Joyceovoj kćeri Luciji, a zatvorit će ga Nellcote nastupom u subotu u cafeu Uliks. Posjeli smo organizatora i začetnika Igora Jurilja i Franju Opačka da nam ispričaju sve o Bloomsdayu. Nakon što pročitate intervju, sjednite u auto, spustite prozore i pravac Pula!

Bloomsday će uskoro napuniti desetljeće, ove godine održava se 9. izdanje. Sada, s toliko “utakmica u nogama”, kako gledate na početke?

Franjo: Ja igram za ovu momčad tek treću godinu, ali odlučio sam ući u igru u dobrom trenutku. Čuo sam puno nostalgičnih priča o počecima, o mukama i uspjesima, ali drago mi je da sam aktivan.

Igor: Gledamo kao na vremeplov, dakako. Od studentske ideje obilježavanja najdražeg nam pisca na anglistici, do međunarodnog boutique festivala do čega nismo ni slutili doći s obzirom na tadašnje okolnosti. Hrpa malih štrebera vrlo je odlučila napraviti festivalčić koji je održao svoje obećanje s prvog izdanja – neprofitan karakter zbog čega smo i sada besplatni, a rastemo upravo zbog iskrenosti kojom pristupamo i koja onda magnetički privlači neke nove kreativce iz ljeta u ljeto.

Pula je, između ostalog, svoju turističku popularnost stekla i na činjenici da je James Joyce neko vrijeme boravio u gradu. Što točno znamo o njegovom boravku u Puli?

Franjo: Joyce je kao mrzio Pulu. To je prva bomba koja mi je bačena vezana za cijeli koncept Bloomsdaya. Onda sam kroz daljnje upoznavanje s Jednookim Jamesom saznao kako je mrzio sve. Breme umjetnika, iz jada raste najbolja umjetnost i te fore. Iz današnje perspektive mi je čudno da je jedan od najvećih pisaca svih vremena izabrao Pulu za svoj dom, ali zaboravljam kako su umjetnici ranije živjeli puno aktivniji život – stvaratelji iz različitih grana umjetnosti te svih krajeva svijeta su se družili posvuda, morao si na svom putu barem nekoliko puta spakirati kofere i odseliti se. To je koncept koji mi je teško shvatljiv iako smo danas povezaniji nego ikad. A opet – možda negdje u Humu ili Dubrovniku živi neki živopisni lik koji će napisati najveći roman 21. stoljeća, samo još je prerano da mi to znamo.

Igor: Znamo da je Joyce imao shizofrene tendencije, a njegova je dinamika obiteljskih odnosa, gledanja na sebe, svoju i irsku prošlost bila jednako takva. Upravo zato je uvijek egzistirao na paradoksima, pa je pisao isključivo o najvećoj opsesiji mu – Dublinu, kojem se nikad nije vratio od 1904. kada je došao u Pulu.  A ondje je bio dežurni hejter koji je zimsku buru liječio vrućim seksom s djevojkom Norom iznad današnjeg McDonaldsa i vrućom čokoladom u Cafeu Miramar.

Igor Jurilj, začetnik i organizator festivala

Joyce se ne nalazi na popisu preporučenih djela za čitanje za lektiru u srednjim školama u RH. Kako vi gledate na čitalačku scenu u Hrvatskoj? I kako gledate na ulogu lektire u stjecanju navika čitanja kod mladih?

Franjo: Kao i sa svakim popisom – bit će nezadovoljnih lica, bez obzira radi li se o filmovima, knjigama ili omiljenim pudinzima. Za Joycea se ipak trebalo naći mjesta, barem za neko od njegovih kraćih djela kako bi učenici dobili priliku osjetiti kako diše, ali i kroz popratni kontekst te nastavu saznati nešto više o samom čovjeku punom vrlina i mana. Volio bih da mogu idealizirati proces čitanja lektire, ali sjećam se svojih navika u školi. Ako me knjiga zanimala pročitao bih ju, ako me nije zanimala, ništa me nije moglo natjerati da ju pročitam. Još sam ja bio jedan od onih klinaca koji je redovito imao knjigu u rukama, samo što je to uglavnom bila knjiga koja nije u lektiri. U današnje vrijeme kratkog i prevrtljivog raspona pažnje, čitanje knjiga svakako mora ostati opcija jer samo knjiga pruža ovakvu posebnu vrstu dubokog fokusa, a mislim da nam to svima treba. Zato smatram da je lektira dragocjena – jednostavno da mladi ljudi znaju da je čitanje on the table, a možda im se i neizmjerno svidi.

Igor: Kao profesor jezika mogu u nedogled govoriti o složenoj problematici umiranja kulture čitanja i lektire. Joycea ne moramo nužno staviti u popis lektire, ali i njegov korpus ima svoju kronološku gradaciju koja bi mogla odgovarati strukturno i formalistički obrazovnim etapama. No čitalačke navike su pravi problem modernog čovjeka usporenog vizualnim podražajima novih tehnologija koje su stimulativni opijati. Opsjednuti smo grafikama na zaslonima koji danas lakše i brže negoli ikad kompenziraju manjak (potrebe) čitanja. Istovremeno, u društvu demoraliziranih i demotiviranih prosvjetnih radnika zbog manjka sluha i stručnosti relevantnih institucija i vladajućih struktura ne razvijaju se suvremene metodologije čitanja u školama. Nažalost, klasično čitanje više nije stimulativno kada maštu i kreativnost pojedinca kompenziraju tuđe ideje dijeljene na mrežama i, ponavljam, zaslonima, zbog čega djeca, koja nisu izložena čitanju od najranije formativne dobi, nemaju potrebe za čitanjem. Odrasli pak zbog životnih stilova pribjegavaju u najboljem slučaju audio knjigama i podcastima, što ipak nikad ne može biti kognitivni ekvivalent organizaciji teksta na stranici. Dakle, možemo ovo pitanje slobodno nekome predložiti kao doktorsku studiju. 

Za nekoga tko se nikad nije susreo s Joyceovim djelima – što biste mogli reći o njima? Zašto su važna?

Franjo: Jedan poseban glas, jedno posebno vrijeme, čovjek koji je prebacio fokus s poezije i drame na fikciju zbog “lako zarađenog” novca je postao jedan od najvećih pisaca svih vremena. Takav um skriva vrijedne životne lekcije, bez obzira koliko neprilagođen bio.

Igor: Joyce je bio stručnjak za analizu ljudskog neuspjeha, svakodnevice i običnosti. Govorio je o procesima, fenomenima i iskustvima običnog čovjeka, jer svatko se može pronaći u jednom Leopoldu Bloomu – protagonistu Uliksa – kao pojedincu koji nije polumitsko biće s kojim se ne možemo poistovijetiti. Istovremeno, razlaže životnu svakodnevicu na niz banalnosti kake one i jesu i povezuje ih subjektivnim reakcijama na takva svakodnevna iskustva.

Igor & Franjo

Već nekoliko godina odmičete se od samog Joycea i festival posvećujete ženama – prošle godine je to bila Marilyn Monroe, ove godine je to Lucija, Joyceova kći. Kako je došlo do tog preokreta?

Igor: Društvo je oblikovano prema muškarcu i sve nam je podređeno: od jezika do arhitekture. U jednom univerzalnom diktatu napokon duh vremena mijenja stvari i daje ženi priliku, zbog čega se cijeli globus diže na noge. I to one muške. Previše smo pažnje pridavali muškim protagonistima, muškim analizama, muškim idejama, u strahu da nas one ženske ne bi nadrasle. Možda kao muški rod nas najviše plaši ideja da bi žene, ako bismo im dali glas, mogle pokazati nama kako mi tretiramo njih. Bloomsday Croatia toga se ne boji i na svakoj razini stremimo jednakosti u svakom pogledu.

Franjo: Ja sam samo slijedio žutu ciglenu stazu koju su Igor, Vito i ekipa izgradili, ali mi je drago da se to dogodilo tako organski.

Veliku pažnju posvećujete vizualnom identitetu. Koliko je on važan za čitalačku kulturu? Sude li ljudi još uvijek knjigu prema koricama?

Franjo: Narod bježi od puno teksta. Narod bježi od knjiga koje nemaju slika. Čak i kad kupujem rižu, oči mi prvo bježe na lijepo dizajniranu ambalažu umjesto na onu na kojoj piše RIŽA ili ima jeftino dizajnirano pakiranje. Vizualni identitet je danas sve – od načina privlačenja pažnje preko brzog komuniciranja dubljih poruka do prilike za stvaranje nasljeđa.

Igor: Fro je sve rekao, a ja ću samo nastaviti skicirati ideje. 

Što je, po vašem mišljenju, Bloomsday kroz ove godine učinio za kulturu, ali i turizam Pule? Imate li kakav feedback od posjetitelja tijekom godina?

Franjo: Ponuda je svakako bogatija, dva dana u godini slavimo jednu epohu, jednog velikog čovjeka koji je koračao ulicama Pule. Dovoljno je samo da slučajni prolaznici i turisti nabasaju na jedno od naših događanja na otvorenom i odlaze domovima s informacijom više, ali informacijom koja bi im mogla otvoriti čitav novi svijet Jamesa Joycea, ili još bolje – književnosti.

Igor: Imaš onaj površni i plitki feedback medija, pa kada se pronađeš u The Guardianu, LA Timesu, kada Dublin i Sydney rade reportaže o tebi ili BBC napravi dokumentarac o Joyceu u kojem se nađe Bloomsday Croatia. No pravi je feedback kada se netko vraća svojevoljno poput prijatelja iz Austrije, Irske, Engleske, Srbije i Italije. Skromna je to skupina desetak pojedinaca, ali dragocjena i neprocjenjiva jer u Pulu dolaze samo zbog Bloomsdayja.

Festivalska scena u Hrvatskoj je bogata, književna festivalska scena također, ali je još uvijek u sjeni. Što bi, po vašem mišljenju, trebalo učiniti s institucionalne, ali i medijske strane da se to promijeni, da književni festivali dođu u veći fokus javnosti?

Franjo: Često ponavljam ovu rečenicu, čak toliko da mi već ide na živce – ali kad situacija nije najbolja, kad nedostaje sredstava, prvo se reže na kulturi. To je nažalost i slučaj s književnim festivalima. Evo, ja sam u ovo ušao kao padobranac, zainteresirao se za projekt, ali lagao bih kada bih rekao da mogu nabrojati pet književnih festivala u Hrvatskoj. Ma ne pet, tri koja nisu Bloomsday.  Institucije bi trebale raditi svoj posao, mislim da tog fali i one bi trebale biti prvi korak koji pomažu ovakvim festivalima u začeciam. Mediji su samo zadnji korak, korak koji često izostane jer neki raniji koraci nisu završili poštenim zaletom.

Zašto je Bloomsday festival koji u fokusu nema samo književnost? Što posjetitelji mogu sve doživjeti na Bloomsdayu?

Franjo: Cilj je privući široku publiku raznim događanjima, ali da ostanu i budu izloženi književnosti.

Igor: Joyce je bio renesansni čovjek: studirao je jezike, ozbiljno se bavio glazbom (svirao je klavir i gitaru), bio je opsjednut filmom, odnosno gastronomijom. To su neka od područja na koje se fokusiramo, pa su svi ovi elemente više-manje razrađeni u program: od ulisovsko-istrijanske hrane, radionica za djecu, plesnih radionica, plesnih nastupa, kreativnih pop-up izložbi, književnih natjecanja do seminara, okruglih stolova o psihijatriji, psihologiji, ženskim ili LGBTQI pravima i problemima u Hrvatskoj. Osluškujemo bilo Hrvatske i reagiramo na njega kroz program.

Bloomsday ima i glazbeni dio u kojemu dajete priliku novim domaćim imenima. Kako ih birate?

Franjo: Igor ima uho na tlu, on osluškuje domaću glazbenu scenu te daje priliku novim imenima koja svoje patnje i želje šire kroz glazbu na engleskom jeziku. Najbolja stvar je – čak i da je tu sav novac ovog svijeta, mislim da bi glazbeni dio festivala funkcionirao isto.

Igor: Kao glazbenom novinaru jako mi je važno i uzbudljivo osluškivati što površina scene skriva, a nekako ispada da je underground uvijek uzbudljiviji od mainstreama, pa su tako kod nas nastupili kantautor Luka Belani koji nam se vratio dvaput i sad čekamo da vrbujemo njegov odličan bend Basewalks, sve produktivniji fenomen Side Project, odnosno Aklea Neon i Mary May kao kantautorice koje su svojim poetikama i estetikama odgovarale temama godina u kojima su nastupile, a ispalo je, eto, da smo ih mi imali među prvima.

Postoji li u Puli cjelogodišnja turistička tura posvećena Joyceu? (ako je odgovor ne, jeste li razmišljali baciti se i u te vode i zadržati duh Joycea tijekom cijele godine?)

Igor: Naravno, a sve sudionike i posjetitelje svake godine počastimo besplatnim noćnim vođenjem kako bismo Pulu predočili kroz prizmu noćnih epizoda Uliksa kada na ulicama grada dnevna bića dobivaju neke druge konture, a ulice druge obrise.

Što ove godine posjetitelje čeka na 9. Bloomsdayu?

Franjo: Na Bloomsdayu će biti plesa. Vodim radionicu hip hop plesa. Lucia Joyce je ipak bila plesačica, sad ne moram tražiti poveznicu s Bloomsdayem kroz irski hip hop ili spol izvođača na svojoj playlisti 🙂 Bit će zabavnih i edukativnih radionica za najmlađe, pub kviz u kojem će se ekipe boriti za titulu najpametnijih, akustični koncert u Uliksu dok nas brončani Joyce gleda (valjda je brončani), razna čitanja i dijeljenje ideja. Svatko tko je u blizini, neka naleti, lijepo ćemo vas ugostiti. A i ako niste u blizini – imamo jednog Irca koji je prošle godine došetao u Pulu. Iz Irske. Da, došetao. Pa što je vama par stotina kilometara automobilom? Vidimo se.

(Visited 71 times, 1 visits today)

Komentari