Advent na Ziheru - 2024
2. prosinca 2024.

Vrijeme čitanja: 4 minuteI ove godine Advent na Ziheru donosi nagrade, ali i zanimljive priče i preporuke.

"Bilo je sada" [Dunije - naslovnica albuma]
26. studenoga 2024.

Vrijeme čitanja: 5 minuteDugo smo čekali, a nismo ni znali da na to čekamo, na sastav kao što su Dunije. One ne samo što su supergrupa jer su poznate umjetnice koje su svoja znanja i talente sastavile i napravile nešto iznimno, one su prijateljice i žene koje se međusobno vole i poštuju, što se itekako osjeti.

Izvedbene umjetnosti

“Kasandra” (HNK Zajc): Kompleksna koreodrama otvorena za različite interpretacije

Foto: www.hnk-zajc.hr
Vrijeme čitanja: 6 minute

Nada Kokotović, kultna hrvatska plesačica, koreografkinja i redateljica koja od 1992. godine boravi i radi u Njemačkoj, vratila se na domaće kazališne daske i to one riječkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana pl. Zajca. Kokotović se odazvala pozivu intendanta riječkoga kazališta, Olivera Frljića, a zajedničkim su snagama odlučili da će se Kokotović u Zajcu predstaviti postavljanjem romana “Kasandra” Christe Wolf. Premda djelo i nije baš poznato hrvatskoj čitateljskoj i kazališnoj publici, interes za predstavu naglo je porastao čim je objavljeno da će u njoj glavnu ulogu tumačiti Mira Furlan. Uloga Kasandre ujedno je i prvo pojavljivanje Furlan na daskama nekog hrvatskog nacionalnog kazališta nakon 1991. godine, a njen rad u Zajcu neće ostati samo na jednoj ulozi jer je postala i članica ansambla Hrvatske drame.

Predstava “Kasandra” jedan je od najslojevitijih i najkompleksnijih komada postavljenih na Zajčevim daskama. S obzirom na to da je redateljica Kokotović i vrhunska koreografkinja, u predstavi su izgovorena riječ i plesni pokret jednako važni pa zbog toga možemo govoriti o žanru koreodrame. Centralne su osobe, Kasandra i Eneja, udvostručene – uz Miru Furlan i Petra Cvirna kao Kasandru i Eneju koji verbaliziraju svoje ideje i misli, tu su i Anca Nicoleta Zgurić i Ali Tabbouch, plesači riječkoga Baleta koji plesom izvode sve ono što Kasandra i Eneja osjećaju. Takvo je rješenje zapravo prilično razumljivo prisjetimo li se press konferencije na kojoj je sama Kokotović izjavila kako je najteži dio posla bila redukcija, odnosno svođenje Wolfina romana prepunog izvrsnih rečenica na kazališni komad koji neće trajati nenormalno dugo. Roman je naime prepun citata, efektnih i pamtljivih rečenica pa tako samo jedan Eneja i samo jedna Kasandra doista nisu mogli reći sve što se trebalo reći, a da se pritom radnja ne razvodni i sve ne ispadne dosadno. Plesom je tako vrhunski objašnjeno sve ono što je ostalo neverbalizirano, tim više što su plesači sjajni, a glazba na koju su plesali (odabrala ju je sama Kokotović) upečatljiva, energična i uklopljena kao spretan intermezzo između dijaloga i monologa.

Foto: facebook.com/Drama-HNK-Ivana-pl-Zajca
Foto: facebook.com/Drama-HNK-Ivana-pl-Zajca

U središtu je radnje žena, Kasandra, lik iz grčke mitologije. Njeno je najveće prokletstvo njena sposobnost da proriče budućnost. Čak ni to proricanje ne bi bilo toliko problematično da ona, Kasandra, kći kralja Troje Prijama, nije prorekla mračnu sudbinu Trojanskoga rata i propast Troje. Nitko joj nije vjerovao, a razlozi su višestruki. Kao prvo, ona je jedan pojedinac koji tvrdi nešto suprotno onome u što euforična većina vjeruje. Kao drugo, ona je kćer kralja koji vodi narod kojemu ona proriče propast, što znači da je ili luda, ili zla, ili izdajica. Kao treće, ona je žena. O patrijarhalnom svijetu piše Wolf, a upravo je taj i prikazan u režiji Kokotović. Apolon je Kasandri podario proročki dar koji je toliko željela, a ona mu se, u znak zahvalnosti, nije htjela podati pa ju je prokleo te sada nitko ne vjeruje njenim proročanstvima. Kasandra je svoj proročki dar mogla iskoristiti tek odlaskom u svećenice, morala je napustiti svijet i otići u izolaciju kako bi imala pravo na slobodu koja joj neumitno pripada. Ona je tek jedna od žena u svijetu muškaraca, njena je uloga trebala biti ona majke, supruge ili pak sluškinje. Svojim je glasom i željom da spasi i promijeni svijet prokockala svoju uvjetnu slobodu te postala neprijatelj vlastitoga naroda. Kako Furlan izgovara na samome početku, Kasandra ide u smrt i baš ništa što bi mogla učiniti ili pomisliti to ne bi promijenilo.

U skladu s time što Kasandra proriče, u predstavi je važan motiv rat, odnosno slutnja rata. Propituje se kako je uopće moguće znati je li rat počeo, kada je počeo, koliko rat traje i kada završava? Premda je riječ o predstavi rađenoj prema romanu koji je pak rađen prema mitu, poveznice s današnjim svijetom ne treba tražiti povećalom. Kasandra je svaki čovjek koji vidi da svijet nezaustavljivo ide (ako već nije) u novi rat i pokušava to spriječiti. Trojanci su svi oni koji zatvaraju oči pred izbjegličkom krizom, Sirijom i sličnim tužnim pričama koje nas okružuju, svi oni koji umjesto da upere prste u one koji šire teror te iste prste upiru u one koji pokušavaju spriječiti katastrofu. Kasandre su opasne, one uviđaju diskriminacije i ne boje ih se detektirati, Trojanci su oni koji diskriminiraju i vrše teror nad Kasandrama bez ikakvih prava ili valjanih argumenata. No Trojanci i ne moraju biti toliko radikalni. Trojanci su i svi oni koji jednostavno odmahuju glavom i sve smatraju nečijim tuđim problemom. Oni koji nisu spremni, iako im je to daleko razumnije, prikloniti se manjini (ili pojedincu) zbog straha od dominantne većine.

Foto: http://hnk-zajc.hr/
Foto: www.hnk-zajc.hr

Na kraju predstave Kasandrine se prve riječi pretaču u stvarnost – ona umire baš kao i grad. Više nema ničega, vlada pustoš i tuga, a na velikom se kamenom zidu koji je najznačajnija instalacija na sceni (scenograf je Manfred Schneider) ispisuju prve rečenice Wolfina romana koje opisuju obezglavljene kamene lavove, nekad neosvojivu tvrđavu sada pretvorenu u nabacano kamenje i mjesto na kojem se dogodila katastrofa koja se mogla izbjeći. Moglo bi se smatrati da je Troja platila glavom za sve ono što je Kasandri učinila, no predstava više puta naglašava da ni u jednom ratu ne postoji pobjednik. Svi su samo gubitnici kojih se i ne treba sjećati.

Sve su oči tijekom izvedbe, posve razumljivo, bile uprte u Miru Furlan. I bile su s razlogom. Ne samo zato što Furlan ima zavidnu domaću i svjetsku karijeru ili zato što je se često proglašava simbolom otpora ratu, već zato što je vanserijska glumica. Lik Kasandre koji tumači iznimno je složen, a i sama je uloga realizirana više no fizički zahtjevno. Ona je ipak u liku cijelo vrijeme, i to čitavim svojim bićem. Ne preglumljava i ne pretjeruje ni u gesti ni u mimici. Na gledatelje prenosi prokletstvo svoje sudbine svakom izgovorenom rečenicom, a pritom ne dominira pozornicom tako da bi zaboravili na ostale likove. Pohvalno je i to što je s ostatkom glumačkog ansambla funkcionirala uigrano pa nas samo može veseliti što je postala članica ansambla Hrvatske drame Ivana pl. Zajca i što ćemo je moći gledati i u novim projektima ovoga kazališta.

Vrlo je važnu rolu odigrala i Olivera Baljak u ulozi pripovjedačice koja u izlascima na pozornicu izgovara rečenice kojima objašnjava radnju te je zasigurno uvelike doprinijela zaokruživanju priče i praćenju predstave. U ostalim su se ulogama, uz ranije spomenute Furlan i Cvirna te plesače Zgurić i Tabboucha, našli:  Marija Tadić (Klitemnestra), Jelena Lopatić (Pentesileja), Tanja Smoje (Hekuba), Nikola Nedić (Apolon i Ahilej), Jasmin Mekić (Pantej), Davor Jureško (Prijam) i Dražen Mikulić (Agamemnon). Njihove su role bile vrlo male, ali ipak značajne za stvaranje konteksta i shvaćanje odnosa među likovima. Premda broj i redoslijed njihova pojavljivanja može biti zbunjujući, mislim da se ova koreodrama ni u kojem slučaju nije mogla izvesti kao monodrama. Sporedni su likovi pridonijeli dinamici predstave, dali kontekst i u konačnici pojačali dojam tragične sudbine koja je snašla Kasandru – što svojim ponašanjem prema njoj, što svime onime što nisu učinili.

Foto: www.hnk-zajc.hr
Foto: www.hnk-zajc.hr

U koncepciju su se predstave dobro uklopile i crna i crvena boja koju nosi Kasandra, a vrlo je efektan i kaput koji je služio i kao sredstvo mučenja i kao simbol sigurnosti. Za te je kostime zaslužna kostimografkinja Joanna Rybacka. Osim spomenutih, na “Kasandri” su još radili Boris Blidar kao oblikovatelj svjetla, Nataša Antulov kao dramaturška savjetnica i Truda Stamać kao prevoditeljica. Asistent je redateljice Dino Nikšić, a prijevod su prilagodile Vesna Vuković i Mira Furlan.

“Kasandra” je predstava koja traži angažiranoga gledatelja, a svakako nije na odmet ni biti upoznat s grčkom mitologijom, baš kao ni pročitati sam roman Christe Wolf (osobno sam to učinila nakon predstave i uvelike mi je pomoglo u finaliziranju ukupnoga dojma o predstavi). Postavljanje ove predstave nije samo Zajčevo odavanje poštovanja velikoj Nadi Kokotović i velikoj Miri Furlan, već i odavanje poštovanja publici koja dolazi u kazalište i redovito ga ispunjava do posljednjega mjesta. U cijeloj predstavi nema ijedne trivijalnosti, nečega što bi gledatelj usputno upamtio pa se onda po tome sjećao predstave, nema podilaženja publici jednostavnim trikovima i forama. Od gledatelja se očekuje da prati, da izađe iz teatra pun pitanja i upitnika, da mu se predstava svidi ili ne svidi i da se usudi to i priznati te argumentirano objasniti. Postavljanjem ovakvih predstava uprava Zajca šalje poruku koja slavi i potiče kritičko mišljenje, a upravo je ono cijena napretka ovoga društva.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari