“Love Supreme” (Moskau): Izdanje koje slavi, ali i proklinje čovjeka
Moskau ili Moskvau ili Moscwau ili Mowacau (Jacques Houdek tribute, je l’) je tročlani, a po potrebi i šestero-sedmeročlani muzičko-umjetnički kolektiv čija je vizualna prezentacija neodvojiva od one muzičke i predstavlja pravi mali kazališno-kabaretski igrokaz. Igrokaz s muzičkim zaleđem inspiriranim bluesom, gospelom, jazzom koje prožima slojevita lirika i igra asocijacija temeljena na religijskim, filozofskim, književnim i inim postulatima koji se bave mahom pitanjima bitka i nikada suvišnom temom iskupljenja.
Predvođeni s dva Ivana, Laićem i Grobenskim, kolektiv na relaciji Zagreb – Koprivnica predstavlja album “Love Supreme” kao njihovo četvrto diskografsko izdanje posvećeno monumentalnom liku i djelu Johna Coltranea odnosno njegovom gotovo istoimenom albumu “A Love Supreme” iz 1965. godine.
Izdanje koje slavi, ali i proklinje čovjeka
O albumu “Love Supreme”, Moskaua, može se palamuditi beskonačno tako da se detaljno analiziraju detalji i višeslojni karakter izdanja koje sadrži ukupno šest pjesama s nešto preko četrdeset minuta trajanja. Može, a i ne mora. Osobno, ako bi želio nekome preporučiti ovo izdanje postavio bi hipotetsko pitanje koje bi glasilo: „Znaš li zašto je ovo dragulj od albuma?“
Odgovor bi išao otprilike ovako: „Zbog njegovog edukativnog karaktera. Zbog toga što je ovo prava mala tavanska škrabica u kojoj se nalaze mnoge pop kulturne poveznice, asocijacije, paralele i mudrosti te filozofski ogledi koji će te podsjetiti na neke stare davno zaboravljene junake. Također će te uputiti ka nekim novim, do sada za tebe ne istraženim stazama straha, strepnje, iščekivanja, zadovoljstva i iskupljenja. Zbog toga što je ovo izdanje koje slavi i ujedno proklinje čovjeka, njegove slabosti, njegove strahove, njegovo licemjerje, njegovu kaljužu, njegova iščekivanja, njegovo zadovoljstvo i moć iskupljenja.“
Ako to nije dovoljan razloga za latiti se ovog albuma, u vremenu površnosti i plastike kao stanja duha, u vremenu anti-čovjeka, ne znam što bi trebalo biti. Žanrovski i lirički, odnosno stilski Moskau će prizvati Nicka Cavea, Einsturzende Neubauten, Tiger Lillies, Toma Waitsa, Boba Dylana i već spomenutog Johna Coltranea.
Jezik izražavanja je engleski, a iz pozicije laika ne mogu pronaći bitniju zamjerku u tom segmentu albuma (za razliku od nekolicine izdanja u posljednjih godinu dana koja su na trenutke izražajno zvučala jako, jako loše). Iako, lagao bih kada ne bi rekao kako bi volio čuti ovakav Moskau u razradi lokalnih tema na liniji „Črna mati zemla“ i natrag.
Ako ne možete podnijeti Hail, America, ovo nije album za vas
Album otvara posmrtni marš Hail, America, verzija suvremenog soundtracka Sodome i Gomore i ako vas ovaj osmominutni ‘Waitsovski’ komad neće ‘omađijati’ nemojte niti pokušavati ići dalje.
Uz otvarajuću stvar, valja izdvojiti devetominutni caveovski The Poisoned Well i gotovo desetominutni omaž glavnom junaku albuma kroz naslovnu stvar Love Supreme. Pjesma koju karakterizira grozničava čežnja, strah i žudnja koja se u posljednjih 60 sekundi trajanja pretvara u apsolutno i potpuno frenetično ludilo nošeno bukom i propovjedničkim vapajem ka nadljubavi.
Konačno, Moskau ima album koji će još dugo vremena pričati svoju priču kao svjedok pop-kulturne naobrazbe svojih tvoraca i njihovog pokušaja da interpretiraju svoju fascinaciju junacima našeg doba, što im je itekako pošlo za rukom. I grlom.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
