TOP 5: Najbolje od hrvatske kinematografije u 2019. godini
U slučaju da ste zaboravili da i naši filmaši marljivo rade, donosimo vam izbor od pet hrvatskih filmova vrijednih pažnje koji su bili u kinima ove godine. Baš kao i svjetska kinematografija, imali smo svojih pogodaka, pokušaja i promašaja.
Gledali smo dokumentarce, potresne drame temeljene na istinitim događajima, fiktivne drame i neočekivano zabavne parodije koje smo onda i odlučili uvrstiti na listu najzanimljivijih.
5. Tusta (Andrej Korovljev)
Piše: Filip Kušter
Tusta je priča o punku. Tusta je priča o čovjeku. Tusta je izvrstan biografski dokumentarac u koji je uloženo puno truda i vremena da se složi cjelovita i kompleksna slagalica o životu Branka Črnca. I sada, sedam godina nakon smrti, hommage je dočekan kako je i zaslužio.
Razum i osjećaj za pravednost kod frontmena KUD Idijota prikazan je kroz arhivske snimke, brojne sugovornike – obitelji, prijatelja, glazbenika, kritičara, radnika Uljanika – tako da ovaj dokumentarac ponekad ne govori samo o glazbenim danima legendarnog pjevača, već popunjava sliku o jednom dugom razdoblju kroz socijalni i politički spektar.
Dokumentarni film u potpunosti je bio potreban za sve one koji nisu bili prisutni u Tustinoj blizini, poznavali ga sa svim vrlinama i manama; starijim generacijama da se podsjete koliki su utjecaj KUD Idijoti imali, a mlađim da upoznaju čovjeka koji je bio glas svijetla u vremenima tame.
4. Mali (Antonio Nuić)
Piše: Dunja Ivezić
Film je s prikazivanjem u hrvatskim kinima počeo u veljači 2019.
Mali je obilježen svojom složenom i manipulativnom filmskom strukturom, skrivajući srž svoje radnje duboko ispod površinskog sloja u kojem se odvijaju planiranje rođendanske zabave te nekoliko uzastopnih dana ispunjenih alkoholom i drogom.
Naime, radnja se odvija prilično sporo ne zazirući od dugih kadrova i dijaloga te izdaje gledatelja koji neprestano očekuje nagli pokretač ili razvoj filmske priče, suočavajući ga s činjenicom da se radnja već približava kraju.
Nuićevi likovi spadaju u okvir raspada društvene strukture u kojoj se u borbi za vlastitu dobrobit djeluje u skladu s pravilima koja vrijede u svijetu kriminala i korupcije. Upravo u tom momentu leži središte radnje – beskompromisna spremnost oca da učini bilo što kako ga ne bi odvojili od sina presvučena u motiv zločina, nasilja te neurednih provoda.
Mučna i napeta atmosfera ne prelazi granice ublažavajući čitavu narativnu strukturu zanimljivim i simboličnim filmskim postupcima i motivima te humorističnim dijalozima. Likovi, pa čak i Mali koji čitavo vrijeme zadržava hladan i nesmetan izraz lica koji naposljetku neočekivano gubi, su prilično jasno definirani bez obzira na utjelovljenja stereotipa korumpiranog odvjetnika i policajca (Robert Ugrina, Živko Anočić i Paško Vukasović).
Mreža iznimno složenih odnosa među likovima nije nužna za razumijevanje filma, premda ga je važno pomno pratiti kako nam ne bi izmakli skriveni, ali za radnju presudni detalji. Moguće je da će neki gledatelji potpuno razumijevanje potražiti u ponovnom gledanju filma što ni u kojem slučaju neće biti dosadno budući da je Mali sa svojim naglim i napetim zapletima utjelovio osvježenje na aktualnoj sceni domaće kinematografije.
3. Lada Kamenski (Sara Hribar i Marko Šantić)
Piše: Iva Kolar
Napomena: Film je s prikazivanjem u hrvatskim kinima počeo u ožujku 2019.
Lada Kamenski nije socijalna drama koja se bavi teškim životnim situacijama radnica tvornice Kamensko. Ovo je zapravo priča o filmskoj industriji, o poteškoćama pronalaska načina da se nešto ispriča, o borbi za opstanak i zapravo prikazuje suprotnosti između dva kolektiva koja se u filmu spominju, jer se u jednom žene udruže kako bi opstale, a u drugom rogovima idu jedna na drugu.
Film je vrlo jednostavno postavljen, sa samo četiri lika koja dominiraju cijelom pričom, a radnja se odvija na jednom prostoru, zbog čega se psihološka strana priče dodatno pojačava. Scenarij filma je iznimno jak te upotpunjen prirodnošću svih glumaca – dosjetljive i britke replike popraćene su govorom tijela, a izmjena između scena u stanu i krupnih planova s audicija filmu daje dobru dinamiku.
Iako naizgled priča o Kamenskom, film je zapravo prikaz borbe svakog stvaratelja u potrazi za svojim djelom, načinu ukalupljivanja i prenošenja ideje iz glave u medij, sa suptilnim doskočicama i komentarima na socijalne i ideološke prilike u neposrednoj okolini.
2. Posljednji Srbin u Hrvatskoj (Predrag Ličina)
Piše: Rafaela Rudelić
Stereotipi – što o Hrvatima i Srbima, što svi ostali prisutni u ovom filmu – zbilja nas nasmijavaju, a ne umaraju. Parodirati aktivistice za ljudska prava i dati pritom cammeo ulogu jedne takve Severini ili bazirati skoro čitav soundtrack na dvije pjesme koje ne mogu biti više različite, a od kojih je jedna Horror Biške Masovna sarana primjer je uspješnog spajanja nespojivog u ovom filmu koje je dalo odličan rezultat.
Ovakav neopterećen film koji ne bi mogao nastati da nije bilo upravo preopterećenosti svim aspektima našeg društva kojima se inspirirao itekako je bio potreban našoj publici. Bilo bi možda pretjerivanje reći da su ovi živi mrtvaci oživjeli mrtvu hrvatsku filmsku scenu, ali u svakom slučaju su je u samo devedeset minuta učinili puno življom.
1. Dnevnik Diane Budisavljević (Dana Budisavljević)
Piše: Iva Kolar
Velike priče nerijetko dobivaju velike i spektakularne produkcije kojima kupuju simpatije široke publike, bez obzira na to je li i priča koju pričaju jednako visoke kvalitete. Međutim, s vremena na vrijeme pojave se i velike priče koje gotovo iz prikrajka vrebaju na publiku, svojom jednostavnošću potpuno neočekivano očaravajući one koji dođu s njima u kontakt.
Jedna od takvih priča je i Dnevnik Diane Budisavljević, film u režiji Dane Budisavljević, koji je osvojio pulsku Zlatnu arenu i, kako se čini, srca hrvatske publike.
Ništa u ovoj priči, a samim time ni životu protagonistice, zapravo nije jednostavno, baš kao ni sama forma filma. Ipak, film nije zagušen melodramatičnošću, propagandom ili politiziranjem, već je prvenstveno priča o tome što su ljudi sposobni učiniti jedni drugima, ali, što je vjerojatno važnije, i jedni za druge.
Unatoč minimalističkom pristupu, Dnevnik Diane Budisavljević bogato je ostvarenje koje krase predivna fotografija, divan osjećaj za detalje i sposobnost da se pomoću malog prikazuje nešto veliko i moćno – staračke ruke koje pletu korijenje drveća u napuštenom logoru i podsjećaju na dječju igru; scenografija i kostimografija vjerno dočaravaju vrijeme radnje; nenametljiva, a opet dojmljiva glazba braće Sinkauz također pojačava osjećaj muzejske tišine i gotovo bolna suzdržanost Alme Price: sve to prikazuje mogućnost da i u najcrnjim danima čovječanstva postoje čovječni ljudi.