Ziher filmolista: 6 najboljih dokumentaraca 2016. godine

Godina 2016. bila je izuzetno plodna godina za dokumentarni film, kako svjetski tako i hrvatski. Neki od filmskih velikana poput Wernera Herzoga izbacivali su nove filmove, od kojih je jedan (Lo and Behold, Reveries of the Connected World) otvorio posljednju inačicu Human Rights Film Festivala u Zagrebu. Dvanaesti ZagrebDox u međunarodnoj je konkurenciji imao filmove poput Poet on a Business Trip ili My Love, Don’t Cross That River, dok je regionalna konkurencija iznjedrila odlične radove poput filma Dum Spiro Spero Pere Kvesića.

U istoj je godini nastao i gotovo osmosatni pogled na medije, celebrity kulturu, nasilje, rasne probleme i pravni sistem, O.J.: Made in America, kao i novi film Gianfranca Rosija, Fire at Sea. U Hrvatskoj, osim spomenutog Kvesićevog filma, istaknuo se novi, veoma osobni film Nenada Puhovskog, Generacija ’68, kao iKino otok Ivana Ramljaka, Kratki obiteljski film Igora Bezinovića ili Gazda Darija Juričana, film koji “nije o Ivici Todoriću“.

6. Gazda

Za početak, okrećemo se filmu koji je podigao mnogo prašine kako u svijetu hrvatskog dokumentarnog filma, tako i u Hrvatskoj općenito. Gazda redatelja Darija Juričana velikim je dijelom bio financiran crowdfunding kampanjom, distribuiran je nezavisnom kino-mrežom, a obrušio se na Todorićevo nonšalantno zaobilaženje pravila i ine divne stvari koje inertno prihvaćamo, kao što to radimo sa sličnim manipulacijama koje se godinama odvijaju u polju politike i medija. Dijelom i osoban dokumentarac, Gazda je djelo kakvo rijetko nailazimo na ovim prostorima, riječima redatelja to je film “o mehanizmima funkcioniranja države“, a nesumnjivo je opsežan istraživački rad koji spaja razne, za ovaj tip dokumentarnog filma tipične tehnike koje u totalu donose izuzetno zanimljivo djelo.

5. O.J.: Made in America

Ezra Edelman je prije ovog filma bio znan zbog filmova u produkciji HBO Sportsa i Emmyjem nagrađenog Brooklyn Dodgers: Ghosts of Flatbush, no nesumnjivo je da će, barem zasad, prvenstveno biti poznat radi svoje studije pod imenom O.J.: Made in America. Film u trajanju od gotovo osam sati, podijeljen na poglavlja, odnosno pet mini-serija za ESPN, kroz intervjue, novi i arhivski materijal propitkuje američke fiksacije poput pitanja rase i celebrity kulture. O.J.: Made in America bavi se, naravno, životom i karijerom O.J. Simpsona, ali paralelno slika sliku cjelokupne kulture i društva koje se vezuje za njega, počinjene zločine, ali i povijesnu vezu između LAPD-a i crnačkih zajednica.

4. Under the Sun

Otvorili smo temu s Gazdom, a na daleko drastičnijoj razini, zataškavanje određenih stvari na nacionalnoj bazi donio je Vitali Manski u svom dokumentarcu o sjevernokorejskoj propagandi. Ovaj opservacijski, višestruko nagrađivani dokumentarni film prava je studija indoktrinacije Kim Jong-Una, ali i totalitarizma općenito. Film prati “svakodnevicu jedne korejske obitelji”, ali već smo na početku upozoreni kako je scenarij (!) za film dobiven od strane Sjeverne Koreje. Naime, opservacijskim pristupom želimo prikazati istinu, i premda je istina koju možemo vidjeti artificijelna i namještena, Manski ne gasi kameru između ponavljanja scena (!) pa imamo uvid u sustav propagande 101. Apsurd je neizbježan, i premda nas nasmije u mnogo momenata, rijetki kadrovi (jer ekipa filma naprosto nije smjela snimati ono što želi) pravog života Sjevernokorejaca na kraju nam u ustima ostavljaju gorak okus.

3. Dum Spiro Spero

Pogledao sam Dum Spiro Spero zasad nekoliko puta, ali prvi me put zaista očarao. Bio je u bloku nekoliko dobrih domaćih filmova, ali već nakon desetak minuta bilo je vidljivo da se radi o posve drugoj kategoriji. Ovaj izuzetno osoban film Pere Kvesića bavi se životom umjetnika, odnosno razotkrivanjem istog. Nesumnjivo literaran (što drugo očekivati?), inteligentan i humorističan, Dum Spiro Spero svojevrstan je vlog (isključivo termin video bloga, umjetničko ostvarenje ne smije se ni u koju ruku dovoditi u vezu s YouTube personama) Kvesićeve svakodnevice i paralelnog promišljanja o životu i smrti s daškom samokritike i humora. Produkcija Factum, trajanje skoro sat vremena, a film daleko najbolje ostvarenje hrvatskog dokumentarizma u 2016.

2. Behemoth

Ovo je jako osoban odabir. Premda se na ovom mjestu definitivno može naći jedan od Herzogovih filmova, neki drugi jednako čudesan azijski dokumentarac poput Poet on a Business Trip ili neka “stranger than fiction“ priča kao što je Tickled, Behemoth je jedna od onih ideja na papiru koje zvuče savršeno, a i uspješno su izvedene. O čemu se radi? Liang Zhao često ukazuje na probleme i apsurde politike njegove domovine, kao što se to moglo vidjeti u filmu Petition, a Behemoth nije iznimka. Film prikazuje živote radnika i nehumane uvjete u kojima rade u rudnicima ugljena i talionicama metala unutarnje Mongolije te naposljetku i njihove smrti – u formi Danteove Božanstvene komedije. Gotovo bez ijednog dijaloga, ovaj poetski dokumentarni film sadrži kadrove koji su bok uz bok Koyaanisqatsiju ili Samsari, dok narator paralelno, citirajući Božanstvenu komediju, izražava svoje stavove o svemu.

Film možemo nazvati vizualnom meditacijom koja sadrži širok spektar očuđujućih tehnika poput razlomljenog kadra nalik na puknuto zrcalo. Očuđujuće nisu same tehnike, već je takva i forma. Liang Zhao nas vodi kroz Pakao, Čistilište i Raj, a slikama dopušta da govore same za sebe. Naime, dijalog je sasvim nepotreban da bi se izrazila čudovišnost kineske ekonomije.

1. Fire at Sea

Ove smo godine na Tjednu talijanskih dokumentaraca mogli vidjeti dva rada talijanskog dokumentarista Gianfranca Rosija – jedan je brutalni El Sicario, a drugi je pobjednik Berlinalea Fire at Sea (Gori more, u originalu Fuocoammare). Gianfranco Rosi je već 2013. osvojio Veneciju s filmom Sacro GRA, a ove godine i Berlinale s Fire at Sea, njegovim petim dugometražnim ostvarenjem. Tema je izbjeglička kriza i sve što je prati, a mjesto radnje talijanski otok Lampedusa. Film je koncipiran tako da je u kontrast stavljen život ribara i otočkih seljaka s jedne strane i život izbjeglica (tijekom policijskih procedura) s druge. Tih opservacijski pristup dao je filmu mogućnost prikazivanja svih grozota koje okružuju sudbine izbjeglica, a sam film na lokaliziranoj temi uspijeva govoriti i o puno široj. Sveukupno, Fire at Sea trenutna je kruna karijere talijanskog redatelja.

Iznimno je teško bilo izabrati samo određen, maleni broj dokumentarnih filmova iz 2016., stoga donosimo i dodatnu preporuku, odnosno odlične filmove koji su zamalo dospjeli na listu: My Love, Don’t Cross That River, Generacija ’68, Cameraperson, Houston, we have a problem, Lo and Behold, Reveries of the Connected World, Kratki obiteljski film, Tickled, Gleason…

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.