Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

Fantastoide: Osamdesete na najjače („Stranger Things“, braća Duffer, 2016)

04.09.2016. Dinko Štimacfoto: www.facebook.com/StrangerThingsTV

6. studeni 1983, gradić Hawkins u saveznoj državi Indiana: ovdje započinje prva epizoda nove Netflixove serije Stranger Things iz žanra nadnaravnog horora i znanstvene fantastike. Puštena u prikazivanje 15. srpnja ove godine, serija se za sada sastoji od jedne sezone s osam epizoda. Najavljeno je snimanje i druge sezone.

Pa, o čemu se radi? Stranger Things prati neobičan slijed događaja u fikcionalnom Hawkinsu vezan uz nestanak lokalnog dječarca Willa Byersa (Noah Schnapp) koji se jedne jesenske večeri izgubio na povratku kući. Cijeli se gradić angažira u akciji traženja dječaka, ali pri istraživanju njegovog nestanka dolazi do nekih neobičnih otkrića koja se ponajprije tiču obližnjeg vladinog laboratorija, ali i šume koja okružuje Hawkins. Osnovno distinktivno obilježje serije Stranger Things nije, međutim, svakako zanimljiva fabularna struktura, već način na koji se ova struktura audiovizualno izlaže. Konkretno, serija nasljeđuje postupke iz filmova nadnaravnog horora i znanstvene fantastike snimanih osamdesetih godina prošloga stoljeća i stvara djelo koje nije tek prazno epigonsko maljanje već zaigrani i respektabilni hommage umjetnosti jednog prošlog doba.

U Fantastoidama ste u proteklo vrijeme mogli čitati o više sličnih filmskih projekata vraćanja osamdesetima – neki su od njih bili uspješniji, neki malo manje – kako tu kotira Stranger Things? Uvjerljivo vladajući žanrovskim konvencijama iz razdoblja filmske povijesti kojime se inspirira, ova serija istovremeno uspostavlja snažan osjećaj nostalgije za prošlim i gradi osobiti umjetnički svijet s vlastitim značenjskim strukturama, neovisnima o izvorišnim tekstovima. Drugim riječima, iako je nostalgija bez ikakve sumnje važan element ovoga projekta, Stranger Things neće se zaustaviti tek na tome, već će stvoriti autonomni svijet sigurnosti i ugode – strave i boli, a koji će neposredno prodrijeti u svoje recipijente.

Tvorci ovoga djela vješto vladaju jednima od najvažnijih instrumenata filmskog horora: zvukom i glazbom, i – a ovo je naročito izraženo u prvim epizodama – njihovim korištenjem uspješno usmjeravaju pažnju gledatelja vežući uz prikazano planirane emocionalne odazive. Sjajan je primjer vještog korištenja zvuka scena u kojoj Jonathan Byers (Charlie Heaton), brat nestalog Willa, istražuje šumu oko Hawkinsa u potrazi za tragovima. Prvi kadrovi ove scene obilježeni su dvjema motivima: Jonathanovom željom da pronađe brata i skrivenom ugrozom koja vreba u šumi. Kadrove prate glasni i prijeteći zvukovi noćnog šumskog okoliša i potmula i zlokobna pozadinska elektronska glazba. Ova zvukovna pozadina razlučuje ugrozu na dva njezina aspekta: divlju i nekontroliranu prirodu (zvuk šume) i artificijelno ljudski stvoreno zlo koje kulja iz ranije spomenutog vladinog laboratorija (elektronska nota). Scena je motivski i zvučno presječena glasnim krikom koji dopre izvan Jonathanovog vidnog polja. Privučen, mladić otrči istražiti izvor zvuka. Kada Jonathan vizualnim putem ustanovi da je izvor prijetećeg zvuka cika zaigrane omladine na bezopasnoj kućnoj zabavi, prijeteći šumski zvukovi koji su ga do tada pratili ugušeni su glasovima mladih, a zlokobna je elektronska glazbena pozadina zamijenjena organskim zvukom popularne glazbe koju slušaju okupljeni.

Ovo je posve tipičan filmski postupak za žanr, međutim, ono što posebno oduševljava, nastavak je scene. Naime, kada nabasa na zabavu, Jonathan prestaje biti sudionik u potrazi za svojim nestalim bratom i pretvara se u voajera (zabavi prisustvuje i djevojka koja mu se sviđa). Iako se još uvijek nalazi na rubu šume, tj. tehnički gledano nema razloga osjećati se išta sigurnije nego što je bio nekoliko kadrova ranije (sada je u još većoj potencijalnoj pogibelji zato što ga buka zabave priječi da čuje potencijalnu šumsku ugrozu iza svojih leđa) – djelo nam kroz svoj auditivni dio umjetničkog postupka daje do znanja da je Jonathan posve siguran – on je obavijen kukuljicom prigušene popularne glazbe u kojoj se naslađuje fotografirajući one koji ga privlače. U konačnici, čudovište će se u ovoj sekvenci ipak pojaviti i obaviti svoju sumornu žetvu, ali Jonathan, koji je već ranije „zvukovno osiguran“ neće biti čak ni potencijalna žrtva, a zlodjelo neće ni zamijetiti.

foto: www.facebook.com/StrangerThingsTV

foto: www.facebook.com/StrangerThingsTV

Ovi i ovakvi postupci od serije Stranger Things čine vrsno audiovizualno djelo, koje će suptilnim korištenjem filmskih postupaka biti u mogućnosti stvoriti pravu nasladu izgrađenu na opozicijskim blokovima sigurno, nostalgično, mikrolokalnoprijeteće, suvremeno, globalno. Međutim, zamjetna je razlika u kvaliteti prve dvije epizode od ostatka serije. Matt i Ross Duffer u prvim su epizodama bili uključeni kao potpuni autori: pisali su scenarij i režirali, da bi kasnije nakratko prepustili redateljsku palicu Shawnu Levyju i do kraja serije generalno odustali od pisanja scenarija. Iako veći naglasak na akcijskom i racionalnom ima smisla u drugoj polovici serije u kojoj se junaci bolje upoznaju s naravi ugroze pa su u mogućnosti formulirati planove borbe s njome, ishitrenost ovih epizoda zaista budi žudnju prema početku serije u kojoj je sve vrvjelo indicijama, nabijenom atmosferom i divljim haračenjem pop-kulturnim referencama iz osamdesetih.

U konačnici, serija Stranger Things posve je iznimno djelo napete fabule, virtuoznog baratanja filmskih postupcima i vještog pobuđivanja emocionalnih odaziva gledatelja. Teško je postići da neko filmsko djelo u postmodernom izobilju podražaja uspije kombinacijom mahnite napetosti i prikrivenog zla poslati električne iglice srsa po koži – Matt i Ross Duffer svojom serijom Stranger Things postižu upravo ovo – i to posve samouvjereno i, stječe se dojam, bez nekog naročitog truda. Sjajno!

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(11 votes, average: 4.727 out of 5)

Komentari