novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Retropetak – “Fred Astaire” (Pips, Chips & Videoclips): Svirka plehnatog muzičara

fred astaire pips chips
Foto: "Fred Astaire" [cover]
Vrijeme čitanja: 4 minute

Prije dvadeset godina, u listopadu 1997. godine, izašao je album koji i danas možemo nazvati jednim od najboljih u povijesti snimljenih na ovim prostorima te koji, ako ste ga ikad voljeli, to nikad nećete prestati. Pips, Chips & Videoclips još uvijek su bend oko kojeg mnogi imaju podijeljena mišljenja. Možda je to zbog Dubravka Ivaniša, možda je do toga što nakon “Fred Astairea” više ništa nije bilo isto. No nećemo sad o tome što je bilo nakon, a ni o tome što je bilo prije “Freda”.

Treći album (i to samo četiri godine nakon prvoga) pokazivao je veliku količinu energije i kreativnosti koja je izlazila iz benda. Lovorike su sijevale na sve strane i na Porinima (koji su tada možda još nešto značili) osvojena je nagrada za Album godine i za Najbolju vokalnu suradnju. Kritika je bila neumoljiva, nazivala je album remek-djelom i najdorađenijim albumom benda, a nastupi u Gavelli i Domu sportova nazivani su vrhuncima karijera članova benda te ponajboljim koncertima koje je metropola tih godina mogla doživjeti. “Fred Astaire” u svemu je bio aktualan, promišljen, konzistentan, koherentan, energičan, lirički i melodički izbrušen, generacijski dijamant za kojeg se može lamentirati je li više pop ili rock, ali to na kraju dana nije ni bitno.

“No, no, no…”

“Kako si gluuuuup…” riječi su s kojima, onomad još Ripper, započinje svoj hod prema muzičkom Olimpu i pjesmama koje su ostavile neizbrisivi trag na našoj sceni. To se može potkrijepiti mnogobrojnim primjerima iz života. U drugoj polovici devedesetih dosta se toga vrtjelo na kazetama koje je krasila slika dvije šake na svjetloplavoj pozadini koje grčevito žele nešto stisnuti, a između njih nazire se veliko A i još veće slovo F.

Neposredna vremenska blizina Svjetskog prvenstva u nogometu 1998. utrla je put pjesmi Nogomet koja bi bila popularna i bez tog događaja, ali u tom trenutku bend je probio mainstream plafon s najvećom sprdnjom nogometa kao igre i svojevrsnom antihimnom koju je većina prigrlila kao nešto što će puštati prije svake utakmice legendarnih Vatrenih. Iz današnjeg konteksta ta je pjesma aktualna više nego ikad prije, ali ljudi ponekad više vole slušati riff na gitari i pustiti mozak na pašu pa bit poruke pjesme ne izađe uvijek u prvi plan. Usporedbe s Oasisom bile su neizbježne što zbog svojevrsnog garda kojeg je bend imao, Rippera i njegovih naočala, ali i u dobrom slučaju uspjeha kojeg su Pipsi imali u našim granicama, a manchesterski bend na britanskoj sceni.

pips chips
Foto: pipschipsvideoclips.com/hr/band/galerija
Dekonstrukcija

Ako bi pokušali kanalizirati njihove stihove u jednom smjeru, previše bi se ograničili i možda ignorirali njihovu dvosmislenost. Zato su Pips, Chips & Videoclips uvijek na tankoj granici dekonstrukcije, a Ripperova filozofska narav sve više potvrđuje određene koncepte kroz koje su prolazili godinama kasnije. Tako se dekonstruktivni elementi u plesu “Freda Astairea” nalaze u porama određenih pjesama pa i onda kada dolazi do nijekanja osobne povezanosti s velikim plesačem.

Bend je svirkom bio u vrhunskoj formi (Mario Borščak, Igor Paradiš i Tristan Karas) – legendarna gitara Alena Kraljića uvelike prevladava, s pojedinim izletima u ženske back vokale i uz već spomenutu suradnju s Darkom Rundekom koji je, slučaja li, iste godine objavio prvi solo album “Apokalipso” i u velikom se stilu vratio iz francuske osame. Došlo je do spajanja stare i nove škole, Dudo i Darko savršeno su se prepoznali u poluakustičnoj Plači, još jednim produktom britpop vala koji je tada vladao. Nadopunjavanje i nezaboravni refren, dinamika i ritam koji osvajaju iz prve, bili su (i još uvijek su) soundtrack koji je moguće slušati u raznim prigodama. Ako spojimo pojam hita i kvalitete, dobit ćemo ono što Plači zbilja jest – prekretnica s kojom shvatite da “Fred Astaire” ide visoko.

Seksualni odgoj

Snažno i sigurno nastavlja se sa srednjoškolskom edukacijom u Sex u školi pa i s autoironično akustičnom Johnny junk polizei s kojom danas ponekad otvaraju koncerte. Kako je tekst “Najebo si Ripperu, pljuju te po eteru” zaista bio živopisan i proročki pokazuju reakcije na bend nakon 1999. godine. Ovdje pomalo i ego dolazi do ključanja jer čitava situacija oko pjesme odjeb je kritičarima iz svih skupina društva, a uklopiti takvu pjesmu u sredinu ovako razrađenog albuma odaje dojam da Pipsima, u tom trenutku, zaista ništa nije moglo poći krivo.

Iste je godine izašao i film Gorana Rušinovića Mondo Bobo, a na samom kraju, kada creditsi ispraćaju glavnoga lika, mogao se prepoznati Ivanišov glas kako govori da “ne trebamo vjerovati gospodinu pimpeku”. Iako se film u distribuciji našao na samom kraju godine, a prije toga trijumfirao je na Pula film festivalu, s Mrtvim čovjekom Pipsi su dokazali da im je muzika itekako prihvatljiva i na filmskom platnu. Rušinovićev rad ima naznake art-filma, sniman je u nezavisnoj produkciji, a neki su ga uspoređivali s Godardovim i Tarantinovim djelima. Utjecaj je zaista vidljiv, a s potonjim je Rušinović razvio i sličan glazbeni ukus, odnosno osjećaj kako pravu stvar uklopiti u pravu scenu.

“Moramo pronaći to mjesto…”

S Discofriendom dolazi “odlično sunčano vrijeme”, prijelaz s kojim se prebacujemo na samu završnicu albuma i neponovljivu Dođi vilo, zasigurno pjesmu koju je moguće uvrstiti u top pet benda. Nostalgična, sa sjetnim uvodom, stihovima koji pokazuju kompletnu Ripperovu raskoš (“Za koji si zakon ti spremna ginuti, da li bi za mene mogla svinuti malo kičmu, od gumenih dragulja, hajde reci, tvoje riječi su iz munja”). Pjesma postepeno energetski raste prema prvom refrenu u kojem se priključuju vrlo naglašeni ženski back vokali, a zatim ponovo prevladava Kraljićeva gitara i kratki decrescendo. Ponovo se melodija penje do neslućenih visina i donosi nabijeni crescendo u kojem se sjedinjuju Ripperov te Borščakov i ženski back vokali (“Glas me bije, ona mi se smije”).

Dođi vilo tako čini Na putu prema dole još boljom jer nakon emotivno nabijene pjesme dolazi ona koja izaziva katarzu. To je stupanj koji u umjetnosti samo rijetki mogu izazvati, a “Fred Astaire” ponudio je nekoliko takvih trenutaka.

Na putu prema dole jedna je od najprepoznatljivijih pjesama u kolekciji Pipsa. Lirički tečna, instrumentalno primamljiva kao i Plači, sa savršenim trubačkim outrom. Još ako se sjetimo spota u kojem se sintagma “the end” pojavljuje u trenutku kada Sven Medvešek laganim hodom korača ulicom u noć, a Ripper završi prvi stih s “na putu prema dole”,  onda je proboj emocija nemoguće zaustaviti.

Nisam živio u doba Freda Astairea, ali jesam u vrijeme kada je “Fred Astaire” pokorio hrvatsku scenu i mnogima mračne Tuđmanove devedesete pretvorio u vrijeme na koje se mogu vraćati ne razmišljajući o kaotičnoj političkoj situaciji. Danas bi nam dobro došao jedan takav “plesač”, napola pozitivan, introspektivan, energičan, kontradiktoran. Tek toliko da ne doživimo svirku plehnatog muzičara.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari