Recenzija – The Smashing Pumpkins: Svojevrsni povratak kvalitete
The Smashing Pumpkins je bend koji je preživio sve i svašta. Vođeni nezaustavljivim Billy Corganom, mijenjali su postavu, eksperimentirali sa svime i svačime, a najvažnije od svega, napredovali su. Uvijek je postojao neki specifični zvuk Pumpkinsa koji ih je izdvajao kao jednog od najvažnijih alter rock bendova obilato se koristeći dinamikom u pjesmama, tj. izmjene nešto tiših i zaista glasnih dijelova pjesme te specifičnim zvukom gitare koji je Corgan dobivao nasnimavajući i po 40 traka gitare i sve ih slažeći u jednu. The Smashing Pumpkins su svoje mjesto pod suncem našli uz pomoć Red Hot Chili Peppersa (baš kao i Nirvana i Pearl Jam) te započeli iznimno bogatu karijeru, no dugogodišnje drogiranje i nesuglasice u bendu 2000. su usporile Pumpkinse i njihovu strmu uzlaznu putanju spustile na ništicu, da bismo od 2005. opet mogli gledati kako bend nešto radi, ali uz znatno manje uspjeha nego prije. Usprkos raznim izmjenama postave, bend je uvijek uspijevao nekako opstati i izbaciti kvalitetno izdanje. Ne mogu se baš sjetiti albuma Smashing Pumpkins kojeg bi se bez pardona dalo baciti u koš za smeće. Bilo je tu dosadnih albuma, ali ne u rangu abominacija kakvih se „starčeki“ znaju sjetiti („novi“ Pink Floyd primjerice).
“Monuments To An Elegy” novi je dio cjeline zvane “Teargarden by Kaleidyscope”, grandioznog albuma od 44 pjesme na kojem se radi od 2009. kada je iz benda izašao Jimmy Chamberlain. Prvi “album unutar albuma” bio je “Oceania” iz 2012. koji je publika odlično prihvatila s obzirom na to da je album izašao u vrijeme kada se od Pumpkinsa nije baš previse očekivalo. Zanimljivo je su The Smashing Pumpkins trenutno samo Billy Corgan i Jeff Schroeder, koji je preuzeo palicu od Jamesa Ihe koji je do tada najviše sudjelovao u pisanju glazbe uz samog Corgana. Također je zanimljivo da su na tek započetoj turneji uživo gostovali Brad Wilk iz Rage Against The Machine i Mark Stoermer iz The Killersa.
Prvo što slušatelj može zamijetiti najpovršnijim mogućim slušanjem su gitare. Na to se ovaj album može svesti – gitare, gitare i još malo gitare. Na svu sreću to su dobre gitare, zabavni i pitki riffovi, tu i tamo koji zanimljivi solo da razbije monotoniju ponavljanja istog riffa. Svaka pjesma nekako odiše Pumpkinsima i zvukom koji je Billy tokom svih ovih godina tako brižno kultivirao. Zvuk je žestok, ali i nježan. Svi ti “opasni” gitarski dijelovi ponekad su ublaženi dodatkom synthova koji zvuče potpuno svemirski (u zadnjih 10 godina to je Corganu jako zanimljivo), te daju pjesmama novu dimenziju kako ne bi bile dosadne kolekcije gitarskih riffova. Vokali su standardni, nema se što previse kontemplirati o njegovom glasu, tu je već godinama i nije se nešto previše promjenio. Svakako valja spomenuti da su refreni na ovom albumu puno spretnije napravljeni i već nakon drugog slušanja pojedinih stvari vam stvarno uđu u uho.
Album otvara lagani klavir u Tiberius da bi nakon nekoliko sekundi izronio val gitarske buke nadograđene synthom, što je zaista dobar početak jer vam otkriva kakav će više-manje album biti do kraja, izmjene tihih i emotivnih dijelova sa snažnim gitarskim riffovima. U identičnom tonu se nastavlja Being Beige kojoj bih mogao zamjeriti to što zvuči kao slabija verzija prethodne pjesme. Apsolutni favorit na albumu je Drum + Fife koja počinje tako klasičnim gitarskim riffom u kojem ipak ima nešto posebno, a kasnije se i bas čuje stvarno pošteno. Ono što izdvaja ovu pjesmu od ostalih je stvarno fantastičan refren i predrefren (pre-chorus), koji su odlično ukomponirani. Iako je pjesma puna ponavljanja nije dosadna, upravo suprotno, pri svakom slušanju čujem neki novi dio koji mi postane zanimljiv.
“Monuments To An Elegy” neće postati kultni album 21. stoljeća, ali bi sigurno mogao označiti točku u karijeri The Smashing Pumpkins kada su se stvari pomalo vratile na staro, a u isto vrijeme i napredovale. Nisam previse očekivao kada sam ga upalio jer se nekako naviknete da neki bendovi koje ste slušali kao tinejđeri s vremenom postanu najobičniji mediokriteti koji tu i tamo uspijevaju izbaciti koji hitić i zaraditi nešto para. To ovdje nije slučaj. Album nije savršenstvo, ima svojih dosadnih trenutaka ali također ima ogroman potencijal za stalno preslušavanje i singalonganje na koncertima.
