Indieana: Smiješna strana povijesti jeftine filmske kamere
Nema nikakve sumnje da je scenarij, koji ste smislili dok ste čekali tramvaj, naprosto genijalan. Svoju svestranost ste u stanju dokazati preuzimanjem redateljske palice, kao i tereta glavnog lika. Djevojku ćete lako uvjeriti da joj uloga femme fatale savršeno pristaje, a best friend će poslužiti za rolu negativca. Dakako, podrazumijeva se da će scenografski minimalistička psihološka drama/thriller/horror u jednom kadru biti snimljen u vikendici od roditelja. Dakle, sve je spremno i jedino što vam nedostaje jest sprava koja će lansirati vašu karijeru genija nezavisnog filma. I dok danas možete od svoje bake posuditi mobitel koji ima posve zadovoljavajuću kameru da snimite sve što vam srce poželi, ne tako davno to nije bio slučaj.
U početcima kinematografije filmska industrija imala je sve odlike tvorničke mašinerije, pogotovo kada su u pitanju financijski troškovi za stvaranje konačnog proizvoda. Štoviše po pitanju financiranja vlastitog filma, do kasnih 30-ih, imali ste veće šanse napraviti automobil nego snimiti film. Izuzetno skupo snimanje na 35 mm vrpci nije imalo alternative sve dok švicarska kompanija Bolex nije predstavila svoju H16 kameru. Osnovan 1927. Bolex je osam godina kasnije iz tvornice izbacio spomenuti H16 model čiji je cilj bio ponuditi cjenovno masivno prihvatljivu 16mm filmsku kameru koja je kvalitetom slike mogla konkurirati puno skupljim 35mm. H16 je radio besprijekorno (reklo bi se – poput švicarskog sata) i nudio iznenađujuće kvalitetne slike što je vrlo brzo bilo prepoznato od strane nadobudnih filmaša u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Uspjeh koji je kompanija polučila s ovim proizvodom premašio je sva očekivanja, a utjecaj na filmsku industriju bio je revolucionaran i danas se Bolex H16 s pravom smatra istinskim simbolom ranog nezavisnog filma.
O značaju Bolex H16 kamere dovoljno govori da su kultni režiseri poput Davida Lyncha i Terryja Gilliama svoje filmske karijere započeli upravo zahvaljujući toj kameri, a za svoje rane projekte su ju birali Steven Spielberg, Darren Aronofsky i mnogi drugi. Kad smo već kod Aronofskog, on je čak i onu vizualno spektakularnu dosadu Black Swan 2010. snimio na 16mm filmu.
Godine Gospodnje 2015. snimanje 16mm kamerom je najjednostavniji način za prepoznavanje hipstera koji je svakog trenutka spreman ponuditi desetominutni monolog zašto digitalno snimljen film nema duše te nije neuobičajeno i danas vidjeti glazbene spotove, dokumentarce pa čak i igrane filmove snimljene na šesnaestici, no proto-indie (ovu riječ sam upravo sada izmislio) pokret sredine 20. stoljeća svoje postojanje ponajviše duguje Bolexovim 16mm kamerama.
Digitalno snimanje je danas posvuda, jer svako u džepu ima facebook za snimanje selfija koji povremeno zna i zazvoniti. Od snimanja djece kako gase svijeće na rođendanskoj torti pa do susjeda koji je napokon skupio hrabrosti da s BMX-om skoći s krova u dječji bazen, količina snimljenog sadržaja danas je tolika da je vrlo jednostavno zaboraviti da je to sasvim novi trend. Tek krajem prošlog milenija pojavljuju se digitalne kamere koje su mogle ponuditi kvalitetu slike koja je barem nalikovala na onu zabilježenu na filmskoj vrpci, ali u početcima njihova je cijena bila daleko izvan dometa prosječnog kvartovskog Kubricka. Sve je to razlog zašto su Bolexove kamere, kao i sjajna (također 16mm) Arriflex SR II-E kamera iz kasnih 70-ih, zadržale popularnost desetljećima nakon što su se pojavile.
Digitalno doba u svijetu nezavisnog filma započelo je dolaskom Panasonic DVX 100, prvom kamerom koja je ponudila pristupačnu alternativu snimanju na filmu. Kamera je omogućavala snimanje u standardnom 24fps formatu, a njezina Leica zoom leća bila je naprosto sjajna nudeći sliku iznenađujuće visoke kvalitete. S DVX 100 započeo je masovni prelazak nezavisnih filmaša na digitalnu tehniku snimanja, a puni potencijal DVX 100 kamere ponajbolje je iskoristio jedan od pionira modernog američkog indie filma Richard Linklater u filmu Waking Life iz 2001. s, vjerovali ili ne, Ethanom Hawkeom u glavnoj ulozi.
Eksponencijalan napredak tehnologije početkom 21. stoljeća ubrzo je na tržište preplavio sličnim, pa i boljim kamerama od Panasonic DVX 100, ali tek je kompanija Canon, igrom slučaja, ponudila nešto zaista novo. Naime, 2008. izlazi EOS 5D MK II prvi fotoaparat slavne japanske firme koji je imao mogućnost video snimanja. Do tog trenutka gotovo svaka kamera na tržištu imala je jedan veliki problem, a to je bila fiksna leća. Canon EOS 5D MK II je to promijenio. Nudeći mogućnost fizičke promjene optičke leće, depth of field (zdravoseljački: dubinska oštrina iliti dubina polja) na Canonovoj kameri bila je superiorna svim ostalim na tržištu, omogućavajući nezavisnim filmašima da nadrastu standardne HD leće i snimaju kompleksnije scenografije na otvorenom kao i u situacijama vrlo slabog svijetla. Interesantan je podatak da Canon opciju snimanja na kameri dodao s ciljem da ponajprije novinarima omogući prikupljanje dodatnog sadržaja, vjerojatno niti ne pomišljajući da će njome pokrenuti pravu malu revoluciju (ovu riječ zaista olako koristim) na nezavisnoj filmskoj sceni.
O post-DSLR kamerama ćemo nekom drugom prilikom, a ako vas zanima koliko je stvarno Canon EOS 5D MK II dobar bacite oko na La casa muda iz 2010. urugvajskog redatelja Gustava Hernándeza – scenografski minimalistička psihološka drama/thriller/horror u jednom kadru snimljen u vikendici nečijih roditelja.
