Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Intervju

Nina Kraljić: “Glazba je univerzalan svijet pun mogućnosti”

23.01.2017. Zrinka KunićFoto: Sanja Red Cat Baljkas

Nakon pobjede u prvoj sezoni The Voice – Najljepši glas Hrvatske i nastupa na Euroviziji, Nina Kraljić povukla se u svoj stvaralački mir iz kojeg je proizašao album prvijenac “Samo“. Promocija albuma održat će se u SAX-u 26. siječnja, a tim povodom razgovarala sam s Ninom i borbi protiv ograničenja, osobnom značenju glazbe, iskustvima sa showa i Eurovizije te albumu i nastupima.

Nakon pobjede u The Voiceu s karijerom si krenula polako, ali promišljeno. Zaljuljali smo svijet čekali smo nekoliko mjeseci, ali si nam je zato predstavila odličnim videospotom. Diktiraš li sama tempo svoga rada i što se događa s Ninom kada se čini da se ništa ne događa?

Nina: Uglavnom se povodim za osjećajem i nekako vjerujem da sve ide u tempu u kojem treba ići. Idemo za kvalitetom, a ne kvantitetom. Ponekad bi voljela ubrzati stvari, ali me život uči da to uglavnom ne funkcionira tako. Uvijek se nešto događa, ako zaista proživljavaš stvari i situacije. Mogu se kao i svaki čovjek osjećati usamljeno i zabrinuto ako je situacija takva, ali nekako kad je najteže znam da će kad tad doći nešto lijepo ako ne odustanem.

Od samih početaka držala si se svog stila i izričaja. Jesi li imala ponuda da radiš komercijalnije pjesme i kako se nosiš s time?

Nina: Ne znam što znači komercijalna pjesma. Pa svaka pjesma se može prodati ako ćemo tako razmišljati i za sve ima prostora. Toliko ljudi ima sa različitim ukusima u glazbi i svi smo različiti općenito i to bi trebala biti ljepota svega. Vjerujem da za svakog ima mjesta.

Tvoj izričaj neobičan je za naše prostore i do sada su se možda jedino Putokazi uspjeli koliko-toliko isprofilirati u toj unikatnosti. Misliš li da ima prostora za drugačiju glazbu na domaćoj sceni?

Nina: Naravno da ima. Da ne vjerujem, ne bih imala nikakve rezultate. Sve počinje od toga da vjeruješ u ono što radiš.

Kakvu glazbu privatno slušaš? Postoje li neki izvođači koji su nezasluženo na margini?

Nina: Ne bih sudila druge. Privatno volim artiste poput Aurore, Angus ąnd Julia Stone, Half moon run, Madrugada, Rhodes, Matt Corby….

Oko tvoj eurovizijskog nastupa podiglo se mnogo prašine – prošla si put od početne favoritkinje do loš(ij)eg plasmana. Kako ti gledaš na to iskustvo i kakve doživljaje nosiš s Eurovizije?

Nina: Ma ne volim se previše osvrtati na prošlost. Naučila sam puno iz tog iskustva, teško je riječima opisati u kolikoj mjeri je taj projekt bio škola. Kada je završio, laknulo mi je. Ne zamaram se plasmanima, pjevam iz dubljih razloga pa me to nije diralo, a ono što me je dirnulo sada sam naučila da me dira manje zbog velikog iskustva.

Vezano uz Euroviziju, jedan veliki dio kritika stizao je od samih glazbenika koji nisu bili zadovoljni dvostrukim standardima – na našim top ljestvicama još uvijek nema mjesta za domaće izvođače koji svoju glazbu izvode na engleskom jeziku, a tvoj Lighthouse došao je do samog vrha top ljestvica. Koji je tvoj stav prema tim kritikama, ali i prema činjenici da je zaista još premalo mjesta za domaću glazbu na engleskom jeziku?

Nina: Ne znam zašto se kod nas stalno u svemu nameću ograničenja. To je pomalo tužno i nekreativno. Glazba je univerzalan jezik pun mogućnosti. Jedna od rijetkih posebnosti koje razumije svako biće i doživljava individualno, ali i razumije čak i kada ne zna određeni jezik na kojemu je pjesma pisana. Suludo je trošiti energiju na takve polemike. Barem meni.

Osim očite potrebe za promjenama u medijskom prostoru (barem što se tretmana glazbe tiče), sve je vidljivije da se ubrzano mijenja i diskografska industrija. Mi u Hrvatskoj kao da sporo prihvaćamo te promjene. Misliš li da će biti moguće implementirati ih (tu prvenstveno mislim na prestanak tiskanja cd-a i sve veću zastupljenost vinila te digitalnih izdanja po principu pay-what-you-want) bez da ijedna strana ne bude oštećena?

Nina: Znam da nas navodni modernizam poboljšava, ali ja patim za prošlim jednostavnijim vremenima. Sad zvučim kao bakica, ali ima nešto posebno lijepo u gramofonu i ploči i tim divnim orkestracijama. Sada kada nam je kao sve dostupno kao da se desio kontra-efekt. Naravno da treba ići i u korak sa svijetom. Mi smo stalno negdje u sredini pa se osjećaš zarobljeno između starog i novog. Radije da smo ili jedno ili drugo.

Krajem prošle godine objavila si svoj prvi album „Samo“. Koliko si dugo radila na njemu i jesi li zadovoljna rezultatom?

Nina: Raditi na njemu je bilo divno iskustvo, jako meditativno i iznenađujuće smo ga brzo završili. Sve je nekako išlo glatko u ovom kreativnom djelu. Više sam nego zadovoljna. Skočila sam sa Voicea na Eurosong, sa Eurosonga na album i zatim na turneju. Moram biti zadovoljna tim nizom.

Kako to da si se odlučila na dvojezični, odnosno trojezični album – nekoliko je pjesama na engleskom jeziku, ima ponešto i obrada, ali i hebrejska verzija pjesme Negdje? Kako to da si se odlučila na takav nesvakidašnji pristup?

Nina: Nekome nesvakidašnje, nekome prirodno i logično. Meni je to normalno. Fascinira me više kultura i world music glazba koja je sazdana od više stilova uključujući etno izričaj i imam poriv sve što jesam izvlačiti van, biti svoja. To ostaje onda i nakon tebe. Želim pomicati granice.

Što je za tebe glazba?

Nina: Blagoslov, terapija, izvlačenje emocija na površinu, dar i frustracija u jednom, za svaki tren u životu mogu stvoriti neki instrumental u glavi.

Koliko ti znače nagrade? Od prošle godine na tvojoj se polici našao Porin za najboljeg novog izvođača.

Nina: Lijepo je dobiti priznanje, ali ne treba ni zavisiti od toga. Kada bi nastavila lijepo nastupati i stvarati, bila bi zadovoljna. Ostalo je samo dodatna i lijepa motivacija za dalje. Porin je ogromna čast.

Relativno rijetko te možemo čuti uživo. Hoćemo li u budućnosti imati više prilike pohoditi tvoje nastupe ili se i dalje držiš principa ‘manje je više’?

Nina: Nadam se 🙂 Ne držim se po tom pitanju principa manje je više, nego u stvaranju materijala. Naravno da ću pažljivo birati gdje nastupam i što pjevam i tek sam na početku karijere što svima zvuči čudno kad vide kakav je to intenzivan početak bio, ali i dalje je početak.

Kako izgleda tvoj idealan nastup i koliko ulažeš u scensku pojavnost? Misliš li da vizualne neobičnosti ljudima odvlače pažnju od onoga bitnoga – glazbe?

Nina: Idealan nastup je kada je fokus na glazbi, a okružen si pozitivnim ljudima koji to cijene. Onda zajedno vibrirate i to postane više od običnog nastupa. Glazba mora biti na prvom mjestu, a ostalo su nekako detalji i naravno mogućnosti.

Nastupala si i u sklopu turneje grupe Elán u Češkoj i Slovačkoj. Kako europska publika prihvaća tvoju glazbu, pogotovo pjesme na hrvatskom? Je li jezik barijera ili u glazbi ne postoje barijere osim onih osobnih?

Nina: Sjajno su prihvatili moj prvi singl i Lighthouse su znali pa sam nju uvijek izvodila na kraju.
Lijepo iskustvo u svakom smislu. Izvan i na pozornici. Baš proživiš svašta i to je benefit života glazbenika. Mjesta, ljudi, lomljenje barijera. Poseban životni stil. Nema barijera osim onih koje si sam nametneš.

S kime bi voljela surađivati na glazbenom polju?

Nina: To me uvijek pitaju, ali tek se upoznajem sa svime i teško mi je sada odgovoriti na to. Možda se još izgrađujem i tražim jednim dijelom.

U intervjuima ističeš da ne voliš okvire i ograničenja. Zbog toga si odustala i od glazbene škole. Koliko ti borba protiv toga oduzima energije? Ili te pak jača i inspirira?

Nina: Oduzima i jača. Jednostavno ne treba ići protiv sebe. Treba raditi ono što osjećaš da je za tebe pravilno. Bude teško kad/ako okolina krene ispitivati, osuđivati pa trošiš energiju na rasprave, ali na kraju se isplati.

Može li glazba imati psihoterapijski učinak?

Nina: Naravno. Zbog toga se i bavim njome. To je moj način da pomognem sebi i drugima.

Što te, osim glazbe, ispunjava? Koji je najčudniji posao koji bi mogla raditi?

Nina: Glazba je najčudniji posao 🙂 To mjesto je već zauzeto. Ispunjava me druženje s najboljom frendicom, kvalitetan rad, pokoja igrica na plejki, nekakav mir koji si stvorim doma. Osjećaj neke sigurnosti i zahvalnosti u onom što imaš i do čega si naporno radio.

U četvrtak, 26. siječnja u SAX!-u promoviraš svoj album. Što pripremaš za taj nastup?

Nina: U prvom planu je naravno album, ali ćemo izvoditi i moje obrade pjesama (covere) . Želim svima koji žele doći dati mogućnost da uživaju u duljoj svirci i da se vesele glazbi s nama i druže.

Komentari