Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Glazba

Izvještaj: Brit Floyd – audiovizualni spektakl uz dozu zasićenja rock’n’rollom

02.12.2013. Marta Lučić
Foto: Marta Lučić

Foto: Marta Lučić

Svjesna sam činjenice da je teško ovjekovječiti velikane rock glazbe i začetnike psihodelije, ali i najmanji trag pokušaja ostavlja ugodan audiovizualni osjećaj. Kako pritom ne imati velika, možda prevelika očekivanja od ovako razvikanog tribute benda, poznatog ne samo po preciznosti izvedbe bliskoj originalu, nego i scenskom spektaklu raskošne rasvjete i zanimljivih animacija?

Opet u Zagrebu, opet u Hrvatskoj po ne znam koji put, liverpulski tribute to sastav Brit Floyd uspio je napuniti Malu dvoranu Doma Sportova. Samim dolaskom na koncert, sve mi je više atmosfera ličila na nekakav pomalo jeftini sajam rokenrola. Miris kokica u zraku, nosači pive, djeca skakuću oko roditelja nepobjedivih rokera, srednjoškolci u prizma majicama guraju se u prve redove… S velikim zanimanjem i nadom da će se baš tu večer popraviti moj nepopravljivi grijeh da nikada nisam bila fan Gilmourove legendarne ekipe, sjela sam na tribine da bolje doživim najavljeni šou. Koncert je započeo s tek malim kašnjenjem, ali s velikim bljeskom koji me trgnuo. Na video zaslonu (gdje su se puštale animacije) krenula je engleska zastava, kraljica i zanimljivi koncertni prijelazi albuma Pink Floyda u animaciji izbora ploče s police i postavljanja iste na gramofon. Brit Floyd otvorio je koncert snažnim gitarskim riffovima In The Flesh čime je započeo spektakl ovogodišnje „P-U-L-S-E“ turneje.

Foto: Marta Lučić

Foto: Marta Lučić

O animacijama znam samo da ih je radio Bryan Kolupski i nažalost ili možda nasreću (da ne utječu previše na formiranje konačnog mišljenja) nisam znala da su temeljene na vizualnoj koncepciji posljednje turneje Pink Floyda iz 1994. Division Bell Tour. Zbog činjenice da sam Pink Floyd uvijek izrazito cijenila kao bend nedostižne vizualne ljepote bliske savršenstvu, nisam mogla prijeći upravo preko tih animacija. Ne samo da mi se nisu svidjele,nego se i usudim reći da su mi u par navrata bile potpuno neukusne, jer su pokušale spojiti divne elemente originalnih covera Pink Floyda s nekakvim čudnim oblicima animacija nalik na one iz početne faze Simsa. Međutim, moram napomenuti da mi se svidjela ideja mijenjanja ploča u skladu sa setlistom. Setlista je pak bila sasvim lijepo složena, među najvećim hitovima (od kojih bi istaknula izvrsne Money, Another Brick In The Wall i Shine On You Crazy Diamond) našli su se i oni nešto malo manji, ako je to uopće moguće kada je u pitanju Pink Floyd. Valja napomenuti da je vokal Damiana Darlingtona bio i više nego na mjestu, uz točnost gitarskih solaža, što me ipak nije uspjelo toliko obuzeti,kao ni inače odlični back vokali od kojih bih posebno istaknula onaj mlađahne Jacquie Williams.

Zanimljiv je bio miran prijelaz sa slavne Another Brick in The Wall (i skakanja klinaca u prvim redovima) na akustičnu Mother koji je ujedno raznježio i oduševio publiku koja je pjevala sve hitove, pa tako i ovaj s dignutim rukama. Sanjive oči i zanesenost pomela je u trenu i odlična Money koja je izmamila vriskove publike nakon što su na video zaslonu ugledali legendarni vizual ploče The Wall. Kao da su samo nju čekali. Ili ipak ne, jer je najveći udio pjevanja publike sasvim očekivano dobila ona za šećer na kraju, čista romantika – Wish You Were Here.

Foto: Marta Lučić

Foto: Marta Lučić

Sve u svemu – nisam se pretjerano oduševila, bilo to zbog moje nesklonosti Floydovcima ili zbog nešto lošije atmosfere (bend jedva da je imao ikakve komunikacije s publikom). Nasreću, odličan light show i zanimljivi vizuali popravili su cijelu situaciju. Je li moguće da smo se zasitili i rokenrol klasika?

Komentari