Izvještaj – My Baby (Pogon Kulture): Oni više nisu gosti
Nizozemsko-novozelandski bend My Baby mnogi nazivaju atrakcijom. Hvalospjevi koji su pisani i izgovoreni nakon svakog njihovog koncerta u Zagrebu – što nakon INmusica, što nakon Beerfesta, što nakon Tvornice kulture – činili su mi se pretjeranima i posve nemogućima. Što jedan bend može iz koncerta toliko pružati i objedinjavati u svojoj glazbi? S vremenom sam zaboravio da je slični efekt, koji je proporcionalno rastao iz godine u godinu, imao i The National sa svojim gostovanjima. Oni su izgleda uzeli malu pauzu od Hrvatske, ali zato su Hrvati dobili neke nove miljenike, uobličene u zaista dinamičan i energičan trio nazvan My Baby.
Drugi nastup u Rijeci
Njihov drugi riječki nastup (prvi put bili su u OKC Palach 2015. godine) privukao je velik broj ljudi pa su i organizatori poduzeli određene korake te ga premjestili iz malog Klub.a u ipak veći i atmosferičniji Pogon kulture. Iako prostor nije bio ispunjen do posljednjeg mjesta, sigurno je kako i neki hrvatski bendovi ne mogu prizvati toliku količinu ljudi kao voodoo maheri iz Amsterdama, a pogotovo ako se uzme u obzir da su osnovani 2012. godine.
Članovi Joost van Dijck i sestra mu Cato (vokal) te Daniel Johnston izašli su na pozornicu Pogona s petnaestak minuta kašnjenja i to je automatski značilo da će koncert minimalno trajati do ponoći. After party nakon njih zaista nije potreban, jedino ako u sebi nemate viška energije. U sljedećih gotovo dva sata prošli su većinu pjesama s tri albuma i jednog EP-a, a neke pjesme zaista su mogle trajati po desetak minuta, sve dok publika ne izgubi tlo pod nogama od količine skakanja. Njihov ritam je nevjerojatan, a kolega je u gotovo isto vrijeme prije godinu dana zaključio da su oni neka vrsta tehno partyja za rokere.
Ne mogu se složiti više s tom dosjetkom jer samim time oni postaju bend uz kojeg se može na svakoj pjesmi poskočiti, opustiti uz neku vrstu psihodeličnosti, a opet vam neće postati samo tako repetitivni. Pogotovo ako ih slušate prvi put. Moram priznati da njihove studijske albume nisam puno preslušavao, nego sam odlučio na preporuku mnogih kao tabula rasa otići na koncert i vidjeti što se može neočekivani dogoditi.
Pleši, pleši, pleši!
Primamljivi miks rythm & bluesa, funka, countryja, rocka, popa, čega sve već ne, uklopljen je u nezaustavljivu mogućnost repeticije kod članova, nezadrživog ritma od kojeg vam noge same počinju lupati po podu. Općenito je mišljenje za nas da nam treba duže kako bi se uživjeli u koncert, ali prvi redovi s prvim pjesmama plesali su do iznemoglosti.
Ono što je specifično za My Baby je pjevačica Cato koja mijenja ritam gitaru i violinu s obzirom na to o kojoj se numeri radi, podiže publiku šamanskim zovom i distorziranim tonom na mikrofonu. Njezin brat na bubnjevima smješten je u sredini, ali opet ne previše uvučen u pozornicu pa je tako stvorena izravna kohezija između članova (kako ne bi ostalo sve na obiteljskoj liniji). Joost se tako povremeno ubaci s kojom riječi, a prema kraju koncerta ostajao je i sa sve manje odjeće na sebi. Na solo gitari Daniel je svemu dodavao dodatni šarm jer kad je bilo dosta “tehno ritma“, on je uskočio s vrlo preciznim i slavodobitnim trzanjem žica u stilu najvećih majstora. Njegov gitarski lick koji mi ponekad vuče na čisti blues, a povremeno na indie-rock, recept je koji oni sa rokerskim stanjem uma uvelike podržavaju i jednostavno su slabi na takav zvuk.
Koncert je završio uz dva dugotrajna bisa, a ekipu iz Amsterdama dočekao je dugotrajni aplauz i skandiranje koje je zvučilo kao da dolazi sa stadiona. Ljubav je očito porasla još više, a siguran sam da je skori nastup dogovoren odmah nakon što su Cato, Joost i Daniel sišli sa pozornice. Ako ste ih slučajno do sada propustili iz tko zna kojih razloga, nadam se da će vas sljedeći izvještaji u posljednje dvije godine navesti na pitanje: “Zašto sam ih propustio?“.
Koncert na Reflektor Festivalu 2017.
