Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Glazba

Izvještaj – OFF Festival 2016: Savršena kombinacija kvalitete i raznolikosti glazbene ponude

12.08.2016. Luka Sinković
Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Prije dvije sam godine s prijateljem prvi put pohodio ovaj festival čisto iz razloga jer je među mnoštvom festivala koji su odabrali konkretnu nišu, OFF festival stajao kao onaj koji je to odbio napraviti, prihvaćajući na taj način vrlo raznoliku publiku. Što se raznovrsnosti ponude tiče, mogli bismo reći da Sziget, Inmusic i Exit imaju sličnu politiku, međutim ovdje se radi o underground izvođačima, ali i žanrovima. Nije da se radi o ultimativno unikatnom festivalu, sličnu filozofiju dijeli recimo Primavera, ali i nekadašnji Terraneo. Međutim, radi se o dosta unikatnom festivalu u tom specifičnom dijelu Europe. Vjerojatno je iz tog razloga početni šok prilikom ponovnog dolaska u Katowice bio taj da je festival i dalje ostao mjesto za pretežito samo Poljake, jer vam se instinktivno, na prvu, čini da bi festival trebao buditi daleko veći interes.

Raznolikost glazbene ponude je, naravno, ono što ćete primijetiti naknadno. Festival će vas u startu privući nekim vama vrlo bitnim imenom, no ne očekujte da će ih biti puno više. Ove sam godine, isto kao i 2014., na festival otišao poznajući nekih petnaest do dvadeset posto repertoara. Za ovakav festival je to i više nego dovoljno, ako se vodite indukcijom da je još barem toliki postotak onaj repertoar koji bi vas mogao interesirati, dolazite do brojke koja se zapravo približava maksimalnom broju koncerata koje fizički možete vidjeti, čisto iz razloga jer se glazba istovremeno svira na dvije od četiri predviđene pozornice.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

OFF je ove godine malo zakazao u organizacijskom dijelu. Kamp se otvorio tek na dan početka festivala u 9 sati ujutro. Nas to nije spriječilo da na lokaciju dođemo večer prije i provedemo ju u kombiju, koliko smo mogli vidjeti bilo je još istomišljenika. PR mi na pitanja o kasnom otvaranju kampa nije dao dovoljno dobre odgovore, a mail s upitom sam trebao slati po nekoliko puta. Ako na stranu stavimo potrebe da posjetitelji pred kojima je nešto duža vožnja na festival dođu večer prije, kamp bi se trebao otvarati dan ranije čisto da se izbjegnu gužve koje su nastale kod ulaska u kamp sljedeće jutro. Ne pričamo o višesatnom čekanju, no ako kod svakog ulaska u kamp tog dana trebate čekati po pola sata do sat vremena, bit ćete vrlo uzrujani. Ponajviše zato jer su kontrole na ulazu rigorozne. Nije dopušteno unošenje alkohola te bilo kakvih oštrih predmeta, čak i čekića za zabijanje klinova, skoro ničega. Kontrola je toliko rigorozna da će vam neki pojedinci osoblja na ulazu izvaditi sve stvari iz torbe, pod izlikom da bi je potpuno pregledali. Nepotrebno? Naravno da je nepotrebno. Međutim ono što festival time dobiva je sigurnost u kampu te činjenicu da je kamp u tom slučaju isključivo mjesto za spavanje. Što je u neku ruku pozitivna stvar. No, dobiva i animozitet ljudi koji su osjetljivi na ograničavanje slobode. Dobili smo impresiju kako nikoga to pretjerano ne brine, posjetitelji su navikli, a organizatoru izgleda nije u interesu da se festival proširi. Kapaciteti bi uz bolju organizaciju mogli izdržati i do 20 tisuća ljudi, dok se trenutni broj posjetitelja, prema mojoj slobodnoj procijeni, vrti oko 10-15 tisuća.

Osoblje je ljubazno, međutim ne priča engleski, barem ne ljudi na ključnim pozicijama. Redari na ulasku u kamp koji ljudima moraju objasniti što mogu unositi a što ne. Također, info pultovi za preuzimanje festivalskih narukvica još su jedno od krucijalnih mjesta na kojima bi trebali raditi ljudi koji se mogu sporazumijevati na engleskom jeziku. Upućeni smo od strane domaćih ljudi da je naše iskustvo vjerojatno slučajno te da većina mladih ljudi u Poljskoj barata engleskim, što je olakšavajuća spoznaja.

Vrijeme nas je tijekom cijelog festivala poslužilo, što bi u kampersko-festivalskom žargonu značilo bilo kakvo vrijeme koje te ne tjera iz šatora odmah po izlasku sunca odnosno, u drugoj krajnosti, ako šator nije promočio. Lagana kiša nas je pratila prvih dan i pol, no savršeno je rashladila sljedeće jutro pa smo mogli uhvatiti danak u snu izgubljen noćenjem u kombiju. Prvi nastup koji smo gledali bio je onaj Willisa Earla Beala na glavnoj pozornici. Interesantna mizantropska filozofija ukomponirana u liriku pjevanu na način sličan Sealu, preko glazbe koja bi se pojavljivala u Twin Peaksu. U najmanju ruku čudna kombinacija, pogotovo zbog toga što glavna pozornica u 6 sati popodne nije dovoljno intimno mjesto za takav način izvedbe, na što se požalio i sam autor.

Clutch

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Prvi veći koncert bio je onaj američkih stoner rock legendi Clutch. Bend sam gledao prije nekih šest godina na Nova Rock festivalu te me tada oduševio, međutim u tom me periodu zabavljao stoner rock, što već neko vrijeme nažalost nije slučaj. Sam žanr nije pretjerano napredovao, kao ni bendovi koji ga u ovo novije vrijeme nose. Međutim Clutch je odradio pristojan nastup, barem ovaj prvi dio koji sam vidio. Neil Fallon je odlična frontmenska figura te vjerujem da je svojim glasom i time kako djeluje na bini oduševio prisutne.

Moje područje interesa vuklo me u tim trenucima na pozornicu na kojoj je paralelno nastupala supergrupa Minor Victories. Budući da se pred pozornicu s fotoaparatom može samo prve tri pjesme, zakinuti ste za prekrasnu atmosferu koncerta u natkrivenom prostoru, a čak bih mogao reći da je Minor Victories okupio približan broj zainteresiranih kao i Clutch, što je vrlo čudno za novi bend. Supergrupa se sastoji od Rachel Goswell (Slowdive) na vokalu, Stuarta Braithwaitea (Mogwai) i Justina Lockeyja (Editors) na gitari te Jamesa Jockeyja na basu. Nisam uspio čuti cijeli album, međutim prvi spot koji je izbačen, za pjesmu A Hundred Ropes, nije me pretjerano oduševio, no zadnje dvije do tri pjesme njihovog nastupa na festivalu su me očarale. Odlično korištenje efekata i stvaranje slojeva buke praćeno je sanjivim vokalom Rachel Goswell. Uspjeh ovog nastupa za mene ima kompletno značajniju konotaciju. OFF festival je unazad tri godine na pozornici ugostio My Bloody Valentine, Ride, Slowdive, Jesus And Mary Chain, a ove godine i Lush. Time se etablirao kao festival vrlo otvoren ponovnom uzdizanju shoegaze žanra. No tek je Minor Victories predstavio nekakvu progresiju u zvuku s početka devedesetih te jedva čekam tek uroniti u novi album, ali i njegove nasljednike.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Jedan od nastupa festivala dogodio se potom na eksperimentalnoj pozornici, predviđenoj za nešto opskurniju glazbu, ali i za world music. U 21 sat tamo je nastupala grupa predstavljena kao The Master Musicians Of Jajouka led by Bachir Attar. Riječ je o narodnoj glazbi s područja Maroka koju svira grupa starije gospode. Kompletan nastup dobio je na dubini zbog toga jer su nastupali bez svojih tradicionalnih nošnji, koje su izgubljene od strane avio kompanije s kojom su putovali. Ta me činjenica oduševila jer mogli smo to promatrati na način da je nastup time izgubio autentičnost i atmosferi, no nije. Gledali smo grupu od šest staraca koji na narodnim instrumentima odlično drže monotoni ritam na kojem profitira melodija frula, violine i lutnje, koja je tu i tamo pretvara u disonantnu kakofoniju te se opet pronalazi u nekakvom skladnom redu. Naprosto genijalan nastup. Bend je od publike dobio možda i najbolje prihvaćanje na festivalu, uz konstantan pljesak i traženje bisa, što je u gustoj festivalskoj satnici bilo nerealno za očekivati. Vjerojatno iznenađen prijemom, Bachir Attar obratio se publici riječima: „We love rock and roll too, you know. Our music is 4000 years old rock and roll band“.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Budući da se njihov koncert zbog odlične atmosfere odužio za pet minuta, malo smo kasnili na nastup grindcore i death metal legendi Napalm Death. Upoznat sam s esencijom njihovih nastupa, tako da ovdje nisam očekivao efekt iznenađenja, eventualno me interesiralo čuti kako live zvuči prošlogodišnji album „Apex Predator – Easy Meat“. Kada gledate vokala Barneyja na pozornici imate osjećaj kako se radi o vrlo poremećenoj osobi, međutim kada progovori ostavlja dojam gospodina te vrlo ugodne osobe. Kompletan nastup nismo pogledali budući da se čekao Yung Lean koji je počinjao u pola sata poslije ponoći, a između toga je još trebalo napuniti baterije nekom hranom i pićem.

Ovdje dolazimo do još jedne organizacijske nebuloze, koja je skupini balkanaca neshvatljiva i vrlo nepraktična, a ta je da se s alkoholom ne smije u prostor ispred pozornice. Festivalski je prostor ograđen na način da je prostor s hranom i pićem izoliran te pri izlasku iz njega ne smijete imati čašu alkohola, koje se razlikuju od flaša i čaša predviđenih za bezalkoholna pića. Dakle, potencijalna kontrola na svakom izlasku iz prostora s pićem. Nelagodan je osjećaj da vas konstantno netko provjerava. U takvim situacijama počinjete razmišljati kuda ste stavili onih deci i pol promotivnog Bandidos piva koje se dijeli ispred kampa. Na tu sam se problematiku osvrnuo u izvještajima od prije dvije godine.

Pivo je 7,5 zlota, što bi preračunom u kune bilo negdje oko 13 kuna, što je za ovakav festival odlično, jedino je mjera 0,4l umjesto 0,5. Hrana je nešto skuplja, no postoji vrlo dobar raspon, od jela za oko 25 kuna, pa čak do duplo skupljih. Izbor je dosta raznolik, međutim ne bi na odmet bio još pokoji štand, budući da se na nekim štandovima zna čekati i po 20-ak minuta.

Dobrodošla promjena je ta što je ove godine jedna kompletna pozornica bila namijenjena elektronskoj glazbi pod pokroviteljstvom T-mobile electronic beatsa. Ta je pozornica okrenuta prema kampu i prema prostoru s hranom i pićem, tako da u bilo koje doba i na bilo kojoj udaljenosti možete čuti što se na toj pozornici događa. Budući da se sve što smo baš planirali vidjeti događalo na ostalima, ova nam je pozornica poslužila kao vrlo kvalitetna pozadinska glazba. Prvog dana ovdje smo zamijetili nastup techno punkera Andrewa Wetheralla.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Hype je oko nastupa švedskog dripca pod pseudonimom Yung Lean bio zaista velik. Prijatelj kojem je upravo taj nastup bio jedan od bitnijih zapravo me opskrbio s pregršt informacija u vezi sociološkog aspekta nastupa. S vaporvawe estetikom sam upoznat, međutim u njegovoj je glazbi nisam prepoznao, osim u prekrasnoj vizualnoj atmosferi koja je vidljiva na slikama. Međutim na istoj bi profitirao i bilo koji black metal bend. Što se tiče lirike, meni je osobno očajna, no dosta je dobro ukomponirana s glazbenom pozadinom. Raniji su uradci bili više orijentirani na atmosferu, dok je novi album navodno nešto agresivniji. Njegov vokalni izričaj djeluje mi kao zajebancija koja je otišla predaleko jer se nitko nije nasmijao kada je bilo vrijeme. Usput, klinac je uspio pokrenuti kompletnu moderno-depresivnu supkulturu čiji se pripadnici nazivaju „Sadboys“ te se smatra najreprezentativnijim predstavnikom cloud rap žanra. Nije moja niša, ali privukao je dosta veliki broj ljudi. Njegovim smo nastupom završili prvi dan festivala. Interesirao nas je i Machinedrum koji je svirao potom do 3 ujutro, međutim umor je prevagnuo.

Jutro drugog dana bilo je kišovito, što nam je omogućilo da odspavamo čak do iza podneva. Navedena situacija nam je malo pokvarila planove jer smo na festivalu željeli biti već u 4 sata, a prije toga smo u obližnjem shopping centru planirali obaviti ručak i kupovinu. Na Feral Trees smo zakasnili, no planirali smo vidjeti japanski Goat i krenuli na vrijeme za taj koncert te naišli na ogromnu gužvu na ulazu u festivalski prostor. Pregledavanje svake torbe i prolaz sa svega tri kolone mogu napraviti takvu stvar. Kompletan nastup Japanaca smo propustili te smo odmah krenuli prema trećoj pozornici kako bismo čuli belgijski Jazz sastav Taxiwars, no, kako sam spomenuo, od kampa nas je pratio zvuk s Electronic beats pozornice na kojoj je nastupao poljski dvojac Rysy. Stigli smo na sam kraj koncerta, čisto kako bi okinuli sliku te odali počast za kvalitetnu glazbu za vrijeme čekanja u redu.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Taxiwars je instrumentalno odličan jazz band sastavljen od saksofona, kontrabasa i bubnja, međutim onaj čudni dio ovdje dolazi od vokala koji se ponaša i izgleda kao osoba koju bi ženska populacija mogla nazvati ljigavom, no ima nešto u tome kako taj lik djeluje na pozornici. Na odličnu jazz paletu ubacuje se s nekom polu-recitacijom, sličnom rapu te se igra efektima čije mu kontrole stoje na stalku mikrofona. Vrlo osvježavajuća kombinacija u svakom slučaju.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Jedna od stvari gdje sam pogriješio u procijeni je da će koncert elektro-sastava Islam Chipsy biti promašaj, međutim dva bubnjara i orijentalna elektronika odlično su zagrijali predvečerje prije nastupa shoegaze legendi Lush. Navedeni je koncert bitan iz prostog razloga jer upotpunjuje shoegaze kolekciju festivala. Najbitniji bendovi koji su žanr stvarali izredali su se na ovoj pozornici unutar zadnje 3 godine. Ponovna okupljanja neke od bendova nagnale su da ponovno izdaju materijal. To se dogodilo i Lushu koji je ove godine izdao EP „Blind Spot“. Izdanje je prosječno, a takav je bio i nastup. Atmosfera je patila zbog otvorenog prostora i u 20 sati još uvijek prisutnog danjeg svjetla, a nastup je kulminirao tek u drugom djelu na odličnoj stvari Desire Lines. Što se zvuka tiče, za moj je ukus bio odviše čist i tih. Mišljenja sam da bi bilo kakva manja sredina popravila isto, ili barem noćni ugođaj. Otvoreni prostor nije smetao bendu Slowdive prije dvije godine.

U ovim smo trenucima odlučili vratiti se do kombija kako bismo se pripremili za koncerte nakon ponoći, iako su se u danim trenucima odvijali potencijalno zanimljivi nastupi bendova Jaga Jazzist, Jambinai i Orlando Julius and The Heliocentrics. Jedan dio ekipe vidio je dio koncerta Jaga Jazzista te ga nahvalio. Jambinai je propušten zbog promjene u satnici. Pomaknut je u termin kada je trebao nastupati GZA koji je otkazao nastup. Jedan od problema festivala je što se promjene u satnici objavljuju samo preko mobilne aplikacije, čije se korištenje pokazalo problematično za nas koji smo jedva krpali bateriju na mobitelu usputnim punjenjem kod svakog štekera, iako je festival opremljen besplatnim bežičnim internetom na kompletnom području festivala.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Iščekivao se najmračniji nastup festivala, onaj domaćih black metalaca Mgła. Poljaci su nas uputili u činjenicu da se slovo „ł“ čita kao razvučeno „u“, što je dalo novu dimenziju doživljaju riječi čiji je prijevod na hrvatski očit. Odličan izbor natkrivene pozornice i vrijene nastupa (0:30) udarili su savršenu atmosferu za nastup benda. Na početku su gitare bile neprepoznatljive, međutim kako je koncert odmicao zvuk se popravljao, a i mi smo se primicali sredini dvorane kako bismo uhvatili što jači audio-vizualni doživljaj. Ovaj koncert moj je subjektivni favorit festivala, iako sam Mgłu već gledao prije dvije godine na Brutal Assaultu, dok je objektivno bilo koncerata koji su po drugim aspektima bili jači. OFF je odličan upravo zbog toga jer je koncerte teško uspoređivati. Svatko je na kraju pokušao dati svoj „top 5“ gledanih koncerata, samo kako bismo na kraju zaključili da poredak nema nikakvog objektivnog smisla. Dakle, jedini black metalci na festivalu napravili su prekrasan presjek karijere, završavajući nastup s „hitovima“, sedmom pjesmom s albuma „With Hearts Toward None“ i šestom sa zadnjeg „Exercises In Futility“.

Nisam napomenuo da se taj dan dogodilo još jedno značajno otkazivanje. Paralelno s Mgłom trebali su nastupiti The Kills, međutim na vrijeme smo saznali da je koncert otkazan. Navedeno je izazvalo pomutnju u rasporedu, budući da je nastup Japanaca Jambinai iz tog razloga pomaknut na raniji termin. Nakon Mgłe na Electronic beats pozornici nastupao je odličan Derrick May, čiji su nas zvuk i odlični vizuali zadržali na festivalskom prostoru do pola 4 ujutro.

Malo sna i vruće jutro natjerali su nas na rani početak dana, tako da smo do koncerata Beach Slanga i Thundercata koji su paralelno nastupali u 18 sati bili u potpunosti spremni. Jedan dio nas otišao je do natkrivene pozornice pogledati Thundercata samo kako bismo saznali da je nastup iz nekog razloga odgođen i premješten na glavnu pozornicu. Bilo je previše ovakvih situacija. No još nije bila posljednja. Budući da smo se ja i djevojka skoro spontano izrigali na izjavu – „…we will punch you right in the heart“ – vokala Beach Slanga, prolazeći pokraj pozornice gdje su nastupali, prvi koncert koji smo zapravo pogledali tog dana bio je onaj Lightning Bolta, koji smo svi iščekivali.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Brutalno i beskompromisno udaranje po bubnju, odličan bas te vokal čiji zvuk protjeran kroz efekte daje samo još jednu, šumeću dimenziju buke, nemogući su prizor. Koncert je održan na pozornici, iako mi je kolega napomenuo da bend najviše voli svirati među publikom, tada kaos koji stvaraju dobiva kompletno drugačiju dimenziju. Zasigurno jedan od nastupa festivala. Pred kraj sam koncerta malo izašao na zrak ne bih li usporio barem vizualnu dinamiku, budući da je ona auditivna i dalje pilila u pozadini.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Čisto nekakvog respekta radi, poslikali smo i pogledali pjesmu-dvije nastupa benda Mudhoney, da sam ikada bio fan kariranih košulja možda bih i ostao, međutim daljnje druženje s bendom nije imalo pretjeranog smisla. Kako bismo bili u stanju pogledati kompletan nastup Daniela Averyja, preskočili smo onaj Pantha Du Prince na Electronic beats pozornici. Isto se i isplatilo jer Avery se pokazao kao koncert s odličnom atmosferom. Kombinacija IDM-a i deep house-a bila je omamljujuće plesna, onako lagano, bez pretjerane muke, s tu i tamo nekom blagom promjenom tempa.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Svačiji favorit za nastup festivala dogodio se netom nakon toga. Islandsi dvojac Kiasmos očarao je sve prisutne svojom vizijom ambijentalnog minimalističkog tehna. Nastup je bio i vizualna i auditivna katarza, budući da dvojac smisleno ulaže i u vizualni aspekt nastupa. Iza njih se vrte usporeni filmovi visoke kvalitete, primjerice vatre ili šikljajućeg dima. Na taj način daju svojoj glazbi i vizualnu dinamiku,koja je u ključnim trenucima pospješena stroboskopima te laserima, koji su na okolnom drveću ostavljali psihodelične motive. Sve djeluje surealno jer niste navikli slušati toliko čiste analogne tonove u elektronskoj glazbi. Koliko sam shvatio, Olafur Arnalds sam snima zvuk na analognim instrumentima te ga kasnije reproducira elektronski. Dakle, kompletan doživljaj je skoro pa analogan, rekao bih i pejzažan, budući da slušajući glazbu lako možete zamišljati nepregledna prirodna prostranstva. Koncert je dobio na dubini preko Olafurovog govora prije posljednje stvari Bent, naime objasnio je kako su otkazali kompletnu turneju ovog ljeta jer je slomio rebro, međutim kako je doktora jedino molio za dopuštenje da svira koncert u Poljskoj, što mu je ovaj i dopustio.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Nakon ovakvih koncerata mislite da ste vidjeli sve što ste trebali, i zapravo ste u stanju krenuti na počinak, leći i zasluženo zaspati, međutim u takvoj savršenoj situaciji propustili biste koncert festivala, koji je iz nekog razloga ostao za sam kraj repertoara. Flatbush Zombies doletjeli su iz Brooklyna samo zbog ovog koncerta te odmah pokazali da su prisutne došli ozbiljno zabaviti. Konstantno su tražili interakciju i više sudjelovanja publike. Odličan ovogodišnji album „3001: A Laced Odyssey“ predstavljen je u glavnim crtama sve do negdje polovice koncerta, do kada Meechy Darko nije izjavio da ne želi više pjevati nove stvari. Tada je koncert dobio kompletno drugačiju dimenziju. Osobno nisam upoznat sa starijim radom trojice repera, međutim prisutni izgleda da jesu. U jednom trenu je jedan od trojice na pozornici tražio da se u publici naprave dva „moshpita“, što je karakteristično gotovo isključivo samo za metal koncerte. Nadalje, između pjesama su pustili „jednu od svojih najdražih pjesama“ – Nirvaninu Smells Like Teen Spirit. Dakle, možete zamisliti kakvu su podršku dobili natrag. Dogodilo se slično kao i na nastupu Master Musiciansa, publika je tražila još, ali vremena nije bilo. Odličan i energičan koncert, uz Kiasmos, Mgłu i iznad navedeni world music bend, kandidat za nastup festivala.

Ono što sam propustio napomenuti jest da je paralelno na glavnoj pozornici svirao Thundercat umjesto Anohni koja je otkazala koncert. Nadam se da će organizacija to iskoristiti za poboljšavanje festivala sljedeće godine, mada smo se svi, vjerujem, vrlo dobro proveli. Pismo Anohi objavljeno je kao slika na platnu prije nastupa Zombiesa. Ako mene pitate, pismo djeluje poprilično uznemirujuće.

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Foto: Erna Tomiša / Ziher.hr

Odličan festival. Nakon toga predstojalo nam je samo odšetati do kampa uz zvukove odličnog Rodhada, ujutro rastavljanje šatora te desetosatna vožnja do Varaždina. Kredit za odličnu vožnju ide prijatelju Nikoli koji je propustio posljednja dva koncerta vjerojatno iz razloga kako bi mu vožnja lakše pala i kako bi nas sve bez komplikacija vratio kućama. Uz nekoliko zamjerki i dalje odličan festival. OFF, vidjet ćemo se opet.


Komentari