Izvještaj: Two Gallants zaveli publiku u Močvari
Petog dana studenog imali smo priliku po prvi puta u Zagrebu vidjeti Two Gallants, dvojac iz San Francisca. Na već poznato mjesto na obali Save trebali su stići sami, bez predgrupe, no kako to obično i biva, u zadnjih nekoliko dana najavljen je nastup češkog indie rock sastava Please The Trees. Njihov je početak bio zakazan za devet sati, no tada u prostoru još nije bilo nikoga, a kamoli benda. Sve se zato pomaknulo za dvadeset minuta kada su Please The Trees izašli na pozornicu.
Ni njih prije nismo imali prilike čuti uživo – ovo im je, kao i Two Gallantsima, bio prvi posjet Zagrebu. Ipak, prije koncerta odlučio sam si uzeti truda i poslušati ih na YouTubeu i, moram biti iskren, nisu mi se nikako dopali. Zapravo, imao sam osjećaj da je to jedan od onih bendova koji su puno bolji live i da će moj negativni sud odagnati vlastitom svirkom. Zato sam sam početak koncerta u četvrtak nestrpljivo dočekao, ali ne zna se što je bilo čudnije. Glazba ili ljudi koji su je svirali. Premda se ispostavilo da je uistinu njihovu muziku puno bolje i zabavnije iskusiti uživo, negoli preko zvučnika, opet moram reći da je nečeg nedostajalo. Mislim da je to nešto kontakt s publikom, jer ga uopće nije bilo. Bilo je tu odličnog materijala – repetitivnih, melodičnih, ‘black keys’ riffova u kojima je onih dvadesetak ljudi koji su improvizirali publiku vidno uživalo. Ono što se nikada nije dogodilo jest ijedna riječ upućena toj publici. Ni na kraju svake pjesme, niti na kraju cijelog seta. Jedva da smo dobili pozdrav na početku koncerta.
Nakon ovoga, stigao je i trenutak kojeg čekam…. Pa već sam i sam zaboravio koliko godina. Two Gallants. Koncert je počeo neobjašnjivo ‘jako’ i to s četiri hita za koje sam očekivao da će biti odsvirana, ali da će biti raspoređena kroz cijeli koncert. Te prve četiri velike pjesme su – Despite What You’ve Been Told, zatim Steady Rolling, Are We Undone i na kraju My Love Won’t Wait. Ove četiri pjesme odrađene su brzo, gotovo kao da ih se bendu i ne da svirati, ali ih moraju izvesti zbog okupljenih. Takav sam osjećaj imao. No, ništa mi nije moglo upropastiti ovu večer koju sam čekao toliko dugo. Nakon što je početak odrađen, krenule su skladbe za koje sam imao dojam da Two Gallantsi sviraju zbog sebe i zbilja se moglo osjetiti više unošenih emocija u njihovom izvođenju. Vjerujem da su to svi prepoznali i da su svi mogli uživati u tome jer ovo je bend u kojem osjećaji ne smiju izostati, budući da svi oni koji vole ovaj bend čine to zbog poetike stihova i jedinstvenog osjećaja koji se nezamjenjivo uspije prenijeti kroz njihovu glazbu. Na ostatku koncerta ovo smo mogli i doživjeti.
Vrhunac večeri bio je kada su Adam Stephens i Tyson Vogel sišli u publiku i odsvirali Broken Eyes, prelijepu baladu s predzadnjeg albuma koju su svi prisutni uglas pjevali. Uskoro je uslijedio i kraj koncerta, a poslije se bend pridružio slušateljima u ispijanju pive, razgovoru i dijeljenju autograma. U ovom vremenu imao sam prilike i popričati s bendom i od oba člana dobio istu rečenicu – Vratit ćemo se uskoro!
