Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Intervju

Jadranka Lacković aka OjoMagico: Magična umjetnička duša

22.03.2017. Magdalena Rikanović
Foto: Jadranka Lacković

Dugo sam skupljala hrabrost i previše razmišljala o pitanjima za Jadranku, magičnu umjetničku dušu, umjetnicu koju cijenim, poštujem i pratim na svakodnevnoj bazi. Njezino stvaralaštvo svakim danom sve me više fascinira i ponekad se znam zapitati: ima li kraja kreativnosti te djevojke? Jadranka Lacković svoj alter ego iznosi pod nazivom magičnog brenda OjoMagico. Neizbježno je spomenuti projekte na kojima radi poput ArtMašine i Novog Karnevala. Znam da Jadranka rijetko kada razmišlja unaprijed o svojim radovima već jednostavno, iz trenutka pokreće ideju i stvara radove prema osjećaju. Kao što biramo boju odjeće prema osjećajima, tako i ona djeluje u svojim magičnim radovima. Samo što to čini na još posebniji način u koji utka emocije koje su gotovo opipljive. Jednom sam Jadranku slušala kada je govorila kako je njezino slikarstvo njezina terapija, te kako kroz nju vizualizira čak i glazbu.

Kroz ovaj intervju upoznat ćete ovu jedinstvenu i nadasve nadahnjujuću strašnu ženu, prije svega kao slikaricu, fotografkinju, ilustratoricu i dizajnericu. Jadranka Lacković kroz odgovore na nekolicinu pitanja otvara svoju dušu.

”Crtanje je najiskrenija umjetnost. U njoj nema mogućnosti varanja – ili je dobro ili je loše.”

Foto: Jadranka Lacković

Pratim te već duže vrijeme i ne postoji ta jedna riječ koja bi te mogla opisati kao osobu i umjetnicu. Za početak, predstavi se u nekoliko rečenica kako bi se čitatelji upoznali s tobom.

Bok svima. Zovem se Jadranka, ali možda me više znate kao OjoMagico. Vrlo vjerojatno niste to izgovorili na glas jer niste baš sigurni kako se to kaže (hint: ohomahiko je i znači optička iluzija). Što reći o sebi? Hm? Rođena u Rijeci i bez obzira na stalna mala ‘bjegstva’, ovdje mi je baza. Živim, stvaram, crtam, šivam lutke, fotografiram, pomažem ljudima da otključaju kreativnost koju nose u sebi, mnogo čitam, puno pričam i još više šutim… Mogla bih navoditi kontradiktorne dualnosti do prekosutra, ali zaustavit ću se za sada.

Koliko te obrazovanje na Akademiji oblikovalo?

Iskreno, manje od očekivanog. Bilo je nekolicine profesora koji su se trudili i kojima ću uvijek biti zahvalna na naučenom znanju. Ovo ostalo, a ono što reći, bilo – prošlo, idemo dalje.

Odakle crpiš toliku količinu kreativne energije?

Trenutno se osjećam isušeno i krajnje (ne)kreativno, stoga mi je čudno odgovoriti na ovo pitanje. Ali srećom shvaćam kako je i ovo samo faza stoga sam se prepustila tome. Nema se smisla boriti. Treba slušati sebe. Onda se i prije zaliječiš. Dobro je kod energije to što se samo transformira iz jednog oblika u drugi, i to bi zapravo i bio odgovor na tvoje pitanje. Svaku energiju možeš naposljetku pretvoriti u stvarajuću. Uostalom, destrukcija čisti i time omogućuje ponovo stvaranje.

Foto: Jadranka Lacković

Koliko stvaraš za dušu, a koliko od potrebe za preživljavanjem?

Uh, vječna dilema umjetnika. Što je za tebe i zbog tebe, a što je kompromis kako bi (pre)živio? Neću lagati, nakon završetka akademije nije bilo lako. Ako nemaš ‘pravi’ posao, nemaš financijska sredstva da radiš ono što voliš. Međutim, ako imaš posao to znači minimalno osam sati dnevno koje te apsolutno iscrpe i ne ostavlja vremena za stvaranje. Da se razumijemo, postoje ljudi koji to mogu. Rijetki su, ali postoje. Postoje i oni koji su financijski potkovani, pa nemaju pojma o čemu pričam. Meni umjetnost nije profesija. Mislim, da jest na neki neobičan način, ali nije ono samo posao, već 24-satno postojanje. To se nikad ne isključi, nema predaha, stalno nešto radiš. Poprilično sam tvrdoglava osoba, (bik, je li) i bez obzira na sve nisam nikad odustajala.

Ispočetka sam pronašla kompromis, razvijala sam svoj brand ojoMAGico i paralelno radila posliće. Uglavnom sam bila voditeljica likovnih i raznih hobby radionica po festivalima i igraonicama, sve do trenutka kada sam dobila staž u gradskom kazalištu lutaka gdje sam, između ostaloga, paralelno vodila dvije različite vrste radionica za koje sam bila uvjerena da JA to ne mogu. Međutim, uspjela sam i na tom polju i tu se negdje iskristalizirala vizija kako bih JA to radila da imam svoj prostor. Skupila sam hrabrost i s dvije prijateljice pokrenula ArtMašinu. Vođenje kreativnih radionica zapravo je moj PRAVI posao kojeg neizmjerno volim. Baš, baš istinski guštam svaki dan u njemu!

U zadnje vrijeme kako pratim tebe i tvoje radove, primijetila sam da si krenula s analognom fotografijom. Što ona predstavlja za tebe i kako doživljavaš krajnji rezultat razvijenih filmova?

Analogna fotografija moja je prva i očito vječna ljubav. Zapravo se nisam niti prestala njome baviti, samo sam do sada rezultate skrivala kod sebe doma. Nisam ih čak ciljano skrivala, jednostavno ih nisam nigdje objavljivala. Budući da mi je proteklih godinu dana emotivno teško razdoblje, ruke me ne slušaju. U analognoj fotografiji  i fotoaparatu pronašla sam lijek. Većinu vremena fotoaparat je u torbi, stoga bilježim trenutke oko sebe. Također nisam tehnički dobra. Štoviše, velika većina mojih fotografija je s ‘greškama’ , ali svaka greška zabilježena je s razlogom, a ljudi to očito osjete. Emocija se uvijek osjete na njima. Iako je digitalna fotografija financijski i vremenski mnogo isplativija, ja volim taj među-trenutak neznanja. Od trenutka kada se kadar ‘zacrni’ do trenutka pojavljivanja slike na papiru, ti zapravo ne znaš. U svijetu gdje sve želimo znati odmah, zapravo je smirujuće i uzbuđujuće (paralelno) to neznanje.

Radila si cover za riječki The Black Room bend. Koliko se razlikuje ideja iliti postupak izrade za nečiji cover od izrade drugih likovnih sadržaja?

Jako volim raditi s njima. Rijetko se kada sve poklopi, a s njima je evo ‘kliknulo’ na prvu. Surađivala sam ranije i s drugim glazbenicima, ali to je bio više samo posao. Postojale bi te neke zamisli koje ne funkcioniraju, u kojima se ne bi slušali. U tim trenutcima, komotno su umjesto mene mogli uzeti stativ i staviti timer. Bez obzira na to, ponovno se vraćam na onu emociju, koja se uvijek iznova osjeti. Ona emocija u kojoj se prepoznaje kad nešto uradiš jer moraš i ona koju odradiš jer voliš i osjećaš. U lijepom sjećanju ostala mi je suradnja s Diskurzom, a volim surađivati i s Božidarkom Matijom Čerinom.

Što se tiče rada s The Black Roomom, prvenstveno je razlika u tome da si sad dio tog tima. Generalno je idealno biti dio tima, a ne stativ. Dakle, bacate ideje i tražite načine kako to najbolje izvesti. Osobno volim da mi se prepusti kreativna sloboda, ali završni touch ostavljam njima. Njihov album je posrijedi, jednako kao njihovo ime, stoga nek’ to finiširaju kako žele. Ako se ne slažem s time, svoju varijantu lako objavim kasnije sa svojim potpisom. Jednostavno.

Foto: Jadranka Lacković

Koliko dugo postoji OjoMagico i kakav je to umjetnički projekt?

Ojomagico je igra, alter ego, javno skrivanje gdje je sve dopušteno! Pod tim imenom crtam nakit, radim ilustracije, murale, oslikavam sve zamislive površine: odjevne predmete, šalice, servise, cipele. Zapravo kad bolje razmislim ne znam što nisam oslikala. Također, ljudi uporno žele da ih i tetoviram. Ali pomalo. Hahaha! Krenulo je sve dok sam radila diplomski i kada mi je trebao odmak od svih tih ozbiljnih akademskih normi. OjoMagico je šareno, razigrano, nesputano i slobodno. Jadranka Lacković ima na sebi onaj mini latentni uteg akademskog slikara i kritike koja skače na sve što napraviš. Volim ja i to, štoviše zabavlja me, ali treba ti odmak od toga. Ništa nije dobro u velikim dozama.

Koje materijale preferiraš u svom radu što se tiče nakita?

Drvo. Točka.

Znam sa sigurnošću koliko voliš Fridu Kahlu jer sam od tebe i dobila na poklon prekrasan crtež. Što Frida predstavlja za tebe?

Iskrenost i ogoljenje do granice boli. Kada dostigneš i prijeđeš tu granicu, slobodan si.

Reci nam što je Novi Karneval? Kako je nastala zamisao i što on predstavlja?

Novi karneval je poput ArtMašina. Projekt koji se kuhao jako dugo unutar moje glave. Čak i dok nisam imala ime za to ‘nešto’, uvijek mi se po glavi vrtjela misao kako treba objediniti različite likovne i umjetničke izričaje koje proizlaze iz maske i maskiranja. Od malena sam fascinirana zvončarima. Prvo sam ih se plašila, nakon toga njihove maske postale su mi zanimljive, sve dok nisam odradila diplomski (iz kostimografije) zaokupirala me misao da napravim kostim koji će proizvoditi zvuk. Htjela sam kostim koji svira, koji uglazbljuje tvoj pokret. Međutim, pravi početak novog karnevala trenutak je kada sam upoznala Ivanu Lučić.

Ona je u to vrijeme studirala povijest likovne umjetnosti i imala je sličnu ideju. Njezin otac je inače u halubajskim zvončarima i izrađuje maske. Nekako smo se nas dvije uz vino znale raspričati o radu tog i tog umjetnika. Jednostavno se sve posložilo. Htjele smo raditi, stvarati, pokušati dovesti te umjetnike u Rijeku. Omogućiti međusobnu suradnju, pokazati im našu tradiciju i naučiti nešto novo o tradiciji njihovog kraja. Novi karneval nema veze s maškarama, novi karneval svoju esenciju izvlači iz zvončarske tradicije riječke okolice, a na to nadodajemo i istražujemo fenomen ‘divljeg čovjeka’ kojeg možemo pronaći diljem Europe, Afrike, Japana itd.

U početku nam je ideja bila istodobno i preluda da bi zaživjela, jer kao di ćemo mi to same napraviti? Ideje nam dolaze sasvim prirodno i sada već imamo iza sebe street art akciju u Rijeci, mnogobrojne radionice, gostovanje u Beogradu, nedavno smo imale i super suradnju s Tipsy ekipom te memorijalnim centrom u Lipi. Projekt je zaživio, i iako mi to radimo pomalo ‘skriveno’, ispod maske, tiho i nenametljivo, ekipa je prepoznala rad i ove godine svjedočila sam divnoj reakciji, prihvaćanju i podupiranju ideje. Super mi je kad kroz slučajan razgovor ekipa priča o nama, ne znajući da smo to Ivana i ja. Očito ljudi govore, a usmena preporuka je uvijek najbitnija. I da; planiramo za ljeto jedno super gostovanje, ali moram biti tiho. Još malo.

Foto: Facebook / novikarneval

Oslikavaš zidove unutar prostorija, kako u kućnim radinostima, tako i u klubovima, čak i na ulicama. Imaš neki poseban rad koji bi voljela istaknuti?

Postoji mural koji sam radila prijatelju. Godinama sam htjela napraviti hommage Klimtu, ali na svoj način, stoga sam u ovaj mural ubacila elemente Klimtovog crteža fish blood. Budući da je mural u sobi privatne kuće i ne može ga se vidjeti – izdvojit ću ovog puta njega.

Kako je došlo do suradnje s Distune Promotion, oslikavanje cijele jedne prostorije kultnog kluba Palach u Rijeci? I kako si se osjećala dok si ga oslikavala?

S Distune ekipom, točnije s Penxom se poznajem preko 10 godina. Bit će prije godina. Rijeka je malen grad i kad si stalno na gigovima svi se znate. Pričajući konstantno o fotografiji Željko mi je predložio da fotografiram koncerte koje oni organiziraju. Kad sam imala 17-18 godina (hahaha ajme) to mi je bilo super! Free upadi i slične spike. Distune ekipa je super za suradnju. Korektni su i pošteni, a to je danas stvarna rijetkost. Mnogi će sad reći, ‘a da lako tako kad ste frendovi’, ali iskreno najčešće su me znali ‘zaribati’ baš ljudi koje sam smatrala prijateljima.

Kad se svi međusobno poznajete, svi očekuju da radiš i činiš usluge potpuno besplatno. Nije problem učiniti uslugu, međutim jedno je usluga, a drugo iskorištavanje. Što se Palacha tiče, Distune ekipa je bila stvarno korektna. Stvari su škripale na ostalim poljima. Bit ću korektna i ne razvlačiti ‘to ostalo’ po internetu.
Ukratko, suradnja sa Distuneom je bio logičan slijed događaja, i s njima imam u planu neke projekte. Prvenstveno u vidu spajanja glazbeno – likovnog izričaja.

Da li svaki tvoj crtež/mural nosi posebnu poruku?

Iskreno, nemam neku poruku kada krenem crtati, ali nekako uvijek završi simbolički i krcato ‘skrivenih’ poruka. Riječ je o osobnim porukama, simbolima koji se referiraju na trenutak u kojem sam crtala određeni rad. Volim koristiti univerzalne ženske simbole, stabla, krugove, mjesec u različitim fazama, kozmičke zmije, cvijeće, životinje. Rekoh već jednom, crtanje je moje pisanje. Sve piše, samo treba znati kako pročitati.

Foto: Jadranka Lacković

Kreativni atelier – ArtMašina je atelier za neformalno učenje likovnih tehnika i praktičnih vještina. Tko sve čini ArtMašinu i kako ste došle na tu ideju?

Napomenuh već kako se ta ideja dugo krčkala u glavi. Dok sam radila one ‘mini posliće’ prošla sam različite radionice ustanove i institucije te iz prvobitne frustracije viđenim, rodila se želja i misao kako bi ja to napravila na svoj način. Dugo sam s prijateljima pričala o tome, te smo u jednom trenutku Marija i ja shvatile da je sada pravo vrijeme da pređemo s riječi na djela. Dunju nisam poznavala kada smo započinjale, ali sada ne mogu zamisliti Artmašinu drugačijom.

Nas tri smo kompletno različite, a nekako se te različitosti odlično nadopunjuju. I što je najvažnije imamo isti cilj: stvoriti kreativnu oazu. Radimo u malim grupama jer želimo da se svi opuste, da im ne bude neugodno. Želimo da se ljudi osjećaju dobro kod nas, da nauče nešto novo i da steknu samopouzdanje da to naučeno samostalno provode kasnije unutar svog doma. Trenutno provodimo tečajeve šivanja, slikarstva, izrade lutki i igrački i ispušni ventil. Ta radionica ljudima nekako najbolje dođe za kraj radnog tjedna.

Imate li u planu kao kolektiv ArtMašina putovati u druge gradove?

Naravno, bile smo već u Zagrebu i Opatiji, a ovo ljeto nas očekuje još par gostovanja diljem Jadrana. Recimo za Senj je u planu super slatki projekt i baš mu se veselim(o). Začudilo nas je i ugodno iznenadilo koliko nas zovu u goste, a Zagreb u tome uvelike prednjači. Trenutno zbog obaveza, u matičnom atelieru, ne stižemo odgovoriti na sve pozive, stoga smo već sada uvrstile u plan rada 2017/2018. češća gostovanja u metropoli.

Tvoje osobno mišljenje o stanju ulične umjetnosti u Hrvatskoj?

Zatekla si me, malo sam trenutno izvan svega. A i malo kad razmislim, nije ni da sam ikad bila ‘unutar toga’.

Kako se nosiš s kritika na račun tvoje umjetnosti? I koliko ti to znači?

Ovisi kakva je i od koga je. Općenito u Rijeci i Hrvatskoj ne postoji kritika. Mislim na onu konstruktivnu. Konstruktivna kritika pomaže da unaprijediš svoj rad. Jer uvijek, ali baš uvijek imaš još za učiti. Kritika bez pokrića, upućena s namjerom da se osjećaš loše ili da se taj netko osjeća superiornije, više govori o osobi koja ju je izrekla, stoga ih baš ni ne shvaćam ozbiljno. Nisu ugodne, ali što je tu je.

Osobe koje te inspiriraju su… Čak ne mora biti osoba, možda događaj ili trenutak?
Sve me inspirira. Sve. Trenutno ništa. A i to je donekle inspirativno.

Koji je sljedeći korak u tvojoj umjetnosti?

Biti dobra prema sebi. Odmoriti se. Bit će vremena i energije za sve ostalo.

Foto: Facebook / artMashina


Komentari