Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Izvedbene umjetnosti

Hrvatsko glumište: Šokantan i kontroverzan povratak u močvarne devedesete

27.11.2014. Anja Nežić

U srijedu je, 19. 11., održana premijera „Hrvatskoga glumišta“, autorskoga projekta redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića. Taj je autoreferencijalni projekt (govori o kazalištu ratnih, devedesetih godina) imao i svoju medijsku pretpredstavu (otvoreni sukob Frljića i Slobodana Šnajdera), a nakon što je izveden u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, krenula je i njegova medijska postpredstava (reakcije javnosti, ali i prozvanih) zbog čega gotovo možemo govoriti o pirandellovskom konceptu predstave u predstavi.

„Hrvatsko glumište“ predstava je, iako je ja osobno ne bih nazvala predstavom već pojavom, koja je specifična i drugačija u svakome smislu. Prva je posebnost u tome što publika ne sjedi u gledalištu, a glumci nisu okrenuti prema ložama i parteru. Ona sjedi na improviziranoj tribini koja je smještena na samoj pozornici. Na taj je način bliža glumcima, uključenija u priču te postaje gotovo akterom iste. Takav princip nije nov za Frljića jer je na identičnom principu organiziran i njegov „Turbo folk“ u Rijeci, a slično je postavljen i „Hamlet“ u ZKM-u. U početku su glumci skriveni iza platna koje prikazuje Posljednju večeru, a kada se to platno podigne, gledatelji zatiču prizor vrlo sličan onome s platna. Osmero glumaca sjedi za stolom odjeveno u apostolske odore. U tome se trenutku događa prvo referiranje na biblijske, religijske motive koji ostaju snažno zastupljeni tijekom cijeloga djela.

Dramatičnim se rezom napušta prvi dio te se glumci odlučno skidaju u ustaške uniforme. Upečatljivo, sve započinje radio proglasom NDH Slavka Kvaternika. Ježim se prvi put. Glumci su robotizirani, jednaki, svi u glas pjevaju Lijepu našu Bijelog Dugmeta (podsjetimo, u njoj je Goran Bregović spojio tekst Lijepe naše s tekstom Tamo daleko) ili dižu ruke simulirajući ustaški pozdrav. U ovome dijelu glazba prvi put postaje vrlo bitnom, no apsolutna se eskalacija njene važnosti događa otprilike na sredini djela. Naglasak je na masovnim, tipično naturalističkim scenama. Prikazuje se animalnost ljudskog ponašanja, simuliraju se silovanje i orgije, spušta se božićna jelka „ukrašena“ ustaškim simbolom, na scenu se donose drveni križevi koje glumci stavljaju u svoje stražnjice, a kasnije na njih navlače prezervative te ih i bacaju prema publici. Jedna gospođa napušta kazalište. Divljaštvo se prekida u trenutku kada se na pozornicu dovede golemi kip Gospe te tada nastupa fanatizam, klanjanje i pokornost kao direktne suprotnosti ranije spomenutog.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

Nova faza započinje, baš kao i svaka sljedeća, novim kostimima, zbog čega treba istaknuti ulogu kostimografkinje, Sandre Dekanić. Skidanjem započinje eksplicitni dio radnje. Prva je faza ona u kojoj napokon dobivamo kratke glumačke monologe. Svaki se od osmero glumaca predstavlja kao jedna osoba koja je nekom svojom izjavom ili postupkom obilježila hrvatsko glumište ratnih godina ili se barem nekim svojim postupkom duboko urezala Frljiću u pamćenje. Nemoguće je kako su baš samo te osobe koristile fašistički diskurs ili pak da je taj njihov isti diskurs bio gori od nečijeg drugog. S fašizmom nema nijansi, ili ga se bojiš i bježiš najdalje što možeš ili se njime koristiš. Dakle, smatram kako je suludo u prozvane ljude uperiti prst i prozvati ih jedinim krivcima te vjerujem kako su baš ti ljudi odabrani zato što je baš njih Frljić htio prozvati.

U topićima i gaćama (sa svojim likom s prednje strane) tako ostaju: Zlatko Vitez, Mile Budak, Ozren Prohić, Jasen Boko, Joško Juvančić, Krešimir Dolenčić, Jakov Sedlar i Anja Šovagović Desktop (premda moram priznati kako mi nije previše jasan cilj mijenjanja Despot u Desktop s obzirom da je to bio prvi i posljednji put da je taj motiv korišten). Kazalište tada postaje „Narodnim kazalištem Jasenovac“, a ja se ježim po drugi put. Ubrzo slijede i najautentičniji kostimi jer osmero glumaca skida apsolutno sve sa sebe te ostaje nago. Spuštaju se limeni tuševi kao simboli plinskih komora te jedan po jedan od njih odlazi leći na stol s početka priče. Pred nama ostaje beživotna, gola, statična hrpa koja predstavlja žrtve ustaškoga režima. Sve iz prikrajka promatra kip Gospe, vrlo simbolično ukrašen kapom s petokrakom. Druga gospođa, ujedno i posljednja koja je to učinila, napušta predstavu.

U tome trenutku nastupa scena koju bih, kada bih morala birati najimpresivniju filmsku/kazališnu/životnu scenu dosad viđenu, netrepnuvši izabrala i još usto dodala kako je sigurno, ali baš sigurno nikada neću zaboraviti. Otvara se zastor, rasvjeta se usmjerava prema ložama, a tamo gromoglasno kreće „Oj, Hrvatska mati“ u izvedbi zbora Opere HNK Ivana pl. Zajca. Svaki je član u svojoj loži, svaki nosi ustašku odoru i kapu, a ja nisam sigurna želim li plakati ili me samo strah. Zbor prestaje, a na sceni ponovno vlada metatekstualnost – pojavljuje se Aleksandra Zec (koju je izvrsno utjelovila Nina Batinić) noseći pušku. Okrenuta je prema zboru uperene puške, no ne ispaljuje hitac. Glasom u kojem se doslovno čuo plač, bijes, frustracija, nemoć, viče: „Ja ne mrzim! Ja ne mrzim!“ Na scenu dolazi stariji čovjek i ispaljuje hitac zbog kojega je pola gledatelja poskočilo. Svjetla se gase, a scena završava. Upravo je ta scena razlog zbog kojega sada želim vidjeti Frljića kao redatelja kakvog dugometražnog filma. Kod njega je sve promišljeno, od rasvjete, jačine hica, trajanja trenutka do tempiranja takve scene upravo za vrijeme dok beživotna, gola hrpa i dalje leži na stolu. Premda sam samo gledatelj, Aleksandra je u tom trenutku beskonačno mnogo puta hrabrija od mene, a koliko sam uspjela vidjeti oko sebe, i većine ostalih gledatelja, doslovno utopljenih u upravo viđenu scenu.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

Zadnja sekvenca pripada ležernom razgovoru u kojem se ironično obrađuje „problem bivanja Srbinom“, a on se predstavlja kroz prizmu mladoga studenta koji je tek s 16 godina saznao da je Srbin. Stvari se postavljaju kao da je saznao da je posvojen ili da mu njegov otac nije doista otac, a onda je to skrivao od okoline jer kako ćeš drugima reć’ da si Srbin. Obrat se događa unutar same scene – nakon čestitanja na premijeri, jer je student uz to što je Srbin i mladi glumac, kreće masovna scena premlaćivanja istoga uz prigodno psovanje majke mu srpske i slično. Vjerujem da je ironija i prilično banalan način na koji je problem prikazan odlično sredstvo slanja poruke (barem sam ja takvu poruku izvukla iz scene) – klasificiranje se nacionalizmom izjednačuje s fašizmom. Degradiranje nekoga samo zbog toga što je rođen kao pripadnik druge nacije čisti je primitivizam. Je li u lik studenta ugrađen sam Frljić ne znam, ali ni ne mislim da je to od presudne važnosti.

Također, nisam sigurna je li uvijek potrebno toliko radikalizirati određene postupke (poput spomenute scene s križevima), tim više što je ovo predstava koja se odlučno suprotstavlja fašizmu, a onda gotovo koketira s njime načinom na koji je postavljena. Jer, nije li ismijavanje nečijeg odabira ili ograničavanje nečije slobode ponovno fašizam? Ipak, vjerujem kako je sve korišteno, spomenuto ili prikazano u predstavi jednostavno sredstvo odašiljanja važnih i dosad, što slučajno, što namjerno propuštenih kritika svega onoga što se vidjelo u kazalištu unatrag zadnjih dvadeset godina ili pak šire promatrano, samoga društva. Vjerujem kako je poanta vraćanja u močvarne devedesete čista potreba za kritiziranjem onodobnog marionetskog kazališta koje se bespogovorno pokoravalo isključivo podobnim političarima. Jednako tako vjerujem kako ni odabir Lakih Pingvina (ili ranije Partizana Branimira Štulića) i njihove pjesme Možda, možda koja kaže „Hoćete lepo vreme? Hoćemo lepo vreme! Hoćete lepe žene? Hoćemo lepe žene! Znači, hoćemo iste stvari, hoćemo lepe stvari“ nije slučajan. Glazba je još jednom istaknuta kao izuzetno bitan dio projekta koji omogućuje sinestezijski doživljaj gledateljima.

Foto: facebook.com/hnk.zajc.9

Foto: facebook.com/hnk.zajc.9

Ako sam i pomislila kako je sad sve gotovo i eto, ipak, sve završava sretno, Frljić i Blažević su me po završetku pjesme odmah razuvjerili. Glumci su na stolu, odjednom ukipljeni, a na scenu se vraća lajtmotiv, Aleksandra Zec. Gleda ih držeći pušku koja bi, kada bi u nekom paralelnom svemiru ova predstava bila iole predvidiva, držeći se Čehovljeva načela (u prvome je činu puška na zidu, u drugome će okinuti) ovoga puta trebala opaliti. Neizvjesnost raste, scena traje. Ježim se po treći ili tko zna koji put. Scena i dalje traje. Onda završi. Jednostavno tako kako je započela. Čehov je jedini koji je pobijen, Aleksandra Zec ne mrzi!

Sve u svemu, iako ovakvo iskustvo (možda je ta riječ prigodnija od pojave) ostavlja čovjeka izuzetno zbunjenim, pomiješanih osjećaja, mišljenja ili pak potpuno praznim, ono nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Sigurna sam da baš nitko tko je pogledao predstavu nije izašao te večeri iz kazališta netaknut njome. Kod nekoga je izazvala gađenje, kod nekoga oduševljenje. Netko vjerojatno nije znao što reći, netko je razvio svoju teoriju. Nebitno. Frljić, Blažević i cijela glumačka ekipa (Jelena Lopatić, Jerko Marčić, Jasmin Mekić, Nika Mešković, Dražen Mikulić, Nikola Nedić, Damir Orlić, Tanja Smoje i ranije spomenuta, Nina Batinić) su uspjeli. Svi su oni jednako uspjeli. Nije tu bilo bolje ili lošije izvedbe, a i sam je Frljić već nekoliko puta naglasio kako je ovo njegova predstava jednako koliko i cijeloga ansambla. Medijska postpredstava traje i trajat će. O „Hrvatskom glumištu“ će se itekako još pričati, pa makar i dobro!

Komentari