Intervju

Petra Bojovski: Osvaja nas magičnim i snenim ilustracijama

Petra Bojovski
Foto: facebook.com / petrabojovski
Vrijeme čitanja: 7 minute

Mlada i perspektivna umjetnica, Petra Bojovski nedavno nam je zapela za oko, a već govore za nju da je istinska umjetnička duša nove generacije. Petra kroz svoje igre uspješno kombinira ilustracije, kolaže, šivanje torbi i izradu nakita. Ono što je posebno zanimljivo kod Petre, njezina je druga osobnost znana kao Fantastična!. Od nedavno dobiva mnogo pozornosti, i to s razlogom. Njezine prekrasne ilustracije možete pogledati na profilu jedne neprofitne intermedijalne platforme fictionplaygrounds.

Kroz nekolicinu pitanja i odgovora, donosimo djelić Petrinih misli i njezino viđenje umjetnosti, umjetnosti koja ju svakodnevno okružuje i s kojom se susreće, osjećaje koje veže uz nju, te nešto o njenom kreativnom tijeku stvaralaštva.

Petra Bojovski, umjetnost kao svaku umjetnost, prvenstveno razlikuje po građi njezinog karaktera. Prije svega, način na koji ona odražava, transformira i čini umjetnost posebnom. Ona time odražava svoju duhovnu sliku i interakciju sa svijetom. Petrina upečatljivost krije se u njezinoj misli kako ne možeš ostati ravnodušan prema samom činu umjetnosti i kreativnom procesu jer time, vjeruje, sebe osuđujemo na ograničenost. Petra hrabro izlazi iz tih okvira i sa sigurnošću prepoznajemo “ono nešto kod nje”. Dašak hrabre i neustrašive želje za stvaranjem i ostvarenjem svega onoga što zaželi, vrlina je koja ju krasi. Estetsku izražajnost prosljeđuje kroz svoje tekovine razmišljanja u integrirane slike. Bez ove dragocjene intelektualne prizme, kroz koju ljudi olako gledaju na svijet, umjetničko stvaralaštvo zapravo čini mutnim i nejasnim. Petra se pak s druge strane, neprestano poigrava novim terminima i traga za otkrićima uz tendenciju da nas uvuče u svoje magične i snene, kreativne ilustracije.

Foto: Facebook.com / petrabojovski

Petra, reci nam nešto o sebi. Odakle si i kako to da si se odlučila krenuti u umjetničkom smjeru? Isportretiraj se u nekoliko rečenica kako bi se približila publici.

Dolazim iz Koprivnice i relativno mlada, još u 6. razredu osnovne škole odlučila sam kako želim upisati Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Tamo sam stekla zvanje dizajnera tekstila i nakon završene srednje škole upisala sam Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci – smjer likovna pedagogija. Potreba za stvaranjem oduvijek je bila prisutna u mojem životu i s time nisam mogla zamisliti sebe van tih okvira. Na kraju krajeva, umjetnost je nešto što me ispunjava i u čemu se pronalazim i razvijam. Trenutno sam na diplomskoj godini kiparstva i uživam u posljednjim mjesecima studentskog života, te se nadam da će ono prolaziti što sporije. 🙂

Spomenula si kiparstvo. Kako si se opredijelila za taj smjer?

Razmišljanja o smjeru kojeg želim upisati, kiparstvo me najviše privuklo. U kiparstvu što se materijala tiče, nema granica. Možeš ga spojiti sa slikarstvom i grafikom. Isto kao što postoji jako puno tehnika rada kojima se može oblikovati rad. Nisam požalila za time jer smatram da sam puno naučila i da mi je otvorilo bezbrojno mnogo novih obzora, koje osim u umjetnosti, mogu iskoristiti i u drugim stvarima.

Opiši nam kreativan dan na akademiji. Kakva je atmosfera, kakvi su osjećaji i okolina koja te okružuje?

Na akademiji nas pet dijelimo jednu prostoriju, koja veličinom nije previše reprezentativna. Stoga, djelujemo u dosta privatnoj i toploj atmosferi. Volim tamo raditi jer nema previše stvari sa strane koje me mogu omesti. Ono stvara kontinuiran rad od nekoliko sati, a kako sam na zadnjoj godini, polako tugujem za tim prostorom kojeg nakon završetka faksa više neću imati.

Istraživanja su me dovela do saznanja kako tvoje prvotno umjetničko ime nije bilo Fantastična. Koliko ima istine u tome, te jesi li onomad djelovala sama ili u kolektivu?

Dosta dugo nisam znala pod kojim imenom želim prestavljati svoj rad, sve dok se jedno jutro nisam probudila i odlučila za ime Fantastična. Ni sama ne znam zbog čega baš naziv fantastična, ali to je riječ koja mi se svidjela na prvu, te sam ju iz nekog razloga počela dosta upotrebljavati. Nakon toga odlučila sam da pod tim imenom želim predstavljati svoje radove. Danas mi je najdraže kada izlažem na nekom sajmu i kad mi ljudi prilaze s riječima: A ti si Fantastična!.

Foto: Fcebook.com / petrabojovski

Primjetila sam tvoje prekrasne putene djevojke koje podsjećaju na renesansno razdoblje slikarstva. Što su one i koja je njihova pozadina priče?

Radili smo jednom izložbu u sklopu kolegija, Crtanje na faksu, a ja sam kod kuće imala podosta starih francuskih časopisa koje sam odlučila iskoristiti za nešto. Moje tete, kako ih volim zvati, zapravo nemaju neku posebnu priču iza sebe. Jednostavno volim crtati ljudsko tijelo jer je uvijek drugačije i posebno, a samim time jako zanimljivo za crtanje. Primjera radi, prste na jednoj ruci možemo nacrtati u tisuće različitih poza i svaka od njih izražavat će određenu emociju.

Postoje li određeni projekti na kojima trenutno radiš, te koji bi bio posao tvojih snova?

Trenutno nemam strogo određene planove za budućnost, ali najbitnije mi je da mogu ostvariti ono što želim. Smatram da sam jako sretna osoba koja ima mogućnosti i dovoljno strpljenja da uživam u onome što radim. Sve to me ispunjava. A na kraju dana znam kako sam svoje vrijeme potrošila na nešto ono zanimljivo. A to je u suštini ono što želim. Ono čime se želim baviti. Posao mojih snova definitivno ne bi bilo nešto monotono, već nešto što me tjera da se razvijam kroz kontinuirani rad i doprinosu tome. Najveći trenutni projekt moj je diplomski rad, a uz njega izrađujem ilustracije za jednu zbirku kratkih priča.

Želiš li nam otkriti nešto o spomenutim ilustracijama kratkih priča ili ostaje tajna za nas?

Nekolicina tih ilustracija nalazi se u priloženim fotografijama u članku, ali uglavnom su nastale čitanjem priča i izvlačenjem najbitnijih dijelova koji čine samu priču. Nakon toga krećem sa slaganjem, skiciranjem i potom brisanjem sve dok ne razvijem neki koncept kojim sam zadovoljna. Sretna sam što sam dobila priliku to raditi sa ilustracijama jer s njima imam priliku uključiti maštu i kreativnost. A s time dolazi konačan rad koji me zna zaista oduševiti.

Foto: Facebook.com / petrabojovski

Kako one negativnije kritike utječu na tebe?

Zapravo nemam ništa protiv negativnih kritika jer ne smatram da sam savršena, a negativne kritike, pogotovo ako dolaze od nekoga tko zna više od mene, samo su mi poticaj da radim sve bolje i bolje.

Je li  umjetnički život nužno i usamljenički? Ili je sve stvar perspektive umjetnika?

Sve je to stvar osobnosti umjetnika. Ja ne bih mogla funkcionirati bez ljudi koji me okružuju. Jednostavno sam osoba kojoj je potrebna interakcija s drugim ljudima i okolinom, a to je ono što me ispunjava i u čemu nalazim najčešću inspiraciju. Međutim, svaka osoba djeluje na drugačiji način, te u različitim stvarima pronalazi ono što ga čini upravo takvim kakav jest.

Prema tvom mišljenju, koja je uloga umjetnika u društvu ili tebe kao umjetnice? Što čini sastavni dio tvog rada?

Mislim da svatko ima drugačije viđenje uloge umjetnika u društvu, isto kao što svaki umjetnik ima drukčije djelovanje na isto. Ne smatram za sebe da sam nešto posebno, jednostavno radim ono što volim, izražavam se likovno jednako kao što se npr. netko može izražavati s brojevima. Svaka osoba ima drugačije interese i poglede na svijet. S time dolazimo do zaključka da ne znamo svi kako gledati na umjetnost – što je po meni dobra stvar, jer svijet bi bio dosadan da smo svi identični. Daleko od toga da bi bilo loše da svi cijene umjetnost, ali ako se ona ne uništava i ako se poštuju tuđi interesi, svatko ima pravo na svoje mišljenje.

Zanimljivost kod tvojih radova, tj. crteža je likovna struktura linearnosti i boja. Kako je sve to krenulo? Jesi li od samih početaka znala da ćeš ići u tom smjeru ili je došlo sasvim spontano? Možda je konkretnije pitanje, kakve temate slijediš?

Kada gledam svoje starije i nove radove, prepoznajem koliko su različiti, ali i koliko se međusobno nadovezuju i nadopunjuju. Vidim da se moj likovni izraz razvija i poboljšava kroz sam rad i tok stvaranja. Nije to nešto čemu sam ciljano težila. Dopuštam sebi samoj da se razvijam spontano. Smatram kako mi je tako najlakše raditi. Ne znam bih li se opterećivala strogim redoslijedom. Dopuštam svojoj mašti i idejama da se razvijaju same od sebe, a time stvaram jednu cjelinu, koja na kraju može, ali i ne mora biti dobra, što također nije loša stvar. Mislim da nemam određene teme na kojima radim. Najčešće one ovise o trenutnim raspoloženjima ili idejama.

Foto: Facebook.com / petrabojovski

Mnogo šiješ, kreativnost izražavaš izradom nakita i torbi. Opiši malo proceduru stvaranja svojih magičnih ruksaka.

Prvotna ideja najčešće nastane u mojoj glavi ili skicirana na nekom papiriću koji zagubim, pa ga pronađem u torbi nakon par mjeseci. Nakon toga isto tako krojim, šivam i param dok ne budem zadovoljna. Kad razvijam neke nove oblike, proces traje puno duže jer trebam uskladiti sve dijelove. Napraviti kroj, spojiti i zatim popravljati u tančine.

Vjeruješ li da se može od same umjetnosti živjeti?

Uglavnom dosta teško. Nisam još iskusila čari potpuno odraslog života, ali već i sada kao student moram biti na sto strana i razmišljati kako ću zaraditi pokoju kunu da ne budem svaki mjesec na nuli. Zapravo, to najčešće ne ovisi o meni i koliko ja radim, već o tome koliko ću sreće imati taj mjesec i koliko će ljudi cjeniti moj rad.

Foto: Facebook.com / petrabojovski

Iako mnogi umjetnici zaziru od sponzorstava i većina ih radi u DIY sektorima, je li ipak lakše odraditi posao kada postoji nekakva potpora za umjetnike?

Naravno da je lakše raditi nešto ako znaš da ćeš za to biti plaćen i moći preživjeti. Kako u umjetnosti, tako i u bilo kojem drugom zanimanju. Kako DIY sektor uglavnom nije neka čvrsta i sigurna financijska potpora, smatram da nema ništa lošeg u potporama i fondacijama ako su one zasluženo dobivene.

Svaki umjetnik, bilo u slikanju, pisanju ili fotografiji u jednom trenutku dolazi do blokade ideja. Ako su postojale u tvojem životu, na koji si ih način nadišla?

Smatram da su blokade sastavni dio rada i da je najlakši način da ih se nadiđe prihvaćanje istih. Prihvatim ih i nastavim raditi iako nisam zadovoljna radom nakon prvog puta. Međutim, onaj deseti već počinje imati smisla.

Foto: Facebook.com / petrabojovski
Be social

Komentari