Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Film

Tri filmska razloga za doživljaj ljeta u kinu Europa

26.06.2018. Paula MarasovićFoto: Kino Europa

Kino Europa i ove godine održava svoj ljetni program pod nazivom “Propustili ste, pogledajte!” te omogućava svim posjetiteljima da do 1. rujna ponove gradivo, odnosno pogledaju velike svjetske filmske uspješnice. Na repertoaru je više od 70 filmskih naslova koji su tijekom godine prikazivani u sklopu redovnog programa. I dok je većina pogledala američke nagrađivane i hvaljene filmove poput Lady Bird ili Disaster Artista, nekako se uvijek u drugom planu za komercijalnu publiku, nađu europski filmovi. Stoga je ovo odlična prilika za proširiti vidike. Izdvajamo tri filma koje svakako vrijedi pogledati.

Društvena kritika na bajkovit način

Sicilijanska bajka priča je o 13-godišnjoj djevojci po imenu Luna (Julia Jedlikowska) koja se zaljubila u svog prijatelja, Giuseppea (Gaetana Fernandez) te mu daje pismo u staji neposredno prije nego što je otet. Riječi koje je napisala Luna bit će izvor utjehe, hrana za mučenu dušu dječaka dok je u zatočeništvu. U ovom malom sicilijanskom gradu na rubu šume Mediterana, neugodan nestanak sina mafijaškog ubojice, koji je počeo surađivati s policijom, obavijen je velom tajne. No, Luna, potaknuta njezinim tinejdžerskim strastima, buni se protiv „kodeksa tišine“ koji vlada otokom i ponire u mračni svijet kriminalnog podzemlja koji ga je progutao. Film je inspiriran istinitim događajem, te se temelji na priči iz 1993. godine o nestanku i potencijalnom ubojstvu sicilijanskog dječaka Giuseppea Di Mattea. Sicilijanska bajka fascinantan je i zapanjujuć film koji nam daje izvoran vizualni kut mafije u savršenoj ravnoteži između bajke, kroz arhaične motive bajke, te stvarnosti povijesnih događaja.

 

Redatelji Piazza i Grassadonia grade narativne i vizualne momente: kaleidoskopsku zbirku životinja i simbola te grčke akropole urušene na moru, apelirajući na mjesto postanka zapadnjačke kulture. Film se kreće između crne stvarnosti i umirujuće fantazije, a Luna i Giuseppe konstantna su referenca na bajke braće Grimm. Lunina crvena jakna, čarobna šuma, jezero, a Giuseppe kao plemeniti vitez. Sicilijanska bajka kroz spoj trilera i bajke kritizira kod tišine kojeg se drže svi mještani Sicilije, neovisno jesu ili nisu umiješni u poslove mafije.

Ruska hladnoća za vruće ljetne dane

Andrej Zvjagincev u svom višestruko nagrađivanom filmu Bez ljubavi radnju smješta u suvremenu Moskvu i okolicu, a velik dio akcije se odvija u prljavom, nepristupačnom polusvijetu, ni u gradu, ni na zemlji. Likovi nisu prikazani u nekom pozitivnom svijetlu, sebičnost i orijentiranost k sebi glavni su lajtmotivi ovog filma. Fokus je na roditeljima čiji nefunkcionalni i oportunistički brak, te nedostatak ljubavi u istom dovede do obiteljske tragedije. Dječak Aljoša (Matvey Novikov) nestaje potaknut nemarnim i grubim svađama roditelja.

Koliko je mržnje i netolerancije prisutno u odnosu Ženije (Maryana Spivak) i Borisa (Alexey Rozin) prikazano je kroz mogući ljudski kompromis koji im je pružen raspletom događaja. Roditelji moraju udružiti snage, približiti se jedno drugom u zajedničkoj nesreći. No, nestanak njihova sina dovodi ih do još oštrijih svađa i netrpeljivosti. Umjesto kakve-takve utjehe, njihov odnos prelazi u ekstazu bijesa i autosugestije.

 

Osim spomenutog, Zvyagintsev u filmu osuđuje i represivne mehanizme društvenog poretka. Boris radi za tvrtku čija politika, odana pravoslavnom savijanju Putinova režima, zahtijeva da su zaposlenici oženjeni, sretno ili ne, nije bitno. Ženijin primarni objekt obožavanja je ni manje ni više nego mobitel. Bezbožna religija i prazne težnje modernog života prikazuju rusku srednju klasu, ali i obuhvaća kritiku cijelog postindustrijskog okruženje i suvremenog društva, kao neosjetljivu, ravnodušnu klasu, bez ikakve stvarne samosvijesti ili sumnje.

Ili ćete ga voljeti ili nećete razumjeti

Dobitnik prošlogodišnje Zlatne palme u Cannesu, film švedskog redatelja Rubena Östlunda Kvadrat, svakako je topla preporuka. Ako ga svedemo na nekoliko riječi, može se opisati kao spoj kaotičnog i organiziranog te svakako nepredvidljivog. Glavni je lik filma kustos štokholmskog muzeja suvremene umjetnosti Christian Nielsen (Claes Bang) uživa poziciju moći u svijetu intelektualaca i kulturnjaka. Kada mu nasred ulice ukradu mobitel i novčanik, putem aplikacije locira mobitel, ispisuje pismo i gura ga u poštanski sandučić svakog stana u zgradi na lociranoj adresi – čin očajne arogancije. Paralelno, u muzeju i na trgu ispred muzeja postavlja se nova instalacija pod nazivom Kvadrat (The Square). Unutar svojih granica, Kvadrat – osvijetljen i ograđen led lampicama, predstavlja mjesto gdje su međusobno poštovanje i individualna odgovornost pravilo. S druge strane, u filmu se testira sam koncepta umjetničke instalacije te postavlja licemjerje, sebičnost, lažni moral i egoizam duboko u srž dobrostojećih intelektualaca.

 

Kvadrat nosi veliku metaforičku težinu u filmu, govori o povjerenju i empatiji u društvu, idealima po kojima svi težimo živjeti. Konstantni preokreti u filmu, izmjena između duhovitog i šokantnog prikazuje kako će se i glavni protagonist filma mučiti u življenju istih ideala. Vrhunac je filma kada PR agencija koja radi za muzej pokreće kontroverznu medijsku kampanju, koja izaziva burne reakcije javnosti prikazujući u kakvom društvu apsurda i spektakla živimo. U suštini, Kvadrat je drama koja kritizira kulturnu elitu i promišlja o granicama konceptualne umjetnosti i društvene agilnosti.

(Visited 84 times, 1 visits today)

Komentari