U riječkom Palachu predstavljena biografija Milana Mladenovića 'Mesto u mećavi'

Prošle je srijede, 17. 12., u riječkom Palachu predstavljena knjiga Aleksandra Žikića „Mesto u mećavi – Priča o Milanu Mladenoviću“. Moderatorica je i organizatorica promocije bila Sandra Rančić, novinarka i koautorica serijala „EKV – kao da je bilo nekad“. Na samome je početku istaknula kako je odabrala Rijeku jer je to grad koji jako voli i u kojem joj se puno toga lijepoga dogodilo. Žikić se nadovezao rekavši kako još nije imao puno iskustva s Rijekom, ali kako će upravo ova promocija sada postati uspomena na Grad koji teče. Vjerujem kako će uspomena biti i više no lijepa jer je OKC Palach te večeri bio pun i svi su doista uživali u cijeloj promociji, a posebno u trenucima kada je Žikićeva supruga, glumica Lora Orlović, čitala odabrane ulomke iz knjige.

Knjiga „Mesto u mećavi“ posvećena je Milanu Mladenoviću, ali i nizu njemu generacijski bliskih ljudi poput Branka Kuštrine, Ivice Vdovića, Gorana Čavajde, Nenada Novakovića, Dušana Gerzića, Bojana Pečara, Dušana Dejanovića, Branka Vukojevića, Mitra Subotića i, naravno, Margite Stefanović. Zanimljivo, Žikić je knjigu prvi put napisao pred petnaestak godina i to na inicijativu ljudi iz Matice srpske koji su mislili kako bi bilo lijepo napisati knjigu o Milanu Mladenoviću u trenutku kada Milana više nema. Ta je činjenica tim zanimljivija uzme li se u obzir kako i nije uobičajena praksa da izdavač zove autora, pa i ona govori koliko je jak dojam karizmatičan frontman Limunova drva, Šarla akrobate, Katarine II i Ekatarine Velike, Milan Mladenović, ostavljao, ali i još uvijek ostavlja na ovdašnju scenu. Ove je godine (23. listopada je knjiga službeno izašla u Srbiji), „Mesto u mećavi“ dobilo svoje novo izdanje, upotpunjeno među ostalim i setom fotografija Nebojše Babića.

Koncept je knjige takav da ona nimalo ne zadire u Milanov privatan život i dok se sve strane nisu usuglasile oko istoga, Žikić nije započeo s pisanjem. Uslijedila je selekcija ljudi koji su svojim sjećanjima, savjetima i izjavama sudjelovali u knjizi. Cijeli je proces rada trajao oko godinu dana, a knjiga je rađena po principu filmske montaže. Cilj je pisanja takve, potpuno profesionalne biografije Milana Mladenovića, Aleksandar Žikić objasnim sljedećim riječima: „Generacije koje nisu imale priliku sresti Milana ili gledati Ekatarinu Veliku uživo, Šarla Akrobatu, Limunovo drvo ili bilo koji od Milanovih bendova, uspijevaju razviti jedan osobni, potpuno drugačiji odnos prema onome što je Milan predstavljao i što je Ekatarina predstavljala i pristupiti toj temi s jednim novim, drugačijim razumijevanjem.“

Milan je spadao u grupu briljantnih pojedinaca, a Žikićevo je mišljenje kako se svijet prema takvim pojedincima, onima koji se izdvajaju, koji blistaju u masi ljudi odnosi na četiri načina. Prvi je taj da ih ubije, dakle primjeni sredstvo fizičke smrti.  Ne primjeni li taj način, pošalje ih u progonstvo, „u neku drugu sredinu da tamo blistaju, kako ne bi ovdje smetali“. Treći je način obeshrabrivanje koje ide i preko granice ponižavanja. Konačno, četvrti je način socijalna smrt, ignoriranje. S Milanom se svijet obračunao upravo na ovaj posljednji način. Najveća beogradska diskografska kuća nije znala da Milan postoji, a premda je iza sebe imao legendarni album Šarla akrobate „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“, kada je osnovao Katarinu II, nije dobio nikakvu podršku. Ipak, on je bio jedan od onih koji se nastavljaju boriti s vjetrenjačama, ali i takvim se ljudima talent neminovno umara.

Upravo je to dio simbolike naslova „Mesto u mećavi“ jer Milan ipak nije našao svoje zaštićeno mjesto u mećavi. Ostatak simbolike naslova leži u tome kako se upravo te tri riječi pojavljuju jedna za drugom u knjizi „Lijeva ruka tame“ Ursule K. Le Guin koja je bila Milanova najdraža knjiga. Radi postizanja što autentičnijeg dojma, knjiga je podijeljena na četiri cjeline koje se zovu po elementima, a kako je i Ekatarina imala dvije pjesme koje su se zvale po elementima, Zemlju i Vodu, ta su se dva elementa smjestila na početak odnosno kraj (u sredini su Vazduh i Vatra).

Žikić se na promociji osvrnuo i na u zadnje vrijeme sve popularniji trend dodjeljivanja ulica ljudima kao što je Milan i rekao kako po njemu to i nije u mjeri dobroga ukusa. „Sustav koji tako skuplja jeftine poene na račun briljantnih pojedinaca bi trebao nešto učiniti da se razina zahtjevnosti publike, koja je svedena na razinu trogodišnjeg djeteta, malo podigne tako da ljudi kao Milan imaju s kim razgovarati. Jer ako toga nema, takvi se ljudi povlače sa scene, a na nju stupaju oni kojima tamo i nije mjesto“, objasnio je i dodao: „Sustav ima dužnost podizati razinu zahtjevnosti svojih građana do mjere koja će omogućiti komunikacijski kanal između njih i ljudi koji imaju nešto ozbiljno i vrijedno im priopćiti”. Zaključio je kako bi te ulice, koje se nazivaju imenima ljudi kao što je bio Milan, trebale biti čišće, sigurnije, svjetlije, jer to je ono što sustav treba raditi, a ne skupljati jeftine političke poene na tuđi račun.

Aleksandar Žikić promociju je zaokružio vrlo korisnim i inspirativnim riječima za sve nas, rekavši kako je čovjekova jedina dužnost da bude najbolji u onome u čemu je dobar. Ne treba biti bolji od sebe, ali ne treba ni biti gori. Naravno, i tu postoji caka. Čovjek treba biti najbolji u okolnostima u kojima se nalazi, a ne maštati o životu na nekom drugome mjestu, u neko drugo vrijeme i to koristiti kao izliku što ništa nije napravio. Milan Mladenović bio je izuzetan primjer u tom smislu. Bio je čovjek koji je bio najbolji u onome u čemu je bio dobar, u okolnostima koje ga nisu mazile ili mu išle na ruku. I zato ne čudi što je na samome kraju Žikić poručio svima okupljenima u Palachu: „Ako prepoznate novoga Milana, ili novu Margitu, odite na njihove koncerte, kupite njihove ploče. Naravno, koliko možete.“