Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Izvedbene umjetnosti

“Životinjska farma” (HNK Zajc): Nes(p)retno riješena predstava briljantnoga kraja

12.04.2015. Anja Nežić
životinjska farma zajc

Foto: hnk-zajc.hr

HNK-u Ivana pl. Zajca 30. je ožujka održana premijera predstave riječkog ansambla Hrvatske drame „Životinjska farma“. Predstava je utemeljena na kultnom istoimenom romanu Georgea Orwella, a sve je odrađeno pod redateljskom palicom Andraša Urbana, vojvođanskoga redatelja kojemu je ovo bilo i vatreno krštenje na hrvatskoj kazališnoj sceni. Predstava je istovremeno smještena u vrijeme socijalizma, kao i Orwellovo djelo, ali i u današnje prilike, a svojim scenama, ali i scenografijom, provocira i preispituje stavove publike. Ipak, predstava je to koja svoju zanimljivost gradi tijekom radnje, a eskalira tek s briljantnim krajem zbog kojega se automatski zapitate zašto tako nije moglo biti od samoga početka.

Prije no što se upustimo u analiziranje radnje i ostalih, isključivo kazališnih elemenata, treba podsjetiti na opet vrlo poseban način na koji je predstava bila promovirana. Genijalni umovi (vjerujem kako se genijalnost takvih i sličnih poteza ne može dovesti u pitanje, baš kao ni mogućnost da svatko za sebe odluči opravdava li iste ili mu pak izazivaju kolutanje očiju) riječke kazališne uprave odlučili su podići šator na Korzu i tako piknuti trenutačno najpoznatiji šator u državi, onaj branitelja u zagrebačkoj Savskoj. Zanimljivo, riječki je šator imao sve potrebite dozvole, svakome je bilo dozvoljeno ući u njega (i onima koji su u njega ušli isključivo kako bi opsovali bliže i dalje obiteljske članove Olivera Frljića), a na ulazu je pisalo: „Svi su jednaki, ali neki su jednakiji“. Meni osobno briljantan potez, ali ne mogu se ne zapitati koliko je takva umjetnička eskapada u skladu sa spomenutim citatom.

Drugim riječima, bi li svatko tko bi uspio prikupiti dokumentaciju dobio prostor na Korzu? Bi li Gradska uprava imala jednako sluha za sličan projekt, ali intoniran nekim drugim ideologijama i porukama? Je li zapravo ingeniozni Frljić tim šatorom htio vrlo autorefleksivno propitati jednakost? Je li HNK Ivana pl. Zajca jednakije od jednakih? Vjerujem kako je upravo posljednje pitanje bilo jedno od ključnih u Urbanovoj predstavi, no prava je šteta što se ono, kao i sva ostala postavljena pitanja, na momente vrlo nes(p)retno artikuliralo i tako potonulo u tek možebitne ideje o predstavi.

Foto: facebook.com/ZajcRijeka

Foto: facebook.com/ZajcRijeka

No krenimo redom. Radnja započinje razdobljem anarhije, što je vrlo jasno ne samo zbog velikog slova „A“ na crnome platnu, već i zbog prilika koje zatičemo na sceni odnosno farmi. Samo je otvaranje predstave odlično. Svaki od osmero glumaca izgovara monolog u kojemu otvoreno izražava svoje strahove, probleme, predlaže rješenja i, nakon što ga naniša crveni laser, biva ubijen. Odmah dobivamo dojam upitnosti same slobode kao i beskrupuloznosti obećanja nekoga nama nadređenog, ali i naše dosljednosti i sklonosti životu prema popularnoj paroli „kako vjetar puše“ (ili konkretno vjetrenjača na farmi).

U prvome dijelu kreću i songovi koji se tijekom predstave ponavljaju prečesto, a nisu uvijek toliko britki ni briljantni da im je potreban taj, kako se do kraja pokazalo, doista znatan dramski prostor. Oni mogu služiti kao svojevrsna pauza ili prostor za reflektiranje na netom viđeno, no radnja nije u tolikoj mjeri napeta ni brza da bi gledatelju bilo potrebno toliko glazbenih intermezza. Pretpostavljam da je odabir njih, a ne klasičnih dijaloga i monologa, bio vođen i time što i u Orwellovu romanu postoje pjevne dionice, no isto tako mislim da bi sve bilo puno efektnije da ih je bilo manje, čime bi fokus bio usmjeren na nekolicinu doista izvrsnih. I još se jedna stvar, meni krajnje iritantna, dogodila sa songovima. Neke se jednostavno nije moglo čuti jer je pozadinska buka (udaranje po limenim bačvama) bila preglasna te su tako na svojoj važnosti izgubila oba elementa – i potencijalno zanimljiva pjevna dionica, i ljudsko-robotsko udaranje.

Drugi je dio označen crvenom zvijezdom, a tu pratimo živote „pravih socijalista“. U ovome dijelu najviše do izražaja dolaze izuzetna scenografska (scenografiju potpisuje sam Urban) i tehnička rješenja – na sceni je sve, od bačvi, sijena, vode, jaja, a u jednome se trenutku glumice i podižu simbolizirajući kako fizičku tako i psihičku „obješenost“. Uz korektne, ali ne pretjerano inovativne dramske scene, nameće se jedna koju ipak treba istaknuti. U trenucima krajnjega očaja, umiranja posljednje trunke morala i nade, tri se glumice (Nika Mišković, Tanja Smoje i Jelena Lopatić) valjaju u sjenu i razbijaju jaja. Naturalistička scena krajnje destrukcije koja poručuje „možda ovo neće biti moje, ali neće biti ni vaše“ i time na vrlo elegantan način parodira tobožnju jednakost, uviđavnost i sve ostalo proklamirano u vremenu socijalizma. I ne samo socijalizma, nego i ovoga današnjeg neoliberalnog kapitalizma koji se konstantno komparativno provlačio kroz predstavu, a svoj direktan obračun dobio u završnom, meni daleko najboljem dijelu.

Foto: hnk-zajc.hr

Foto: hnk-zajc.hr

Dakako, zvijezda više nije bila prikladan ideološki simbol pa se sada iz nje stvara šahovnica. Glumci su sada gospodarski stručnjaci, političari ili još bolje, zastupnici u nekom parlamentu. Tema je svinjogojstvo, odnosno na koji način ono može spasiti hrvatsko gospodarstvo. Imamo različite profile ljudi, proeuropske i „proizvodimo samo i isključivo hrvatsko“ orijentirane. Onih koji iznose konkretne argumente o prehrani određenih vrsta svinja i onih koji pod muda prodaju bubrege i razmeću se hrvatstvom kao najnepokolebljivijim argumentom (pritom jasno ističući kako je svinja dobra jer je naša). Dakako, uvažavanje je minimalno, a ad hominem pristup  gotovo pravilo. Cijela diskusija, ali i predstava, završava lutkama na napuhavanje i njihovim „okupiranjem“ pozornice te se, konačno, događa ono što je neminovno – prestaje mogućnost razlikovanja samih svinja od ljudi, ili bolje i preciznije rečeno, ljudi od svinja: „Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.“

Pitanja vjere, odnosa manjina i većina, pojedinca i birokratskog ili bilo kojeg drugog sistema, robovanja bankama i dužničkim kreditima i življenje u demokraciji koja to zapravo nije, provlače se kroz sva tri dijela. Time nam je jasno dano da znanja da ni politički sustavi u svojoj suštini nisu bitno drugačiji jedni od drugih. U svakome od njih ima potlačenih i naivnih, manipulatora i fašista, socijalista, komunista, neoliberalnih kapitalista. Zanimljivo, sve su nabrojene kategorije ljudske, a nerijetko se ne doimaju nimalo ljudski. U bilo kojem sistemu čovjek je uhvaćen u neki oblik totalitarizma, ali najgori je onaj koji namećemo sebi samima i onima oko nas. Najgore je onda kada postanemo jednakiji od onih s kojima smo željeli biti jednaki. Još je gore kad to ne primijetimo ili ne želimo priznati.

Foto: hnk-zajc.hr

Foto: hnk-zajc.hr

Jedna je od boljih strana predstave i ta što se radnja donekle drži svevremenskog Orwellova teksta, pritom se ne svodeći na puku dramsku adaptaciju, a za što je zaslužna i riječka dramaturginja Nataša Antulov. Ansambl drame riječkoga HNK (u predstavi uz ranije spomenute Smoje, Mišković i Lopatić igraju i Olivera Baljak, Igor Kovač, Jerko Marčić, Nikola Nedić i Damir Orlić) standardno je dobar, a istaknuti treba doista briljantnu Jelenu Lopatić koja vrhunski prelazi iz uloge u ulogu, mijenjajući ekspresije i emocije i pritom ne gubeći nimalo na vjerodostojnosti. Ipak, s obzirom na vrlo sličan koncept ove i primjerice Frljićevih predstava, doista vjerujem kako bi bilo još bolje i zanimljivije vidjeti ansambl u nekoj neideološkoj predstavi u kojoj bi svaki glumac ponaosob mogao dati neke nove dimenzije svojih glumačkih vještina (poput „Vincenta“ Olje Lozice).

Urbanova „Životinjska farma“ nije neuspjeli proizvod, ali nije ni nešto što će se igrati i gledati godinama niti biti u nekom zapaženijem kazališnom fokusu. Ona nije ni nešto što će se posebno istaći u repertoaru HNK Ivana pl. Zajca jer je, pozicioniravši se na liniju „Hrvatskog glumišta“, daleko manje šokantan i provokativan komad koji će vjerojatno ostati u sjeni znatno žustrije medijske pompe.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(11 votes, average: 3.273 out of 5)

Komentari